Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nije slavio godišnjice: 'Ne hvali ženu, inače ćeš ju razmaziti...'

None Foto: Profimedia

ČETVRTI DIO Knjiga 'Novi car' novinara NY Timesa Stevena Lee Myersa opisuje nevjerojatnu priču o putu do moći Vladimira Putina. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton s izvatcima iz knjige, koja je na svim kioscima

Odani časnik umirućeg carstva

Od svih socijalističkih država koje je nakon rata osnovao pobjednički Sovjetski Savez Njemačka Demokratska Republika naizgled je uspjela stvoriti radnički raj koji je obećavao komunizam, samo što je ovime upravljala opresija i teror jednako koliko i ideologija. Ministarstvo za državnu sigurnost – Stasi – održavalo je mrežu od 91 000 zaposlenika, s barem 173 000 doušnika, možda i više, u naciji od sedamnaest milijuna ljudi. “Oko Stasija nije moguće povući granicu”, jedan je povjesničar napisao o sveprisutnosti ministarstva, “baš kao što nije moguće okružiti miris u prostoriji.”

Vladimiru Putinu, novopromaknutom majoru, činilo se kao da se vratio kroz vrijeme. Bez vidljive ironije, smatrao ju je “strogo totalitarnom državom”, ne toliko nacijom koliko sveprožimajućim sigurnosnim aparatom. To mu se jako svidjelo.

KGB je zadržao nevjerojatnu prisutnost u Istočnoj Njemačkoj. U svojoj bazi u Karshorstu u Berlinu, gdje je bilo sjedište i sovjetske Armije, zapošljavao je na tisuće radnika tijekom cijeloga hladnog rata. Stasijevi časnici – “dragi prijatelji”, kako su ih njihovi sovjetski dvojnici uvijek zvali – bili su i saveznici i suparnici. Stasijevci su obavljali velik dio KGB-ova političkog rada te je od njih dolazila ve- ćina obavještajnih izvještaja koji su telegramom pristizali u Centar u Moskvi – ne samo iz Njemačke, već iz cijeloga Sovjetskog bloka. KGB je također svoje “drage prijatelje” gledao nepovjerljivo i svisoka, što su Nijemci prezirali.

Jedna od najvećih KGB-ovih akcija, koja je počela u 1970-ima u Brežnjevljevo vrijeme i koja je nazvana kodnim imenom LUČ, ili “zraka”, krišom je regrutirala njemačke agente da nadgledaju i dostavljaju izvještaje o vlastitim partijskim vođama, vladinim službenicima i običnim ljudima ako ne bi bili vjerni sovjetskom cilju.

KGB-ova rezidencija u Berlinu bila je najveća u svijetu. Za razliku od nje ured u Dresdenu bio je sićušna ispostava globalne intrige. Grad smješten na rijeci Labi nikada nije imao više od šest ili osam KGB-ovih časnika. Njihov je ured bio smješten na broju 4 u Angelikastrasse, u sivoj vili na dva kata s crvenim krovom u Neudstatu, preko puta poznatih povijesnih drezdenskih mostova. Tu će, u uredu u kutu na drugom katu, major Putin raditi sljedeće četiri i pol godine.

Novi život u Dresdenu

Dresden, jedan od najljepših europskih gradova, još je bio unakažen ruševinama crkve Bogorodice (Frauenkirche). Barokna je crkva ostala nerenovirana i četiri desetljeća nakon bombardiranja Dresdena (u veljači 1945.) kao simbol ratnih užasa – ali i zbog suvremenijih propagandnih razloga – zapadnjačkog divljaštva.

Angelikastrasse, s druge strane rijeke, bila je kratka, lijepa ulica, ukrašena drvoredima i vrtovima koji su svako proljeće cvjetali tvoreći tapiseriju raznih boja, nimalo nalik na raspadajuću monumentalnu arhitekturu Lenjingrada. S druge strane raskrižja, gdje se spajala s glavnom cestom, skrivao se golemi posjed koji je sezao sve do strme obale koja je gledala na širok, travnat estuarij rijeke Labe. 

Nakon rata sovjetska je tajna policija, NKVD, malenu zgradu koja se nalazila ondje na strmini pretvorila u vojni sud gdje su sudili ne samo ostacima nacističkog režima, već i protivnicima nove komunističke države. Stasijevci su nakon njegove izgradnje preuzeli posjed i postupno ga proširivali. Godine 1953. ondje je bio izgrađen zatvor s četrdeset i četiri ćelije, u kojem će tijekom godina više od dvanaest tisuća zatvorenika čekati ispitivanje i zatvor.

Kada je major Putin pristigao, sjedište Stasija već je bilo postalo tajnim gradom unutar grada uzduž ulice Bautznerstrasse. Unutra su se nalazili upravni uredi, uključujući i VIP gostinjsku kuću te dovoljno stambenih objekata da mogu primiti tri tisuće ljudi. Ondje je postojala i zgrada odvojena od ostalih, u kojoj bi časnici na uši stavljali glomazne slušalice i preslušavali sate i sate razgovora koji su bili snimljeni prislušnim uređajima po cijelome gradu. Šef Stasija u Dresdenu Horst Böhm imao je ured na drugome katu glavne zgrade, koji je gledao na izbetonirano dvorište gdje su časnici Stasija igrali odbojku i nogomet, katkad sa svojim kagebeovskim drugovima od preko puta.

Život je u Sovjetskom Savezu bio tako ustajao da se i zakržljali socijalistički sustav poput onoga Istočne Njemačke činio prosperitetnim, opasno pun izazova, posebno za mlade časnike KGB-a i Crvene armije: bilo je tu žena, novca i pića. Sve su to bili opasni putovi do ideološke degeneracije. Sovjetski agenti i vojnici koji su bili poslani u Njemačku uzimali su sve čega su se mogli dočepati – plave traperice, pornografiju, oružje – kako bi ih mogli prodati ili razmijeniti za votku na crnom tržištu, koju su tada zabranjivali zapovjednici Crvene armije. Čak su i među KGB-ovim elitnim kadrom časnici i njihove supruge kupovali hranu, odjeću i elektroniku – luksuze kakvih kod kuće nije bilo mnogo – te ih slali kući kako bi ih drugi prodavali na halapljivom crnom tržištu.

'Mali Volodja'

Kada je pristigao u Dresden u kolovozu 1985., Vladimir je ostvario svoj dječji san: bio je časnik strane obavještajne službe poslan u inozemstvo kako bi se borio protiv državnih neprijatelja. Pa ipak, njegovo iskustvo nije bilo filmsko, kako je nekoć očekivao. Nije čak ni radio u tajnosti. Postao je predmetnim službenikom pridruživši se raskalašenom, ciničnom osoblju u provincijalnoj ispostavi KGB- ova carstva.

Njegovi su ga kolege ubrzo prozvali “Mali Volodja” jer su već postojala dva Vladimira u vili u Angelikastrasse, “Veliki Volodja” i “Brkati Volodja”. Veliki Volodja bio je Vladimir Usolcev, koji je došao dvije godine prije. Prošao je obuku i radio u provincijalnim uredima KGB-a u Bjelorusiji i Krasnojarsku te je sada od svega bio duboko iznuren.

Kada je Konstantin Černjenko umro ranije te godine, prije nego što je Mali Volodja pristigao, Usolcev i njegovi kolege nazdravili su bolesti koja ga je brzo uzela umjesto da je zbog nje država morala trpjeti još jedno dugo razdoblje neizvjesnosti. Usolcev se rugao birokraciji, nezasitnim zahtjevima iz Centra i njihovoj opsesiji, kako je smatrao, s imaginarnim prijetnjama. Šalio se kako je “najopasnije oružje” KGB-ova špijuna u Dresdenu šiljak kojim je bušio rupe u arcima izvještaja koji su se potom poslušno i nepotrebno slali u Moskvu, od kojih su mnogi bili tek sažeci političkih događaja o kojima se pisalo u lokalnom tisku.
 “Volodja Putin došao je u KGB radi junačkog romanticizma”, napisao je, “ali u Dresdenu po definiciji nije moglo biti nikakvoga posebnog romanticizma, a do tada je to već savršeno razumio”.

Ipak se Mali Volodja izvrsno uklopio. Gotovo se odmah dodvorio načelniku drezdenske postaje, pukovniku Lazaru Matvejevu, koji je ondje služio od 1982. godine. Matvejev je bio nizak, niži od Putina, odeblji oko struka i gotovo ćelav osim dva uredno podšišana zaliska bijele kose. Rođen 1927., pripadao je staroj školi, odani sovjetski obavještajni časnik čiji su majka i otac poginuli tijekom Velikoga domovinskog rata. Uzeo je mladog majora pod svoje krilo diveći se njegovoj svrsishodnoj radnoj etici i njegovu integritetu.

Godinu prije nego što je Putin stigao u Dresden, KGB je svojim časnicima ondje počeo plaćati ekvivalent od sto dolara u tvrdoj valuti, izdašnu sumu distribuiranu u dolarima i markama. U Usolcevljevu umu služba u Istočnoj Njemačkoj za većinu je časnika KGB-a bila “jedinstvena prilika da si osiguraju ugodnu starost”. 

Pravi radnik, a ne karijerist

Doduše, ne i za Putina ni za njegovu ženu. Matvejev je obožavao Ljudmilu kao predivnu mladu majku koja nije bila poput ostalih “merkantilistička žena”. Nije krio među ostalim KGB- ovim kadrom u Angelikastrasse da mu je Mali Volodja bio najdraži – ponajprije zato što taj mladi major nije pokazivao znakove “karijerista” odlučnog da zasjeni svoje nadređene. Bio je “kristalno jasna osoba” i pravi “radnik”, iako ne ona vrsta podređenog koji će u tome pretjerivati radeći cijeli dan i noć.

Ispočetka je Ljudmila bila u Lenjingradu gdje je dovršavala svoj studij. Mali se Volodja nakratko uselio s kolegom na najvišem katu dugoga, novoizgrađenog stambenog objekta na adresi 101 Radebergerstrasse, do koje je trebalo oko pet minuta hoda od KGB-ove vile. S jedne strane zgrade nalazile su se sovjetske vojne barake, a s druge park, na sjeveroistočnom rubu Dresdena. Kao i u većini građe- vina u susjedstvu, i tu su bili smješteni Stasijevi i sovjetski časnici i njihove obitelji. Bila je to malena, samostalna zajednica tajne policije i špijuna. Susjedstvo je uključivalo vojnu razmjenu, trgovinu koja je prodavala ruske proizvode, škole za djecu, kino koje je prikazivalo sovjetske filmove i banju (rusku inačicu saune).

Major Putin kasnije se uselio u stan na četvrtom katu iznad prvog od dvanaest odvojenih ulaza u zgradu, od kojih je svaki imao svoje stubište, ali ne i dizalo. Stan je imao samo četiri sobe na šezdeset i pet četvornih metara. Nije bio luksuzan, no bio je to njegov prvi dom.

Kada je Ljudmila pristigla ujesen 1985., noseći Mašu u naručju, na kuhinjskom je stolu zatekla košaru banana, što je u to vrijeme kod kuće bila rijetkost. Najprije joj se učinilo kao da su se probudili u snu. Susjedstvo je bilo krasno, ulice čiste. Prozori u stanu prali su se jedanput tjedno. Njemačke supruge svoje su rublje vješale u redovima na čeličnim stupovima koji su bili postavljeni u travnatom vrtu, uredne i vrlo slične jedna drugoj.

Ljubitelj njemačke kulture i povijesti

Drezdenska ispostava nadgledala je KGB-ov rad u četirima upravnim jedinicama Istočne Njemačke, Dresdenu, Leipzigu, Geri i Karl Marx Stadtu. Major Putin i njegovi kolege uključivali su se u obavještajne operacije, protuobavještajne djelatnosti, analizu i u još jednu od rastućih opsesija Centra, znanstvenu i tehničku špijunažu – sve je uglavnom bilo usredotočeno na neprijatelja izvan granica, koji nije bio daleko. Dijelio je ured na drugom katu s Usolcevim, koji je taj prostor nazivao njihovom ćelijom, a Malog Volodju svojim zatvorskim cimerom. U prostoriji su se nalazila dva radna stola, sef za povjerljive papire i dva telefona, ali samo jedna linija. Mali se Volodja najprije bojao odgovoriti na telefon srameći se svojega njemačkog, no s vremenom se toliko poboljšao da se mogao prilagoditi saksonskom dijalektu.

Kao student zavolio je njemačku kulturu, povijest i književnost, a sada se našao u njezinu izvornom okruženju. “Katkad je znao više od mene”, prisjeća se Horst Jehmlich, viši pomoćnik Böhma, drezdenskog šefa Stasija. Rus je često znao pitati Jehmlicha da mu objasni idiomatske izraze na njemačkom, uvijek želeći poboljšati svoju jezičnu sposobnost.

Usolceva je zaintrigirao njegov novi kolega, njegov smisao za humor i skromni korijeni. Osim djedovih prepirki u kuhinji s velikanima Oktobarske revolucije, Mali Volodja nije imao “viših” rođaka koji bi mu mogli pomoći unaprijediti karijeru. Bio je načelnikov ljubimac te je postao predstavnik ureda Komunističke partije vodeći tjedne rasprave o političkim događajima, no to je činio, Usolcev je smatrao, s odglumljenom, čak i ironičnom religioznošću. Uživao je u mediokritetnim emisijama na njemačkoj televiziji, ali je i s nevjerojatnom sposobnošću čitao klasičare preferirajući ruske satiričare poput Nikolaja Gogolja i Mihaila Saltikova-Šedrina, koji je napadao zagušujuću i korumpiranu carsku birokraciju devetnaestog stoljeća. Mrtve duše, Gogoljevo remek-djelo u kojem je iskritizirao provincijalnu podmitljivost i molećivost, postale su njegovim omiljenim romanom. Šalio se, ne pokazujući nikakvo poštovanje, o gnjusnim osobinama protuobavještajnih agenata, od kojih je i sam bio jedan, barem neko vrijeme. I rugao se Matvejevljevu antisemitizmu, koji je prevladavao u KGB-u, iako to nikada nije činio u načelnikovo lice.

Opušten život u Njemačkoj

Mali je Volodja, Usolcev je smatrao, imao izvanrednu sposobnost prilagoditi svoju osobnost situaciji i nadređenima šarmirajući ih i osvajajući njihovo po- vjerenje; bila je to definirajuća osobina koju će i drugi zamijetiti. Kada bi imali dovoljno vremena za raspravu – često u podrumskoj banji u vili – Volodja bi razotkrivao komadiće svoje individualnosti i opasnoga slobodnog mišljenja. Dana 9. studenoga 1985. gledali su sovjetski prijenos dramatičnog finala svjetskog prvenstva u šahu između Anatolija Karpova i Garija Kasparova, a u tom se gledanju istaknuo ideološki sukob između stare i nove garde. Gotovo je cijeli KGB-ov kadar navijao za Karpova, vladajućeg prvaka i hvaljenog junaka Sovjetskog Saveza. Smatrali su Kasparova, kojega je službeni tisak kritizirao tijekom igre, “iznimno drskim skorojevićem”. Mali je Volodja pak pokazao “opasne simpatije” prema Kasparovu. Uživao je u njegovoj konačnoj pobjedi i nije se to bojao reći.
Usolceva je najviše intrigirala navodna vjera u Boga svojega kolege. U KGB-u je to bila “nezamisliva stvar”, a Usolcev, koji je uistinu bio bezbožni komunist, čudio se njegovoj spremnosti da prizna ikakvu vjeru, iako je mladi major bio oprezan da se s njome ne razmeće. Zapravo, bio je toliko diskretan da Usolcev nikada nije bio sasvim siguran da ne upotrebljava Boga kao samo još jednu obavještajnu taktiku.

Major Putin počeo je voditi prilično opušten život u Njemačkoj. Prvi je put u svojemu odraslom životu prestao trenirati džudo i odustao od redovitog vježbanja. Iako nikada nije mnogo pio, razvio je ljubav prema pivu, a posebno Radeberg Pilsneru, koji se pravio u gradiću u blizini Dresdena.

Sprijateljio se s barmenom koji bi redovito punio njegovu porciju – omanju kriglu – i ubrzo je nakon toga dodao jedanaest kilograma svojoj vitkoj figuri. Gotovo neposredno pošto je stigla, Ljudmila je ponovno zatrudnjela, a njihova je druga kći, Jekaterina ili Katja, rođena 31. kolovoza 1986. Usolcev je osjetio kako je bio “blago obeshrabren” jer nisu imali sina.
Kao suprug i kao otac, pomalo je počeo pokazivati svoj šovinizam. Odbio je pomagati u kupnji, kuhanju ili bilo čemu što je imalo veze s održavanjem kućanstva vjerujući u tradicionalnu podjelu bračnih uloga.

'Opskrbljivač i branitelj'

Tijekom kratke hospitalizacije kada je Ljudmila bila trudna u Dresdenu, ostao je sam tri dana s Mašom i silni ga je trud gotovo skrhao. On je bio “opskrbljivač i branitelj”, kako je to rekla Ljudmila, a ona se morala brinuti za ostalo.

Bio je tako izbirljiv u jelu odbijajući dotaknuti jela koja mu se nisu sviđala da je izgubila strpljenje kuhajući za njega. Kada bi prigovorila, citirao je ruski aforizam: Ne hvali ženu, inače ćeš ju razmaziti. Nikada nije slavio njihove godišnjice braka.

Ured majora Putina nije zahtijevao previše njegova vremena da bi upropaštavao vikende paru. Putinovi su, sa svojim sovjetskim Žigulijem, proveli mnoge od njih putujući s ruskim susjedima – sve sigurnosni agenti i njihove supruge. On se priključio ribolovnom društvu te je s Ljudmilom posjećivao šume i parkove Saske. Barem su dvaput posjetili Čehoslovačku, još jedan sovjetski satelit, jednom s pukovnikom Matvejevim i njegovom suprugom, Jevgenijom.

Putinovi su kupili stereo uređaj sa Zapada, a poslije i ranu verziju videoigrice Atari. Doduše, nikada nisu putovali u Zapadnu Njemačku no često su ugošćivali ruske i njemačke prijatelje u svojemu stanu; njihov je društveni život uključivao samo one unutar uskoga kruga njemačkih i sovjetskih obavještajnih agenata. 

Zbližili su se s parom, Burkhardima, koji su imali zaostalo dijete. Kada se par kasnije razveo, prema Horstu Jehmlichu, major Putin pomogao je ženi pronaći posao u Berlinu. Za razliku od ljudi koje su poznavali u Sovjetskom Savezu, Putinovi su vodili ugodan i privilegiran, ali i ograničen život. Žene se odvraćalo od toga da se sprijateljuju s osobama koje nisu bile u njihovom neposrednom krugu, što je stvorilo uskogrudnu zajednicu koja je uzrokovala nervozu te potpaljivala tračeve i sitne svađe. Njihove godine u Dresdenu postale su “odmjerene, ustaljene, obične i monotone”.

Život je postao jednoličan te, za Ljudmilu, klaustrofobičan. Njezin suprug nikada nije govorio o poslu kod kuće, iako se on nazirao u svemu. Više je od jedanput upozorio Ljudmilu da izbjegava “nepoželjne” poznanike. Čak i među bratskim Nijemcima, nikome se nije uistinu moglo vjerovati. Njihovi pravi identiteti i namjere možda neće postati očitima još godinama, kako će Putinovi kasnije doznati, kada će čuti da se strana obavještajna agencija Zapadne Njemačke, BND, navodno infiltrirala u vilu u Angelikastrasse u liku jedre agentice koja je radila na mjestu tumača. 

Njezina je figura nadahnula njezino kodno ime, BALKON, i navodno se sprijateljila s Putinovima, a posebice s Ljudmilom. Ljudmila joj se povjerila kako je njihov brak bio buran, da je Vladimir bio nasilan i serijski ženskar. Bilo je nemoguće dokazati je li uistinu bila špijun; mogao je to biti tek dio rata dezinformacijama između suparničkih obavještajnih agencija. U zanatu špijunaže istina nikada nije bila njegov smisao.
KGB-ov je cilj u Istočnoj Njemačkoj bio skupiti informacije i regrutirati agente koji su imali pristup Zapadu. 

Nadzornik špijuna

Uloga majora Putina u toj misiji bila je rutinska, čak i dosadna. Istočni Nijemci poslali su dva časnika u KGB-ov ured i zajedno su prebirali prijave onih koji se nadaju otputovati u Zapadnu Njemačku. Cilj je bio odrediti tko od njih ima rođake u blizini američkih i NATO-ovih vojnih baza u Bad Tölzu, Wildfleckenu i Celleu te vidjeti bi li oni, u zamjenu za vizu, surađivali s KGB-om izvještavajući o bilo čemu neobičnom što bi ondje mogli vidjeti. 

Godine 1986. KGB-ovi su vođe i dalje bili usredotočeni na rizik koji je predstavljao NATO, iako su promjene koje je uveo novi sovjetski vođa Mihail Gorbačov obećavale deeskalaciju hladnoratovskih napetosti. Njihove su se zapovjedi konkretno usredotočivale na opsesiju s lokacijom Zelenih beretki u Njemačkoj, koju je Usolcev smatrao smiješnom. Dosadno prebiranje popisa u potrazi za potencijalnim novacima bio je “prvi zadatak” drezdenskog ureda, rekao je, no s vremenom su prestali raditi na njemu smatrajući ga traćenjem vremena.

Major Putin nekih se dana pojavljivao u uniformi, a drugih u civilnoj odjeći, ovisno o zadatku. Bavio se doušnicima koje je regrutirao ili koje su regrutirali drugi nadajući se da će skupiti informacije o ekonomskim, političkim ili vojnim kretanjima na Zapadu, ali i unutar Istočne Njemačke. Ti su agenti bili pravi špijuni, skrivali su svoje identitete i aktivnosti te su živjeli u strahu od izdaje; on je bio nadzornik. Evidentirao je poslovne ljude ili druge strance koji su onuda prolazili obraćajući posebnu pozornost na jedinu rusku pravoslavnu crkvu, Sv. Simeona Divnogorca, sastavljajući dosjee o njezinu svećeniku, arhiprezbiteru Gregoriju Davidovu, i njegovom malom stadu vjernika.

Horst Jehmlich, pomoćnik šefa drezdenskog Stasija Horsta Böhma, prisjeća se kako se Putin usredotočivao na regrutaciju studenata “koji bi jednog dana mogli postati važnima u svojoj domovini” uzdižući se kroz industrijske ili vladine redove. Tako je KGB regrutirao Philbyja i druge na Cambridgeu što je imalo prilično razoran učinak, no Putinov je uspjeh, koliko je bilo tko znao, blijedio u usporedbi. Ljudi su nekoć pomagali Sovjetskom Savezu iz ideoloških uvjerenja, no sada je većina izdavala svoje nacije za novac, kao što su to Aldrich Ames i Robert Hanssen tada činili u Sjedinjenim Državama. Što je drugo u tom trenutku Sovjetski Savez imao ponuditi?

Za svakoga potencijalnog novaka major Putin pripremio bi papirologiju i predao je u Böhmov ured na odobrenje. “Morali smo jamčiti da nećemo kontaktirati s ljudima koje su već registrirali naši prijatelji”, objašnjava Jehmlich. Čak i tada, kaže, stasijevci nisu znali sve što je KGB radio. Drezdenska ispostava isto je tako analizirala politički razvoj i partijske vođe u Zapadnoj i Istočnoj Njemačkoj tražeći znakove opozicije sovjetskoj politici koja je pod Gorbačovim doživljavala temeljite promjene. Operacija LUČ, dugogodišnji KGB-ov napor da nadgleda Istočne Nijemce, nastavila je opskrbljivati Centar s izvještajima o njihovim “dragim prijateljima”, čak i stasijevcima.

Kraj četvrtog dijela

Knjigu "Novi car: uspon i vladavina Vladimira Putina" možete kupiti na svim kioscima za samo 99 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari (18)
  • Pravi Slaven. Draži mi je on nego ružno pače iz Amerike!

    18. 10. 2018,   08:11
  • Najjači

    18. 10. 2018,   07:57
  • Putinu je obitelj na prvom mjestu i koliko god svijet o njemu loše pričao, on mi je daleko bolji vođa i od Trumpa, Erdogana, Kim Jonga i dr., pravi je car. Takav jedan potreban je i Evropi.

    18. 10. 2018,   16:06