On je bio u Pumama, a ona u Tigrovima. Iskra je planula...

Došla sam u kafić u kojem je bio Mirko za šankom sa svojim kolegom. Rekla sam konobaru: „Daj mi jednu kolu a ovaj mali će platiti“. Mirko mi je rekao: Tko si ti meni da ja tebi plaćam“. Popila sam kolu i otišla - započela je ljubavnu priču Ljiljana Bočkaj. 

- Nedugo poslije smo se opet sreli u Zagrebu. Rekla sam mu da već imamo godina i da bismo mogli probati hodati. Ako će ići, oženit ćemo se i imati djecu. I tako smo počeli. Oženili smo se 5. veljače 1994. u kući Mirkova rođaka. Nekoliko mjeseci kasnije rodila se i naša Barbara. Ja sam tada završila s ratištem, a Mirko je i dalje ratovao. Kćer je u godinu dana vidio dva puta, a s godinu dana mala se rasplakala kad ju je htio primiti u ruke. No, rasplakao se i Mirko, jer ga se rođeno dijete nije sjećalo i nije ga prepoznalo - rekla je Ljiljana. 

Nije htjela kancelarijski posao

Ona je kao mlada djevojka s nepunih 17 godina došla u Zagreb i zaposlila se u tvornici Astra, gdje je u svibnju 1991. godine dala otkaz i kao 29-godišnjakinja otišla u Zbor narodne garde, a već u rujnu je otišla na prvi teren u Zapadnu Slavoniju. Ljiljanu su zbog spola teško primili u vojsku. Nudili su joj kancelarijski posao, no ona je htjela s puškom u ruci rame uz rame s drugim muškim vojnicima na ratište.

- Bila sam tada jedina žena u pješaštvu 3.bojne 1. Gardijske brigade Tigrova u Zapadnoj Slavoniji.Odbijali su me svagdje gdje sam došla, ali ja sam im jasno rekla „vi se možete postaviti na trepavice, ali ja ću ići na teren“. Kad me u policiji u Petrinjskoj u Zagrebu nisu htjeli ozbiljno shvatiti otišla sam u Savsku i poslužila se jednim trikom. Rekla sam dečkima da moram hitno u kadrovsku službu radi posla jer imam dogovoreno i uspjela sam doći do jednog gospodina koji me primio i rekla sam mu što želim. Odgovarao me od toga, no bila sam uporna, plakala sam i molila i kada je vidio da ne odustajem obećao mi je pomoći. Rekao mi je da ću dobiti poziv i da s njime odem u Pionirac u Dubravu, te da kada jednom potpišem ugovor da mi ga više neće moći raskinuti. Kad je došao poziv, otišla sam i ugurala sam se među muškarce gdje smo grupno potpisivali ugovor.

Bila sam kratko ošišana, mršava jer sam ranije igrala nogomet za ženski nogometni klub Lotto i nitko nije ni prokužio da sam žensko. Kad su nas kasnije prozivali, mene su prozvali kao Milan Golik, no Milan je ime mog oca koje sam morala upisati u ugovoru. Nikome nije palo na pamet da bi ja mogla biti žensko. Kad su me prozvali, digla sam se i rekla da sam ja Ljiljana, a ne Milan. Problem je opet nastao kada je trebalo ići na prvi teren. Htjeli su me ostaviti u bazi, međutim ja sam se ušuljala u kamion noću prije njih i nisu me mogli zaustaviti. Svima sam govorila da nisam došla u vojsku čistiti, kuhati kave i slično, već se boriti - ispričala je Ljiljana. 

Sva ratišta prošli bez ranjavanja

Stalno je, kaže, bila degradirana i nije imala mogućnosti za napredovanje. Svi njezini kolege borci su je cijenili i poštovali, zvali je „legenda“, no to joj nije pomoglo da je se adekvatno nagradi.  Kao i Mirko je prošla sva ratišta bez ranjavanja, a s njim se upoznala u Kleku u listopadu 1992. godine. Tamo su njezina 3. bojna i Mirkova bojna imali kratki odmor između borbi. Tad se u kafiću dogodila ‘situacija s kolom’ i ljubav. 

Mirkov ratni put počeo je s 32 godine kad je napustio dotadašnji stalni posao automehaničara u Zelini, te se u travnju 1991. godine prijavio u Gardijsku brigadu Tigrovi u 2. bojnu Rakitje. Ubrzanim tempom su kolege i on naučili policijski posao, te je sudjelovao na kondicijskim pripremama koje su kasnije dobro došle, a deset dana kasnije krenuo i na prvi teren u Ilok, gdje je najprije sudjelovao u ophodnjama uz granicu.

Potom je krenulo, intervencije kod Okučana i druga mjesta u zapadnoj Slavoniji, pa u travnju 1992. godine je otišao u pratnji kolone koja se premještala na jug zemlje. Tamo se zadržao do srpnja te godine kada je zbog psihičkih problema raskinuo ugovor. No, već u rujnu se vratio natrag, te je ubrzo nakon jednog terena na Velebitu iz Zbora narodne garde u koji je odmah na početku rata prešao iz Tigrova, odlučio početkom ožujka 1993. prijeći u 7. gardijsku brigadu Pume iz koje je i 2003. godine umirovljen. Sudjelovao je i u Oluji.

- Akcija je započela 4. kolovoza u 5 sati ujutro i trajala je do 15 sati popodne. Moja je satnija ušla u Knin 5. Kolovoza oko 10 sati na kamionima. Grad je bio pust, sve rolete na kućama su bile spuštene. Bilo nam je nelagodno i u neizvjesnosti bojeći se hoće li netko iz kuća zapucati. Upozorio sam pripadnike satnije da ukoliko dođe do pucnjave da iskaču iz kamiona i zauzmu zaklone, pruže otpor te da očistimo taj dio - ispričao nam je Mirko. 

Supružnici Bočkaj su nakon rata najprije su živjeli kao podstanari u Zagrebu pa se preselili u Varaždin, a 2006. godine kupili su vikendicu u Seketinu. Kćerka Barbara (24) studira engleski i ruski jezik, a sin Ivan (21) već radi.