Ogorčena majka: Zašto je mala Maddie bitnija od moje kćeri?

Slomljena majka tinejdžerice koja je nestala prije gotovo dva desetljeća kritizirala je količinu publiciteta koji se pridaje slučaju Madeleine McCann, piše Sun.

Deirdre Fenech (61) iz Sussexa zadnji put je vidjela kćer Carmel (16) u svibnju 1998. Djevojka je bila ovisna o kokainu i kretala se u narkomanskim krugovima u južnom Londonu. Nestali, nacionalna dobrotvorna organizacija, godinama prati slučaj njene kćeri te joj putem medija i društvenih mreža pokušava ući u trag. 

Madeleine (3)  je nestala 3. svibnja 2007. dok je s obitelji bila na ljetovanju u Portugalu. Roditelji Gerry i Kate, liječnici po struci, ostavili su svojih troje djece, u apartmanu i otišli na večeru u restoran udaljen 120 metara od hotela. Okolnosti pod kojima su Maddy i Carmel nestale potpuno su drugačije, no ogorčena Deirdre smatra kako se nestanku njene kćeri ne pridaje dovoljno pažnje.

"Bilo koje nestalo dijete ili osoba zaslužuje maksimum publiciteta koji mu se može dati. Čini mi se kako neke žrtve ipak dobivaju više pozornosti od drugih, recimo brižna Madeleine McCann i njeni roditelji. Nisam ostavila svoje dijete u hotelskoj sobi da bi išla jesti i piti. Nikada nisam ostavila svoju djecu - da idem na večeru ne bih ih ostavila same u stranoj državi, ne bih ih ostavila same ni u svojoj zemlji. Žalosna sam, eto kako se osjećam. Osjećam se bijesno i jadno, a ne bih trebala. Ljudi na nas gledaju kao na šljam iz Peckhama, samo zato jer ne živimo u finim kućama i jer naša djeca imaju problema. McCannovi su uspješni i imućni liječnici, žive u velikoj kući, a mi smo bijeda koja živi na račun ove države - to je ono što me ljuti", kaže Deirdre.

Očajna majka vjeruje da nestanak njene kćeri ima veze s narkomanskim miljeom u koji je uvučena.

"Moja kći je bila prekrasna, pred njom je bio cijeli život, bila je inteligentna, draga - ali za sobom su je povukli lešinari. Kad je tek upisala srednju školu, vršnjaci su je maltretirali. Imala je jednu nogu kraću i zbog toga je postala žrtva okrutnih šala. Kako bi je drugi prihvatili postala je neka vrsta razrednog klauna. Kad je imala 14 godina, pitala me može li ići na tulum, rekla je da će tamo biti svi iz njenog razreda i ja sam joj dopustila. Ono što tada nisam znala jest da je to bio dan kad se prvi put susrela s kokainom. Prilično dugo nisam znala da se bori s ovisnošću, u početku sam mislila kako je riječ o tipičnom tinejdžerskom gnjevu. No onda je počela sve češće izbivati iz kuće, posebno noću, pretvarala se da je s prijateljima. Ne bi je bilo danima, a ja bih je očajnički tražila po cesti. Susjedi bi mi znali reći da su je vidjeli u lokalnom okupljalištu narkomana. Bila sam slomljena kad sam saznala da uzima kokain, molila sam je da prestane", priča Deirdre.

U želji da spasi kćer od pakla droge, Deirdre se s obitelji preselila iz Peckhama u Crawley.

"Bila je to velika žrtva za ostale, morali smo pozdraviti sve prijatelje, ali toliko smo je voljeli da smo bili učiniti bilo što da je spasimo", kaže majka.

No djevojka se brzo vratila starim navikama i sve više vremena provodila u Londonu. U nemogućnosti da se bori s njenim demonima, majka je djevojku stavila u centar za preodgoj no ubrzo je otamo pobjegla.

"Kružile su glasine da je trudna i da se vratila svom dečku dileru u Londonu. Tada joj se izgubio svaki trag. Godinama sam je tražila po ulicama Peckhama, Brixtona, Camberwella... sve je bilo uzalud" kaže majka.

Zadnji put je komunicirala s policijom prije tri godine. Razočarana je načinom na koji su je tretirali.

"Nisu si dali truda ni da nas obavijeste gdje su stigli s istragom. Što se tiče policije, mi smo nebitni.  Ja sam nebitna samohrana majka s četvero djece iz lošeg kvarta. Ali samo da kažem, meni su moja djeca sve na svijetu", dodaje bijesna Deirdre.

Policija je za Sun Online rekla kako Carmelin slučaj nije pao u zaborav. Nisu napredovali s istragom, a vjeruju kako je Carmel stradala, no ne znaju pod kojim okolnostima. Posljednjih nekoliko godina nisu dobili ni jednu dojavu da je viđena. Ipak, majka ne gubi nadu.

"Želim vjerovati kako je još živa, makar znam da su šanse za to male. Da stvarno jest, već bi došla kući. Svaku večer kad liježem i svako jutro kad se budim prvo pomislim na nju", zaključuje.