Odveli ga četnici: 'Kći i ja slale smo mu pusu prije spavanja...'

Da me moj suprug sad čuje, poručila bih mu da nam i dalje nedostaje te da se njegovu povratku još potajno nadamo. Koliko god puta ispričala našu lijepu i tragičnu priču, koliko suza isplakala, pri spomenu njegova imena rasplačem se ponovno, kroz suze nam priznaje Dubravka Senčić (55).

Suprug Ivan, zvan Cai, nestao je na Ovčari nakon pada Vukovara. Imao je 27 godina. Bio je njezina tajna gimnazijska, a kasnije i javna studentska ljubav.

Hodali su pet godina, a nakon što su 1990. diplomirali, vjenčali su se i dobili krasnu djevojčicu. Njezinim rođenjem je njihov život dobio novu dimenziju i smisao te je trebao postati još ljepši.

No došao je rat.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

09:06

SADRŽAJ SPONZORIRA: ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF

- Moj Cai je bio rođeni Vinkovčanin, istinski šokac, dragovoljac ZNG-a, pri Mjesnoj zajednici Kolodvor. Zadnji put sam ga vidjela 10. rujna 1991., prije odlaska u Vukovar, u kojemu je trebao ostati tjedan dana, do smjene. Naša kći još nije napunila godinu dana, cupkala je u svojem krevetiću. Prišao joj je, poljubio je, potom zagrlio i poljubio mene te se opet vratio do nje. Podignuo ju je u zrak i rekao: ‘Ona je ipak pola mene’. Kao da je slutio da se neće vratiti - prisjeća se Dubravka pokušavajući zaustaviti suze.

Zbog bombardiranja i okupacije okolnih sela, s kćeri je otišla u Zagreb. Zna da je na kćerin prvi rođendan bio živ i čula je da je počastio suborce.

- Rat smo provele u Zagrebu, prvo u našem nekadašnjem podstanarskom stanu, a kasnije kod jedne drage obitelji u Dedićima, podno Sljemena. Kako u podstanarskom stanu nismo imali fiksni telefon, a mobitela tad nije bilo, često sam odlazila na prvi telefon u pothodnik nazvati roditelje. Njima se je suprug javio iz Vukovara te su mu rekli da smo u Zagrebu, na sigurnom, da ne brine, na čemu im je zahvalio. I on je bio svjestan kamo ide, a tek kasnije sam se sjetila njegovih riječi koje mi je znao govoriti: ‘Ako mi se što dogodi, čuvaj malu i sebe’ - niže Dubravka.

U jednom je trenutku čula da je lakše ranjen u ruku i but te da leži u vukovarskoj bolnici.

- Iako zabrinuti zbog ranjavanja, nadali smo se da će mu to na neki način biti olakotna okolnost, da će se kao ranjenik uspjeti izvući konvojem iz bolnice. Računali smo da će jugoarmija poštovati odredbe Ženevske konvencije te civilizirano i humano postupati prema ranjenicima. Kako su odmicale godine, saznali smo da su svi okrutno i mučki ubijeni. Nakon pada Vukovara tražila sam ga putem hrvatskog i međunarodnog Crvenog križa. Dok sam pokušavala provjeriti je li na nekom popisu, moj otac i djed nosili su suprugove slike po vinkovačkim selima. Povratnike iz srbijanskih logora ispitivali su jesu li ga vidjeli. Do nas su dopirale razne informacije - da se nalazio u drugom autobusu za Ovčaru i da je sjedio na prvom sjedalu. Tu mu se gubi trag - govori Dubravka.

Kasnije je kroz iskaze preživjelih svjedoka i dokumentarce o padu Vukovara čula kako su ih mučili.

- Sva depresivna ponekad sam pomišljala da je bolje da sam ja stradala nego on. Bilo je teško, užasno - govori nam kroz plač.

Snagu joj je davala kći, ali i nada da će se suprug ipak vratiti...

- Mislila sam, ako su ga i zarobili, valjda su tako pametni da poštede diplomiranog inženjera elektrotehnike. Ako već ne iz morala i ljudskosti, mislila sam da će ga poštedjeti zatvorskih tortura i zadržati kao stručnjaka. Kad su pronašli Ovčaru, sve mi je bilo jasno. No sve dok nema posmrtnih ostataka, čovjek se nada, vjeruješ, želi vjerovati - govori Dubravka dok u rukama prebire knjigu “Vjera za treći milenij” Coleena McCollougha, jedan od posljednjih sačuvanih poklona iz studentskih dana koji je dobila od tadašnjeg dečka.

Bio je, kaže, dobar i nadasve pošten čovjek. Iako pomalo zatvoren u sebe, ljubav je pokazivao djelima, a ne riječima. Kako je čula, i u Vukovaru se žrtvovao, svoju plemenitost pokazivao je skrbeći se i pomažući drugima u bolnici. Sebe, pak, nije štedio.

- Imao je mantru: ‘Ja sam sretno dijete’, pa sam vjerovala da će možda na kraju tako i biti. Volio je zvanje inženjera elektrotehnike, bio zaljubljen u slavonsku ravnicu i sve vezano uz nju. S guštom je obrađivao zemlju, pomagao u uzgoju prasadi, čime su se bavili njegovi roditelji - niže Dubravka.

Mir je pronašla u Malom Lošinju, u kojem se zbog kćerina zdravlja skrasila nakon rata. Taj otok je bio dovoljno daleko da se makne od nade da će na nekom dijelu vinkovačkog korza ili zagrebačke Ilice ugledati lice neprežaljene ljubavi.

Ova hrabra žena, uz potporu obitelji, podigla je kćer na noge. Danas je uspješna mlada žena koja u doslovnom smislu riječi živi svoj davno zamišljeni san o Americi. No priželjkuje se jednom vratiti.

- Kći je bila premalena da se sjeća oca. Prije svakog spavanja slale bismo mu poljubac. Uvijek sam mislila da će doći i dok ga ne identificiram, nadat ću se. A što sam starija, sve više mi nedostaje. Bio mi je potpora, samopouzdanje, moja vječna ljubav - zaključila je Ivanova supruga Dubravka.