Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nobelovac Andrić je za neke bio samo 'posrbljeni' Hrvat

None Foto: Wikipedia/Stevan Kragujević 4

Fenomen Andrića je još veći jer bosanski Hrvati nisu imali višestoljetnu tradiciju. Imali su korpus tekstova nastao u fratarskom svijetu, živu i jaku predaju iz koje je Andrić uzeo najbolje i stvorio svjetsku književnost

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka.  U prvom nastavku objavljujemo zašto je Andrić za neke bio 'prodana duša' te kako je stvorio svoj čudesni književni svijet u kojem je kopao po mračnoj ljudskoj savjesti. 

Od svih ljudskih talenata, jedan je posebno podcijenjen - "slušanje". Taj dragocjeni talent pogotovo je važan kada je riječ o Ivi Andriću. Doći do praiskonske, uzajamne bliskosti onoga koji pobožno sluša tuđu priču i onoga koji je priča, pa i onda kada je tu priču već ranije čuo, možda je jedini pravi pristup Andrićevu djelu. Jedan mi je moment u tom smislu posebno važan.

Bio sam prva godina studija, u Sarajevu, kada mi se taj jezik ukazao u svoj svojoj ljepoti. Čekao sam na autobusnoj stanici nekog poznanika, međutim autobus je zbog kvara kasnio nekoliko sati. U blizini je jedan starac prodavao knjige koje je poredao po klupi. Bilo ih je desetak. Među njima je bila i Andrićeva Prokleta avlija. Radilo se o jeftinom izdanju beogradske izdavačke kuće Rad, iz jedne od najpoznatijih biblioteka u bivšoj Jugoslaviji uopće, biblioteke Reč i misao. Većina ostalih knjiga također su bile iz iste biblioteke.

Prokleta avlija

To su one ružne crvene ili, rjeđe, plave knjige, i vjerujem kako ne postoji antikvarnica na prostorima bivše države u kojoj se ne može pronaći barem poneka od tih knjiga. Kupio sam Prokletu avliju, a starac je s dobivenim novcem odmah otišao do obližnjeg kioska-prodavaonice i kupio dvije boce piva. (Koncem 1992., u jeku najžešćeg rata u Bosni i Hercegovini, ponovo sam kupio istu knjigu, ovaj put u Splitu. Išao sam u posjetu obitelji koja je bila smještena u Đakovu. Putovanje je trajalo više od dvadeset i četiri sata, od uskopaljskog ratnog pakla preko Vrana, Splita, Senja, Zagreba, pa dalje do Đakova.

Jezik djetinjstva

U Splitu sam svratio u jednu antikvarnicu, jer sam želio imati pri ruci nešto za čitanje, da skratim vrijeme prilikom višesatnih mrcvarenja po autobusima. Kopao sam po izdanjima biblioteke Reč i misao, na što me ljubazna prodavačica upozorila da se radi o "srpskim izdanjima". Kupio sam desetak knjiga: Andrićevu Prokletu avliju, Brunu Schultza, Krležu, Faulknera, Steinbecka, Marqueza...) "Sarajevsku" Prokletu avliju sam po ne znam koji  put ponovo pročitao tu, na stanici, da skratim vrijem, ali i stoga jer sam bio naprosto opsjednut tom knjigom.

Ivo Andrić | Autor: DPA/PIXSELL/PressAssociation/XPB Foto: DPA/PIXSELL/PressAssociation/XPB

Paradoksalno je da se sve to odvijalo u Sarajevu, centru Adrićeva univerzuma, gdje se izgubio onaj čudesni andrićevski jezik koji sam slušao u djetinjstvu, a koji je tu zazvonio nekim posebnim i neponovljivim "zvukom". Jezik mojega djetinjstva ima jednu posebnu karakteristiku koja ga u okvirima andrićevštine čini posebnim, a to je ikavski izgovor koji je već u Andrićevo vrijeme, pa i kod izvora kojima se služio, polako nestajao. Sačuvao se neokrnjen tek ponegdje, pa i u toj maloj, izgubljenoj oazi, u kraju u kojem sam rođen i odrastao, najvjerojatnije zbog skrajnutosti tog predjela mimo svih putova, i bez stalnog pastorala u vrijeme turske uprave putem kojega su u začahurenu Bosnu stizali kakvi-takvi prosvjetiteljski vjetrovi.

Dakle, jedan po svemu samonikli svijet zatvoren u sebe. Ikavicu su podjednako koristili svi, i Hrvati i, tada, Muslimani, pa su se događale nevjerojatne jezične vratolomije: riječ kruh koristili su isključivo Hrvati, dok su Muslimani koristili izraz iz srpskog jezičnog standarda - hljeb. Koji se onda, prirodno, u tom ikavskom univerzumu premetnuo u hlib.

Prezir i slava

Pamtim iz djetinjstva poštapalicu, koja se čak i danas može ponegdje čuti od starijih ljudi - pa i kod moje generacije, gdje se miješaju ironija i nostalgija - kojom se izražavalo čuđenje: "Jebo te hlib!" Ovo "hlib" je u ovoj poštapalici zamjena za "Bog", koje se koristilo drugdje, dakle riječ kruh (hlib) bila je u tom svijetu sakralizirana, dovedena u istu ravan s riječju "Bog".

Jedna od rijetkih zabrana iz djetinjstva koja se nije smjela prekršiti u mojemu slučaju je bilo bacanje ostataka kruha u otpad. To je bilo ravno bogohulnoj psovci. Postojalo je i jelo, popara, koje se spravljalo od ostataka okamenjenog kruha, neukusno i teško, koje je bilo izravna posljedica tog sakraliziranog odnosa prema kruhu.    

ivo andrić | Autor: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL Foto: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL Rodna kuća Ive Andrića u Travniku
Odnos prema Ivi Andriću, kada je riječ o mjestu u kojem sam odrastao, a radi se o rezervoaru u kojemu je andrićevski jezik živ i danas, nije jednoznačan. Čak naprotiv, što je priča za sebe, i to jedna poprilično banalna i predvidiva priča: Andrić je za neke bio tek "posrbljeni" Hrvat, "prodana duša" vrijedna prezira, što je vezano uz jedno prokletstvo koje bosanske Hrvate prati kamo god odu, pogotovo one koji odu u Sarajevo ili Zagreb. To prokletstvo se zapravo odnosi na očekivanja koja domaći imaju od tih ljudi, ne vodeći pritom računa o njihovim nadama, strepnjama, ili strahovima, zbog čega se ovi onda kameleonski stapaju s novom okolicom. U Sarajevu - a tu je riječ o jednom posebnom, širem pojmu, mnogo širem od prostora grada, u "Sarajevu", dakle - od tih ljudi se očekuje da budu "malo manji Hrvati" negoli jesu, što je povezano s jednom starom, utopijskom tezom o "Bosancima i Hercegovcima", nadnaciji "braće po krvi", kako to naziva fra Anto Knežević, po kojoj ti ljudi trebaju postati nešto drugo nego što jesu, prilagođavajući se iskrivljenoj i pojednostavljenoj slici većinskog mentaliteta o njima.

U "Zagrebu" je taj proces identičan, ali je po posljedicama obrnut: tu se od njih očekuje, ili barem oni tako misle, da budu "malo veći Hrvati", bez obzira što to značilo, a najčešće ne znači ništa. U tim kafkijanskim preobražajima, kao rezultat osjećaja manje vrijednosti, gubi se ponajprije ponos i dostojanstvo tih ljudi, onih, naravno, koji svjesno pristaju na to, što je na neki način paradoks: ne postoji mikrosvijet koji je stoljećima žilavo opstajao na svome u okolnostima koje im nijednog trenutka nisu išle na ruku, prepušteni sami sebi, a koji je s obzirom na svoju brojnost dao i izrodio cijeli niz važnih i značajnih ljudi, pa i jednog Andrića koji kod tog svijeta nije na naročitoj cijeni, jer se odbio klanjati bilo kome i ostao svoj, a tu se prvenstveno misli na njegovo djelo.

Zapadni svijet

Od troje nobelovaca iz južnoslavenskog univerzuma, dva je dao upravo taj podcijenjeni mikrosvijet, a koji je s druge strane pun  neobjašnjivih kompleksa i strahova. Taj fenomen tim je veći ako se uzme u obzir kako bosanski Hrvati nisu imali iza sebe višestoljetnu tradiciju, kao veliki europski narodi, a niti ni približno toliko povoljne okolnosti i prilike kao oni nešto manji, poput Hrvata, Srba ili Slovenaca.

Odsječeni od zapadnog svijeta, tek pupčanom vrpcom vezani uz Rim, imali su korpus tekstova nastao u fratarskom svijetu koji je bio neodvojivi dio njih, te živu i jaku predaju iz koje je jedan Andrić uzeo ono najbolje, stvorivši čudesan književni svijet kojim je dobacio do svjetskih visina. Ta usmena predaja nije vezana isključivo za Hrvate, dok ona pisana većim dijelom jeste.      

ivo andrić | Autor: muzej travnik Foto: muzej travnik Andrić na ceremoniji dodjele Nobelove nagrade                      
Pri čitanju i shvaćanju Andrićeva djela vrlo važnu ulogu igra i onaj kišovski "gorki talog iskustva". To se prvenstveno odnosi na "nova čitanja". To kod Andrića nije u tolikoj mjeri izraženo kao kod Krleže čije se djelo u novije vrijeme ukazalo u svoj svojoj veličini, tek onda kada su oko nas počeli nicati glembaji, kada nam je "vlastito iskustvo" osvijetlilo Krležu iz jednog novog kuta. Kada je riječ o Andriću, tu se prije svega misli na pojedine priče koje su najednom dobile na važnosti. U tom smislu pogotovo je važna priča Svadba čija se radnja odvija tokom Prvog svjetskog rata. Zbog čega se to dogodilo? Andrić u toj priči kao da priča moje vlastito, doživljeno iskustvo, bez obzira na vremenski odmak od nekih devedesetak godina. Ništa se od tog vremena do danas nije promijenilo.

Rat je došao kao po nekom višestoljetnom redu: Na to starac tumači naširoko kako ima neko predanje da božje proviđenje, koje budno bdi nad ovom zemljom, i ljudskim sudbinama, zaklopi oči svakih sto godina, otprilike, na nekoliko trenutaka koji za nas smrtne znače nekoliko godina. I tada sve na ovom svetu krene naopako. Zli zavladaju a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore a čestiti i mudri umuknu. I da tako potraje duže, sve na zemlji bi se ucrvalo i propalo, dete u majci i seme u zemlji, kako to opisuje mudri Salihaga Međuselac iz te priče. Mi smo u tom ratu u velikoj mjeri ostali bez ranijih sjećanja, koja su ona ratna svojom ekspresivnošću i intenzitetom gurnula duboko u drugi plan pa prebrisala.

Staljinova vremena

Događalo mi se pri susretu s nekim školskim prijateljima, koji nisu bili tu dok je trajao rat, da se ne mogu sjetiti niti jednog detalja nekih događaja o kojima su pričali, a u kojima sam i ja sudjelovao. To su vrlo mučni trenuci, kada shvatite koliko je u međuvremenu duboko potonuo vaš svijet, da je ostario, da je rat donio neke dodatne godine iskustva,  udaljivši na taj način predratni svijet. Kao da sam nekim čudom uklonjen s grupne fotografije, poput živih mrtvaca iz Staljinova vremena. Najniža ljudska vrsta u proteklom ratu, bili su ti Andrićevi "nevaljali i maloumni" kao spona s ostatkom Andrićeva djela, onih ljudskih psihopatologija koje izmiču racionalnom, a tako stvarnih i uvjerljivo ispripovijedanih, onih nesretnih karaktera koji putuju svijetom kud ih vode mutni i strašni nagoni, poput nesretnog i nastranog Mula Jusufa iz priče Za logorovanja, ili Mustafe Mađara, potrošenog ratnog veterana iz istoimene priče.

Andrić time kao da potvrđuje tezu američkog književnika i scenariste E. L. Doctorowa iz njegova romana Božji grad, gdje ovaj u jednom zanimljivom mini-eseju uspoređuje film i književnost, stavljajući se na stranu književnosti, i to s jednim poprilično jakim argumentom: ne postoji filmska kamera koja može ući u mračnu ljudsku svijest, kao što to može Riječ.

A Andrić je po tome, u kopanju po mračnoj ljudskoj svijesti - opsesivnog književnog motiva kojim se stoljećima nastoji doprijeti do "srca tame" i opisati ga - neprikosnoven, čak i u svjetskim okvirima, postupka koji je plemenit u svojoj uzaludnosti, donkihotovski pothvat koji je nekada jedini način očuvanja elementarne ljudskosti. To je onaj moment iz Andrićeva romana Na Drini ćuprija u kojem se govori o muteveliji Dauthodži Muteveliću, u kojem je opisana slična borba, unaprijed osuđena na poraz:  Najpre je trošio od svoga a zatim je počeo da se zadužuje kod rođaka. Tako je iz godine u godinu krpio i doterivao skupocenu zgradu.  (...) Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.   

 

Tema: Feljtoni

Komentari (122)
  • U ovom tekstu je nadrobljeno toliko toga da je degutantno za čitati. Suma sumarum - hrvati su krivi što ne časte velikog Andrića koji je, eto, vrijedan duvljenja i čašćenja. Kao pisac - da, ali ako osoba, očito postoje čvrsti, i u tekstu namjerno izostavljeni, razlozi zašto ne.

    2. 11. 2019,   08:26
  • "Kao zaključak za razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća moglo bi se reći sljedeće: većina srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cvijić i slavist Aleksandar Belić) je stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. težila je stvoriti srpsku nacionalnu državu na područjima Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasistički odnosili prema Albancima na Kosovu i Makedoniji, a bosanske muslimane su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko pravoslavlje. Sustavni planovi su rađeni za širenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje katolicizma i islama, gušenje ili iskorjenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj državi (što je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, auktorima kojih bijahu Vasa Čubrilović i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andrić)." - biti dobar u nečemu što radiš ne znači nužno biti i dobar čovjek.

    2. 11. 2019,   10:21
  • Evo ZASTO se jos uvik traze " krvna zrnca" , sve treba traziti u nerjesenoj bliskoj povijesti gdje Hrvatska nije rjesila na adekvatan nacin srpske zlocine i procesuirala zlocince. Evo iz primjera ovog kako ga nazivate Kap. Dragan ...o kakvom pustanju iz zatvora nase zakonodavstvo prica? Da ne spominjemo da se odavno srbiji trebao postaviti ULTIMATUM o izrucenju svih srpskih zlocinaca na sudjenje u Hrvatsku. Kako to nazvati ??!!

    2. 11. 2019,   07:09