'Nismo išli u crkvu na misu već smo se tajno sastajali i ljubili'

Jana i Vinko plešu zagrljeni već 51 godinu

Dobar brak je onaj u kojemu se borite jedno za drugo, kažu supružnici Frajt iz Osijeka

Osječki supružnici Frajt, Vinko (75) i Jana (70), u braku su više od 50 godina. Tek su sad ponovno našli vremena da uživaju jedno u drugome, da se vole kao i kad su se upoznali.

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

01:42

Video: 24sata/pixsell

Svako jutro ustaju u isto vrijeme, Jana oboma kuha kavu, a Vinko je za to nagradi poljupcem.

- Zašto me ljubiš samo ujutro? Pa možeš nekad i navečer - vrckavo mu kaže, a on odmahne rukom. Dane provode u šetnjama, zajedničkom pecanju, odlascima na vikendicu i u prirodu. Imaju dvoje djece, troje unučadi i uskoro praunuče.

- Imala sam malo više od 16 godina kad sam upoznala Vinka. On je pet godina stariji i bio je jako lijep. Moje prijateljice zvale su ga ‘ljepotan’. Družili smo se s prijateljima po kućama jer nismo imali novca za izlaske. Nekad bismo otišli i na ples - prisjeća se Jana.

Vjenčali su se s 18 godina, kad se on vratio iz vojske. Ona je radila u tvornici tekstila, a on je bio soboslikar kod privatnika. Prve godine bile su im najteže jer su kretali od nule, nisu imali ništa.

- Vinko je stvarno puno radio, znala sam se ljutiti na to. Kad smo dobili djecu, Ivicu i Dubravku, to što ga nikad nema je nekako bio jedini izvor mojih frustracija jer sam imala dojam da sve moram sama - priča Jana držeći svoju ruku na Vinkovoj.

Na obje se sjaje zlatne burme. Dobili su ih od svoje djece protekle godine kad su slavili 50 godina braka. Tad su ponovno izmijenili bračne zavjete.

- Taj početak bio je najteži. Cijeli život štedimo, zidamo nešto, selimo. Ali Jana nije bila žena koja je stalno prigovarala - kaže Vinko.

- Vinko je bio dobar muž zapravo, iako ne mogu reći da je bio posebno romantičan i od pomoći u poslovima po kući. Ne zna ni kuhati. Tu je pravo muško. Tek sad, otkako je u mirovini, malo mi više pomaže. Svugdje idemo zajedno, na vikendicu, na selo. Ne smijem ga ostaviti jer je bolestan, ima šećer, ne čuje dobro - prisjeća se Jana.

Sjetila se i zgode za jednu godišnjicu braka. Vinko je krenuo s posla s buketom karanfila. Dolazio je pješke po pruzi, a kad je došao kući, uručio joj je buket bez latica. Otpale su, a da nije ni primijetio.

Janin savjet mladim bračnim parovima danas je da se više okrenu jedni drugima, da održavaju svoju ljubav unatoč problemima, da ne dopuste novcu ili neimaštini da ih razdvoji, jer dobar brak je onaj u kojemu se dvoje bore jedno za drugo.

- Trebate malo i raditi na sebi, popravljati se, prilagođavati, a ne samo gledati je li tebi nešto dobro ili ne. Danas to mladi ne rade - zaključuje Vinko koji ne bi ništa mijenjao u svojem životu da ga može živjeti ponovno. Možda bi malo više pazio na zdravlje, kaže, i možda više plesao sa svojom lijepom suprugom. Danas to nekad nadomjesti, kad na TV-u zasvira stara poznata glazba. Pojačaju je i zagrljeni zaplešu u svojoj sobi.

'Što su nam više branili ljubav, više smo se voljeli'

Uživajte u zajedničkim trenucima, U braku ima i svađa, ali najvažniji su razumijevanje i ljubav

Ana (69) i Dragutin (71) Srnec iz Nedelišća, nadomak Čakovca, upoznali su se 1. svibnja daleke 1965. godine na zabavi u Savskoj Vesi u Međimurju i od tog dana nitko ih nije mogao razdvojiti.

Ana je imala svega 16, a Drago, kako ga ona od milja zove, 18 godina, no godine im nisu bile nikakva prepreka pa su se dvoje mladih i zaljubljenih vjenčali svega dvije godine kasnije u Čakovcu. Anini roditelji, pogotovo majka, nisu bili presretni da se njihova premlada kći tako rano uda, no Srneci su ovih dana proslavili čak 51 godinu sretnog braka.

- Upoznali smo se u najljepšemu mjesecu. Tog 1. svibnja bila je zabava u Savskoj Vesi i moji roditelji su bili tamo. Ja sam imala zadatak da biciklom odvezem mlijeko na otkup. Kad sam se vratila, nisam imala ključ da uđem u kuću pa sam otišla na zabavu kod roditelja po ključeve. Malo sam ostala na zabavi, a Drago me je pitao hoću li plesati. Pristala sam, ali kako je bila gužva, nije se uspio provući do mene. Stoga me je majka ubrzo otpratila doma s riječima da me ionako nitko nije zvao na ples - priča nam uz smijeh Ana. No Drago ju je iz daleka ipak uspio pozvati da se vrati.

- Pitao sam je: ‘Mala, budeš došla na zabavu?’. Kad su roditelji došli doma, Ana se kriomice iskrala iz kuće i došla na ples. Plesali smo i prohodali - dopunjava Drago.

Njih dvoje su se dugo skrivali od roditelja jer Anu nigdje nisu puštali, osim na misu. No oni nisu išli u crkvu, nego su to vrijeme zajedno provodili. Što su im više branili vezu, kažu, oni su se jače voljeli. No kad je došlo vrijeme da se javno sastaju, Ana je morala već u 21 sat biti doma. Onda je Drago dobio poziv za vojsku te su se odlučili vjenčati prije njegova odlaska.

- Bojali smo se da ljudi ne počnu pričati da sam je ostavio na cjedilu i otišao. Zato smo ubrzali s brakom. Malo smo živjeli kod mojih roditelja, a nakon mojeg odlasku ona se preselila kod svojih, tim više što je bila i trudna pa se ugodnije osjećala doma. Bila je oduvijek jako vrijedna i radišna. Voli šivati i raditi razne ručne radove, pa je tako nešto čak i zaradila te me je dočekao i novac kad sam se vratio iz vojske - rekao je Drago istaknuvši kako njegova supruga zbog radišnosti, brižnosti, dobrote i razumijevanja zaslužuje ne zlatnu, nego dijamantnu medalju.

I Ana za Dragu ima samo riječi hvale te smatra da u svakom braku ima i svađa, ali da su najvažniji razumijevanje i ljubav. Njih dvoje to su uvijek imali. Kao mladi, uživali su u zajedničkim trenucima, a Anu je posebno veselilo kad bi je Drago provozao na okviru bicikla kroz njihov kraj. Čak 50 godina plesali su u KUD-u Sloga iz Nedelišća, a kasnije učili mlade plesu te dosta proputovali i stekli puno prijatelja. Vole ići na umirovljeničke zabave, a oboje vode ples za umirovljenike u svojem Nedelišću. Ana, uz to, uči mlade plesti cekere i šešire te izrađivati cvijeće iz suhog lišća kukuruzovine.

- Nikad nismo požalili što smo se vjenčali tako mladi - složno kažu supružnici Srnec koji su napravili obiteljsku kuću u Nedelišću, u kojemu danas žive te gdje su odgojili sina i kćer, koji su im u lijepom životu podarili četvero unuka, troje praunuka i četvrto na putu.

Previše nas toga veže i sad se trebamo još više

Tajna našeg braka je u obostranoj ljubavi i toleranciji. Ne petljamo se u živote svoje djece

Punih 55 godina nakon što su se upoznali u Otočcu, Zvonimir (84) i Jelena (77) Kolaković još su u sretnom i ispunjenom braku.

- Upoznali smo se u DIP-u u mojem rodnom Otočcu, u kojemu smo oboje radili. Druženja su se nastavila na tadašnjim plesnjacima u hotelu Velebit, a već godinu dana nakon upoznavanja Zvonimir je otišao mojoj majci zatražiti njezin blagoslov za vjenčanje. Svadba je bila intimna i skromna za današnje pojmove, drugačiji su tad bili običaji. Slavili smo u krugu najuže obitelji, a umjesto vjenčanica nosili su se kostimi - sa smiješkom se prisjeća Jelena.

Početak zajedničkog života nije bio nimalo lak. Supružnici su živjeli sa svekrom i svekrvom, a nakon deset godina vrijednog rada preselili su se u Novi Vinodolski, u kojemu su sagradili trokatnicu u kojoj i danas uživaju. U braku su im se rodile kćeri Dubravka i Đurđica, a s vremenom su postali baka i djed četvero unuka.

- U našem braku bilo je puno lijepih trenutaka, od rođenja kćeri do njihovih diploma i vjenčanja. Svaki period je ostavio lijepi trag, no najljepši su ipak trenuci s našim unucima - složni su supružnici Kolaković koji, osim s obitelji, slobodno vrijeme najradije provode na putovanjima, planinarenju i druženju s prijateljima.

- Nema gdje nismo bili, sve smo zajedno prošli, moja kraljica i ja - tepa Zvonimir svojoj dragoj.

- Previše je toga što nas veže i u ovim godinama se trebamo još i više. Hvala bogu, svi smo zdravi, uspjeli smo u svemu što smo naumili, odgojili dobru i uspješnu djecu. Što bismo više poželjeti mogli - zaključuju Kolakovići.

'Uvijek smo se veselili zajedničkom vremenu'

Mnogo razgovora bez ljubomore i prigovaranja ključ su dugoročnog braka

Ljudi se uistinu svađaju oko gluposti, oko toga je li žlica postavljena na lijevu ili desnu stranu. To je tako suludi gubitak živaca i vremena koje se može utrošiti na toliko drugih konstruktivnih razgovora i djela, otkriva tajnu uspješnog i dugoročnog braka Riječanka Elda Bradičić (90), koja je za supruga Bruna (99) udana čak 61 godinu.

Ona i Bruno upoznali su se u Rijeci davne 1952., dok su oboje radili u talijanskom časopisu Edicione Italiane, on kao glavni urednik, a ona kao direktorica. Prijateljstvo je trajalo pet godina, nakon čega su se vjenčali.

- Ja sam tad bila jako politički i društveno angažirana. Oboje smo jako puno putovali i obišli cijeli svijet od Rusije do Amerike. Često smo na ta putovanja išli odvojeno, ali nikad među nama nije bilo ljubomore ni zanovijetanja, dapače, željno smo iščekivali i radovali se svakom ponovnom susretu - prisjeća se Elda, koja ističe kako je sa suprugom Brunom uvijek puno razgovarala, a svaki dan bi priveli kraju zavaljeni u naslonjaču osvrćući se na dnevna događanja i doživljaje. No od svih lijepih memorija sretnom paru najupečatljiviji su dani provedeni na njihovoj jedrilici kojom su oplovili cijeli Jadran.

- U tih devet metara provodili smo sate i dane kuhajući u kuhinjici, odmarajući, loveći ribu, sunčajući se, čitajući nebrojene knjige, plivajući u Jadranu... - s osmijehom se prisjećaju Elda i Bruno.

'Nikad nismo jedno drugom izgovorili grube riječi'

Tajna dugog braka je ljubav, poštovanje, sklad u obitelji - i dobar muž

Nasmijani, vedri i otvorena srca, Božo (75) i Antona Dijan (71) iz Sukošana kraj Zadra primili su nas u svoj topli dom. Pedeset i tri godine braka napunit će 25. studenog ove godine. Na Svetu Katu, kaže Antona.

- Tad su moji roditelji slavili srebrni pir, baš na taj dan 1965. godine kad smo se mi vjenčali - pojašnjava uz osmijeh.
Oboje su iz Sukošana. Antona, djevojačkog prezimena Vanjak, Božu je upoznala dok je bila dijete. Kasnije, u pubertetu, zaljubili su se. On je radio u mjesnom dućanu i viđali su se svaki dan.

Svake nedjelje išli su na ples u društvene prostorije, a ostalim danima, kad se imalo vremena, šetalo se po glavnoj sukošanskoj ulici - gore-dolje, pa tko kome zapne za oko. Nakon oko godinu i pol dana hodanja odlučili su se vjenčati i slijedila je prošnja. Po mladu su došli prosci, ali bez mladoženje, Bože.

- Takvi su tad bili običaji. U prošnju su išli moj otac i zet, sestrin muž. Tamo su ih lijepo primili i sve su se dogovorili. Doduše, mi smo ishod unaprijed znali - smije se Božo i gleda u Antonu.

I na piru su imali djelić tradicije koja sad više ne postoji. Naime, tadašnji običaj kaže da su na vjenčanjima kumovi morali biti - muškarci. Tek poslije se uvelo to da i žene mogu kumovati na vjenčanjima. I još nešto - mladenkina obitelj slavila je u svojoj kući, a mladoženjina u svojoj, s novom nevjestom.

Božo je nakon vjenčanja radio na crpki u Zadru. Na posao je putovao biciklom. Počela su dolaziti djeca, Antona je vodila brigu o kući i radila u polju.

Prva je došla Tatjana, pa Marijana, Ana i Vladimir. Nažalost, kao roditelje ih je zatekla i velika tragedija.

- Naša Marijana bila je anđeo. No bila je jako bolesna. Imala je šum na srcu. Vodili smo je svugdje, i u Zagreb i u Beograd, tamo je imala operaciju... Sljedeću je trebala imati nakon puberteta. Nažalost, umrla je kad je imala samo devet i pol godina. Upali smo u veliku tugu. Nismo se mogli oporaviti, strašno nas je to pogodilo, jedva smo preživjeli. Onda su nam liječnici savjetovali da imamo još jedno dijete. Rekli su nam da nas to može izvući. I onda smo dobili Vladimira i on nas je spasio - kaže Božo.

- Sve to najprije nas je uništilo i onda ojačalo, ne znam kako bih to opisala. Ljubav je ono što nas je održalo. I međusobno poštovanje. Nikad nismo jedno drugom govorili grube riječi, bez obzira na razmirice koje smo ponekad imali - kaže Antona.

- Tajna dugog braka je ljubav. I dobar muž - kaže Božo uz smijeh.

Dijani imaju sedmero unučadi i jedno praunuče, sedmomjesečnog Luku, čiju nam sliku s ponosom pokazuju.

- On je naša sreća i centar svijeta. Mislim da zdrav život i ljubav čine ljude zdravima i dulje mladima, a tu je i sklad u obitelji bez kojeg ničega ne bi bilo - kaže Antona.

Proslavili brak uz plesni ritam

Više od 50 parova s 50 i više godina bračnog staža okupilo se na svečanom prijamu koji su povodom Valentinova za njih u Osijeku organizirali gradonačelnik Ivan Vrkić te gradska uprava.

19

U čast ljubavi i odanosti plesalo se i slavilo i u Požegi. Recept za cjeloživotne brakove temelji se na ljubavi, ali možda i više na međusobnom povjerenju i poštovanju te strpljenju da se zajednički pobijede životne prepreke, otkrivaju slavljenici. A to je, nažalost, zaključuju naši sugovornici, nešto što mladi sve rjeđe žele njegovati, pa se stoga brakovi i raspadaju tako brzo. Život i brak imaju uspone i padove, ali na kraju se samo pozitivno računa, kažu.