Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nestao nakon Oluje: 'Marijana ću pokopati uz njegova oca...'

None Foto:

Sinova smrt potpuno je shrvala Marijanova oca, koji je umro 2003. Katarina Špoljar Furač i dalje se nada da će pronaći svojeg posinka

Da pronađem Marijana, to bi mi značilo puno. Možda sve. Jer ja više nemam nikog svoga. A možda ga je Bog podario za mene i dala bih mu se u ruke, otirući suzu govori Katarina Špoljar Furač (69). Njezin posinak Marijan Furač, hrabri pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi, nestao je u rujnu 1995. godine na Uni.

POGLEDAJTE VIDEO:

Njezina supruga Ivu nestanak sina potpuno je emotivno slomio. Propio se, liječio u bolnicama Vrapče i Sestre milosrdnice te od posljedica emotivnog stresa preminuo 2003. godine. Katarina je ostala bolesna i sama u rodnoj kućici u Gornjoj Plamenšćini kraj Pregrade, kamo se iz Zagreba preselila 1998. godine.

Vidjela ga nakon Oluje 

- Pokojni suprug volio je tu boraviti i mislila sam da će se ovdje oporaviti. No nije. Dijagnoza mu je bila emotivna senzibilnost na Domovinski rat i pogibiju sina. Nije bilo dana da ga nije spomenuo. I ja sam preteško podnijela Marijanov nestanak. I danas me zaboli jer je bio divan mladi čovjek, pošten i vrijedan, te sam sigurna da bi pošao pravim putem - govori nam Katarina.

Marijana je upoznala početkom devedesetih, kad je počela nevjenčano živjeti s njegovim ocem, i tog trenutka Katarina se sjeća kao da je bio jučer.

- Rukovali smo se i pitao me smije li me zagrliti. Naravno da sam dopustila. On se okrenuo prema ocu i rekao: ‘Stari, dobio si jackpot!’. Od tog prvog trenutka naš je odnos bio izgrađen. Povjeravao mi se, puno smo razgovarali i čekali te bolje dane. Dolazio je k nama na ručak svaki dan, a bio je na stanu s prijateljem na Bijeniku. Zadnji put vidjela sam ga nakon Oluje. Plakao je od sreće i pola dana s ocem se grlio na dvorištu. Oboje su silno željeli slobodnu hrvatsku državu. No Marijan je istodobno bio tužan jer mu se majka iz Kostajnice odselila u Bosnu. Molio ju je da ostane, a kako joj je drugi suprug bio bosanski Srbin, s njim je otišla na neku planinu u Bosnu. No sve dok je bila u Hrvatskoj, Marijan je majci slao lijekove za šećer, novac, govorio joj da se ne boji, da ga čeka u Kostajnici i da će on s našom vojskom prvi ući u grad. Zaista nikad nije razdvajao oca i majku, a ljubav je raspodijelio i na mene - kroz suze govori Katarina. Ni ona ni suprug nisu znali da Marijan kreće u akciju Una. Nikad joj nije pričao o ratu, a da je nestao saznala je drugi dan nakon stradavanja.

Bio uzoran i predan vojnik 

- Pozvali su nas u vojarnu Croatia i izvijestili da je naš Marijan nestao 18. rujna 1995. u vojnoj akciji na rijeci Uni. Usred njihova čamca pala je granata, a od siline udarca čamac se prevrnuo. Nitko nije isplivao i njihova tijela nikad nisu pronašli - tiho govori Katarina koju boli što nema ni jedne Marijanove slike. Kad je zadnji put bio kod njih, uzeo je sve svoje slike iz albuma. Tako su uspomene na njega pohranjene u Katarininu sjećanju.

- On je toliko silno želio da se Hrvatska oslobodi da nije koristio ni vojničke dopuste. Došao bi na dva ili tri dana i nakon toga se vraćao u postrojbu. Suborci i zapovjednik pitali su ga zašto je došao, a on ih je molio da ga pošalju na prvu liniju bojišnice te da njegov dopust daju nekome tko ima suprugu i djecu. On je bio čak i ranjen na Južnom bojištu i ja sam ga obilazila, prala, nosila čistu odjeću dok je bio na rehabilitaciji u Božidarevićevoj ulici. Trebao se oporavljati još mjesec dana, ali je na svoju ruku otišao na front. Nismo ga uspjeli zaustaviti ni otac ni ja - pripovijeda Katarina. Ističe da je Marijan bio jako vezan i za mlađu sestru o kojoj je brinuo te je financijski pomagao.

Plaću je davao sestri 

- Govorio bi joj: ‘Seko, tebi treba, ja sam ionako na ratištu, tamo imam sve i ne treba mi novac’. Prije nego što je otišao na posljednji teren, nešto su se posvađali i nju je to proganjalo godinama. Nakon Marijanova nestanka rodila je sina Bornu, o kojem smo mi brinuli do njegove pete godine. I kroz to sam dijete spoznala što je majčinstvo. Nažalost, Marijanova sestra preminula je od raka prije četiri godine, a umrla im je i majka - govori nam Katarina. Svijeće pali na suprugovu i skupnom grobu. Nekoć ih je palila i u Zagrebu, no kako je polupokretna, teško joj je putovati.

Pokopat će ga uz oca 

- Imam potrebu ići na grob, ali ne mogu. Razmišljala sam gdje ću pokopati Marijana ako ga ikad nađu. Iako sam pisala kenotaf na Mirogoju, mislim da ću ga pokopati uz oca na Markovu polju. Tamo ćemo biti svi troje - polušaptom zaključuje Katarina. Samačke dane provodi u svojem zagorskom raju, kako voli zvati komadić zemlje u Gornjoj Plamenšćini. Ima ustaljeni ritam, ali joj je sve teže funkcionirati.

- Probudim se u devet, pijem kavu do deset, smislim što ću kuhati. Obrađujem vrt, ali sve me više muči šećer i brzo se umaram, tako da razmišljam o povratku u Zagreb - rekla je.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (19)
  • kakav Heroj,strasno ! Vjecna slava i Hvala !

    12. 8. 2018,   11:58
  • Tuga, a još veća tuga kakva je država ispala. Ali bitno da je glavna vijest kako se samo netko usudio Bajagi reći da nebi trebao pjevati zbog Samo sloga Srbina spasava, i srpska armija će da vas smrska, ali nema frke, tu je srp. Istra.....

    12. 8. 2018,   11:34
  • Kad bude postojao stvarni interes staviti točku na istinu, formirati će se služba koja će je i doznati. Gospođi želim da poživi do pronalaska posinka.

    12. 8. 2018,   11:40