Od modela do kokoši: Draže su mi moje koke od Diora i Pariza

Radila je na poslovima s višemilijunskim budžetima, marketing za neke od naših najvećih kompanija, a onda je svijet menadžera zamijenila društvom golovratih, gaćanih i kukmastih - sve do reda kokoši. Diana Micceli Funduk (50) prva je ekološka proizvođačica jaja iz slobodnog uzgoja u Hrvatskoj. Bilo je to prije desetak godina, kad je osjetila krizu i na vrijeme se maknula iz marketinga osjećajući da idu loši dani za posao. Dok danas pozira s kokicom u ruci i gladi je da se umiri u njezinim rukama, samo nemarniji promatrač ne može primijetiti - čak i u seoskom izdanju, nenašminkana i sa starim šeširom na glavi, Diana pred kamerom izgleda očaravajuće. Njezino držanje, pogled u kameru, govor tijela i mimika lica odaju jedno - ona je pred kamerom doma, kamera je voli, tu je na svome. Diana je bivši pariški model.

- Imala sam jako lepe batke, zeli su me za snimanje čarapa Chantal Thomass - otkriva ova purgerka ne pokazujući nimalo pretencioznosti, iako je riječ o pariškoj dizajnerskoj tvrtki koja se u svijetu, a najviše u Europi i Japanu, proslavila po donjem rublju. Gotovo usput spomene i svoj trenutak s Christianom Diorom.

- Najavili su da će po mene doći producent, što se rijetko događa, i to s Peugeotom Spiderom. Nisam imala pojma o kakvoj je mašini riječ, ali mi se kao mladome modelu to činilo zvučno. Bio je to stari kabriolet, model 304, u salonskoj kondiciji. Vidjelo se da je producent jako ponosan – smije se Diana. Tri dana su snimali, predstavljali su Diorovu profesionalnu make up liniju Visiora. Tad je bila vegetarijanka pa su se oko nje potrudili da na setu bude dovoljno povrća i sireva. Snimili su film za Diorovu kolekciju. Bili su to dani u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća, kad se kao djevojka od 18 godina našla usred Pariza noseći svoj book pod rukom - onu knjigu s vlastitim fotografijama kojima se predstavljaju u svijetu mode.

Živjela je pod reflektorima modne industrije, punila stranice pariških časopisa, pa i poznati magazin Marie Claire, ostavila iza sebe nebrojene kataloge vjenčanica... Nije bilo lako, svako jutro posjetila bi City Models, veliku agenciju za koju je radila, provjerila ponude snimanja, pa bi čitav dan metroom putovala po Parizu obilazeći kastinge. Kad bi se reflektori jednom popalili, bilo je lakše.

- Sve je bilo vrlo elegantno. Ujutro bi nas dočekao švedski stol natrpan jelima, croissantima, čokoladnim zalogajčićima, radilo bi se do 12.30 sati, a onda bi bila pauza od sat vremena. Opet su se nizala fina jela, uz čašu vina i desert.

A onda bi mi opiturali natrag šminku i snimalo se do večeri - ležerno nam otkriva Diana.

Na priče o glamuroznim večerama za manekenke samo mahne rukom. Kaže: “Mrtav si nakon snimanja cijeli dan. Padneš u krevet i nema te”.

Sjeća se divnog prijateljstva s fotografom Xavierom Laupreteom, koji ju je vodio u Bretanju i snimao je.

- To je poseban kraj, svjetlo je uvijek nekako difuzno, savršeno za fotografiju, te su ljudi bili topliji i srdačniji nego u Parizu. Xavier mi je početkom 90-ih poslao razglednicu: ‘Draga Diana, znaš da imam kuću u Bretanji, dođi s obitelji’ - sjeća se ponude da skloni obitelj od rata u Hrvatskoj. No dok je bila još u Parizu, poželjela je ići dalje jer se nije vidjela u pomalo surovom svijetu pariške mode.

- Ja bih išla u Australiju kao Isabelle (jedna kolegica), a agentica Dominique je rekla da to nije mjesto gdje ću graditi karijeru. Nisam se dala i rekla sam da svejedno hoću iz Pariza. Pristala je, poslala me je u München, ali više da se odmorim na nekoliko mjeseci. Nisam se vratila - rekla je Diana, koja ne skriva da je agentica u njoj vidjela veliku karijeru. Život ju je kasnije vratio u Zagreb.

- Imala sam u Ilici dućan s unikatnim nakitom od poludragog kamenja i unikatnom odjećom. Jednom mi je došla kolegica manekenka iz mladih dana. Baš se vratila iz Italije i kupila divan sako. Bila je to Leonarda Boban prije njezine dizajnerske karijere – sjeća se Diana. Kasnije se bacila u marketing i odrađivala višemilijunske kampanje. Danas? Kokice su njezino društvo, ima ih u Lipovljanima, gdje ih uzgaja za ekološku proizvodnju jaja. Visoke pete zamijenila je gumenim čizmama i bez problema podigne pijetla u krilo. A kako prepoznati eko jaja od onih iz dućana?

- Kad se baci na tavicu, neka jaja smrde na pečena, druga mirišu na pečena jaja... - smije se Diana i nije joj teško skupiti crve iz suhe trešnje za koke i ubrati medvjeđi luk u proljeće. Kaže – dobar je protiv parazita. Zna i rituale koka.

- Kad im otvorim ujutro košinjac, prelijeću jedna drugu, perje frca, natječu se koja će biti prva vani. Uvečer jedna za drugom ulaze u kokošinjac, ali uvijek se nađe neka štrajkerica koja i dalje kljuca po mrklome mraku. Misli da će nešto pametno naći... - smije se Diana. Dolaze joj i čagljevi te lisice. Navikla je da ih nađe među kokama, kao da biraju koju će. Žena velikog radnog elana kaže da joj je i to već pomalo dosadilo te da već smišlja što bi nakon manekenskog, dizajnerskog, marketinškog i farmerskog posala dalje radila. Kao dijete htjela je biti prirodoslovka pa se vidi kao rendžerica koja na svojem džipu osvaja prirodu.