Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ostala je bez svega, ali nikada nije prežalila što nema dijete

3. DIO U šest nastavaka donosimo priču o Titovoj udovici Jovanki Broz, rođenoj Budisavljević, ženi po čijoj su volji 'vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu'

Ja sam bila okružena velikom pažnjom s njegove strane, velikom ljubavlju. Ne mogu se požaliti na Titovo ponašanje prema meni, tih zadnjih dana. Bio je vrlo korektan. On je mene jako volio, onako zbilja iskreno... 

On je znao biti tako pažljiv... Onako, na primjer, nekad kada nešto uspije prirediti i donijeti. Puno sam puta pričala o tome kako je dvadeset i više godina svako jutro kuhao kavu meni i sebi. Mi smo imali poslugu, konobare, sve to. Ali ne, on je to napravio i meni donio. Ja sam voljela ujutro spavati i on je to svaki dan uradio. Rano se dizao, uzimao novine i dok on čita, imao je jedan espresso aparat, svaki bi mi dan skuhao kavu. Dvadeset godina to je činio za mene. 

Jovanka u izjavi novinarki Miri Adanja Polak

Titovo nasljeđe je ukradeno

Više od 30 godina Jovanka živi dobrovoljno u izolaciji. Nije bila ni u kakvom kućnom pritvoru. Prekinula je sve odnose s obitelji i Joška je to poštivao.

- Teško mi je od dana kada je i sama završila u bolnici. Obzirom da je njezina želja bila da se ne čuje i ne vidi s rodbinom, nisam je obilazio. Kada su se 23. kolovoza počeli nizati naslovi da je završila u bolnici pa se iz minute u minutu mijenjale vijesti, od toga da ima infarkt do toga da joj je samo došlo slabo, odmah sam zvao prijatelje liječnike i čekao sam da je puste s odjela intenzivne njege u Urgentnom centru u Beogradu kako bih je posjetio. Sutradan sam doznao da je teško bolesna, da joj je rak zahvatio cijelo tijelo – tihim glasom nastavlja Joška.

Jovanka od 2007. nije napuštala svoj “privremeni dom” na vili u Dedinju. Iz beogradske Užičke 15 izbacili su je, kako je sama znala reći, kao kufer na ulicu u spavaćici bez ičega. Iako su neki kasnije opovrgavali njezine tvrdnje da je mogla uzeti sve što je htjela, činjenica je da je tri desetljeća živjela skromno, ispod prosjeka. Pod pritiskom medija 2009. srbijanski ministri unutarnjih poslova i rada i socijalne politike Ivica Dačić i Rasim Ljajić vratili su joj ljudsko dostojanstvo napravivši joj osobne isprave bez kojih je bila godinama. Tada je dobila putovnicu i osobnu iskaznicu. Rekla je da je za nju, iako ministri govore kako nisu ništa posebno napravili, to bilo neshvatljivo puno.

POGLEDAJTE GALERIJU

None Foto: MUP-Srbije 10

Rasim Ljajić je bio prvi ministar koji ju je 2006. posjetio i obećao joj da će se zauzeti za rješavanje njenih problema. Zadnjih godina Jovanka je živjela od naknade koju joj je uplaćivalo Ministarstvo rada, kao bivšoj prvoj dami. Iako je imala čin pukovnika i mogućnost da ostvari mirovinu, potraživala je Titovu - koju nikada nije dobila. U spisima Titove ostavštine koji se nalaze u Prvom osnovnom sudu gdje se još uvijek vodi ostavinska rasprava, navedena je plaća nekadašnjeg predsjednika Republike koja je od veljače do travnja 1980. iznosila 260.000 ondašnjih dinara.

- Sramota je da joj nisu dali ni njene haljine, kamoli išta drugo. U travnju 2013. otvarao se sef u Narodnoj banci Srbije. Od silnog zlata, dijamanata i deviza o kojima se pisalo, nasljednici među kojima smo i Jovanka i ja ništa nismo vidjeli, pa ni obavijest. Još je veći apsurd da nikome od nasljednika, kao ni odvjetnicima pa ni sucu, nisu dali da prisustvuju otvaranju sefa. To svijet nije vidio. Sve je pokradeno i ne vjerujem da će itko od nas išta od toga vidjeti. No Brozovi im na to iz principa neće zaboraviti dok god smo živi. Deda je umro i sve ostavio državi, ali svoje privatne stvari ostavio je najbližima. To nije pokrao običan puk, već oni koji su imali ključeve od trezora i muzeja – ogorčen je Joška.

Golema imovina koju je Tito stekao kao doživotni predsjednik Jugoslavije popisana je na čak četiri spiska, opsega 50 stranica. Tri spiska bila su poznata od prije. Četvrti je dugo vremena predstavljao nerazrješivu tajnu. Otkriven je tek nedavno, pa je postalo jasno i zašto je skrivan. Na njemu su, naime, najvrjednije stvari, velika bogatstva. Tu je predragocjeni Orden Suvorova, koji su imala samo tri čovjeka na planeti – Staljin, maršal Žukov i Tito (orden je 50-ih vrijedio milijun dolara), kamen s Mjeseca, dar američkih astronauta, zlato i brilijanti. Tu je i jedna zlatna kočija, Rolls Royce, bijeli Cadillac i Lincoln...

S titovskim “pedigreom” svaka od tih stvari postaje znatno vrjednija. Republika Slovenija zatražila je svojedobno i unošenje navodnih tajnih računa u Švicarskoj, na kojima je pohranjeno do 1,5 milijardi eura, u imovinu zajedničke države koja se dijeli kroz proces sukcesije. No Slovenci su promašili rok u kojemu je to bilo moguće izvesti. Tito je, prema napisima u austrijskom tisku, posjedovao i 30 posto udjela u bečkom hotelu Imperial, kategoriziranom s pet zvjezdica. Miro Simčić navodi da je među imovinom koju Jovanka potražuje 21 ogrlica, deset narukvica od bijelog zlata i platine optočenih dijamantima, sto odličja, 200 bundi, kilometar štofova, kuća u Dobanovcima..

Sve to moglo bi vrijediti milijarde, no problem ostavinske rasprave traje već 30 godina. Umjesto troje, na imovinu sada pretendira pet nasljednika. Žarko Broz je, naime, u međuvremenu umro pa će se kao nasljednici pojaviti njegova djeca Joška, Zlatica i Svetlana Broz. Svetlana Broz rekla nam je da ne želi govoriti o nasljedstvu jer je to privatna stvar. “Uz sve poštovanje zainteresiranosti medija, ostajem pri svom životnom stavu da nikada ne komentiram detalje iz privatnog života”, kaže Svjetlana.

Po Joški, od ukupne Titove imovine nasljednici su dosad naplatili samo autorska prava: ‘Koliko znam, svatko od nasljednika dobio je oko 4.000 ondašnjih njemačkih maraka. Što je dalje bilo s ostavinskim postupkom, ne znam, jer to nije gurao ni moj otac ni Mišo. Žarko je želio samo četiri Titove svečane uniforme s lentama, ali nije mogao ni to dobiti. Uniforme su podijeljene po svijetu, a jedna je završila kod Gadafija! Titov pokojni sin Žarko od svog je oca tako naslijedio samo jedan vinograd kod Kumrovca. Drugom sinu Miši Tito je planirao ostaviti kuću kod Samobora, no Zagreb je polagao pravo na to imanje pa je vođen dug sudski spor. Jovanka Broz bila je uvjerena da sustav neće hotimično raditi u njenu korist. I nije radio.

Mladen Gvero, autor knjige “Jovanka Broz – vrijeme izolacije“ na pitanje zašto je za jedan spor – ma kako kompliciran bio – trebalo čak 30 godina, i kako je bilo moguće da Jovanka bude izolirana od strane nekoliko posve različitih režima, rekao je vrlo jasno. “Budimo realni, takav smo narod. Vjerojatno su je zaboravili. A ima još nešto. Čim je Jovanka, nakon Titove smrti, iz Užičke 15 preseljena na Bulevar mira, puno je toga razgrabljeno iz te vile. Nestalo je jedno platno Oskara Kokosche i jedan Goya. Znate koliko to vrijedi?

Gvero smatra jakim argumente Joške Broza, koji potkrepljuju tezu o krađi Titove imovine. “Od kada su njih dvoje razdvojeni, iz rezidencije je sve razgrabljeno. Jednom prilikom su Jošku rekli da je netko na oglas dao da prodaje Titov servis za kavu. Joška je odmah otišao tamo i prepoznao servis od specijalnog porcualana, gdje su na šalicama bile Titove slike.

Duško Marušić/Pixsell | Autor: Duško Marušić/Pixsell Foto: Duško Marušić/Pixsell

Dva takva kompleta. Pitao je za cijenu i rekli su mu da koštaju oko 800 maraka. Odmah je uzeo novac i otkupio ih”, priča Gvero, koji dodaje da je nestalo i dosta oružja. Tito je imao 176 pušaka, a na nedavnoj izložbi njegova naoružanja izloženo ih je samo 67. “Kada sam pitao šta je sa ostalim oružjem, rekli su mi da nije bilo potrebe za duplikatima. Pitanje je i gdje su nestali njegovi fotoaparati. Kad je obnovljena rezidencija u Užičkoj, sve iznutra je spaljeno i izneseno...

Toma Fila, najpoznatiji srpski odvjetnik koji je zastupao Jovanku Broz, pojašnjava zbog čega je trebalo 30 godina da se Brozovima omogući da dobiju djedovu imovinu.

Foto: Wikipedia Odvjetnik Toma Fila

- Sve što je Tito imao popisivali su predstavnici CK Jugoslavije i predsjedništvo Jugoslavije bez obzira gdje se nalazio. Potom su obitelji podijelili beznačajne predmete od lula, tabakera i uništenih odijela. Uglavnom bezvrijedne bezvezarije koje ni ja ne bih volio naslijediti, a kamoli oni koji su trebali dobiti milijarde. Isprva su se spominjala tri nasljednika, Jovanka, Mišo i Žarko. No sve vrijedno ušlo je u četvrti spis kao državna tajna. Ja sam od 1981., od kada sam postao Jovankin advokat, tražio da mi daju taj spis. Svašta sam doživio. Govorili su mi da on ni ne postoji, pa da je uništen, pa su vrijeđali Tita da nije imao ništa i da je živio na tuđim jaslama. Sve se pokrenulo 2000. padom Miloševića. Odjednom spis više nije bio spaljen, ali trebalo im je deset godina da mi ga daju. U njemu se nalazi svo bogatstvo od zlata, brilijanata, ordena, automobila, ma svega. Ne znam točno koliko to sve vrijedi, ali milijarde su u pitanju - rekao je Fila. Opisuje kako je pomoću Rodoljuba Šabića isposlovao da Muzej povijesti Jugoslavije i Arhiv Srbije dostave sudu popis imovine Brozovih. - Ja nisam imao uvid u taj popis, ali će novi zastupnici Jovanke Broz i ona imati. Trebali bi poslati dopis vladi i tražiti da se osobne stvari nekadašnje prve dame izdvoje iz ostavštine“, rekao je Fila. Istaknuo je da će proces potrajati barem nekoliko godina.

“Vladin sam savjetnik i istina je da to nisam od jučer. No to se pitanje nije povlačilo dok nisam uspio doći do tajnog popisa imovine. Kada sam ga napokon dobio, rekli su da sam u sukobu interesa te da je više ne mogu zastupati.” Prisjetio se kako je jednom prilikom dok je poslovno putovao u Nicu naišao na jahtu koju su prodavali kao Titovu.

- Prišao sam ljudima i rekao da sam Jovankin odvjetnik te da pouzdano znam da to nije Titova jahta te pitao zašto je tako predstavljaju. Smijali su mi se i dobacili: “Znamo, ali se tako bolje prodaje” – dodaje. Sumnjičav je oko Jovankinih tvrdnji da su je nakon Titove smrti otjerali bez ičega.

- Pustite te priče. I meni je rekla da je maltene završila u gaćama na ulici. Kasnije se ispostavilo da je sa sobom ponijela 79 koleta. To su vam kutije. Tko zna što je u njima nosila, no što god bilo, to je dan danas kod nje u kući - rekao je.

Jovanka Broz tvrdila je da je većina stvari u Užičkoj 15 bila osobna imovina koju su ona i Tito dobili na dar ili sami kupili.

Jovanka bi u sporu trebala dokazati bračnu stečevinu kako bi je izuzeli iz ostavštine. Ono što bi preostalo, nasljednici bi podijelili među sobom, rekao je Fila. U priče oko tajnih Titovih računa u Švicarskoj i Austriji ne vjeruje.

- Ma ništa od toga. Pa što mislite da bi to preživjelo kod onih komunista koji su bili najveći lopovi. Sve je to bila igra i svašta se izmišljalo, no ništa od toga - zaključio je Fila, koji smatra da je Jovanka njegov najveći odvjetnički neuspjeh.

“Različite vlasti u našoj zemlji od Titove smrti, nikada joj nisu dozvolile da naslijedi obiteljsku mirovinu njenog zakonitog muža. Tek je nakon 30 godina dobila osobne dokumente...”

Jovanka Broz tvrdi da je najveći dio stvari u Užičkoj 15 bio njihov te da je riječ o bračnoj stečevini. Osim poklona koje joj je darovao Tito i stvari koje je sama kupovala, mnogo nakita i poklona dobila je od Aleksandra Rankovića, Ivana Gošnjaka, Edvarda i Pepice Kardelj, Borisa i Zdenke Kidrič, Miroslava i Bele Krleže.

Davor Puklavec/Pixsell | Autor: Davor Puklavec/Pixsell Foto: Davor Puklavec/Pixsell Tito i MiroslavKrleža

Komisija koja je 2002. popisivala imovinu našla je više od 30 umjetničkih slika. Posebno je popisano srebro, od različitih tabakera, poslužavnika i zdjela, do srebrnog pribora za jelo. Na popisu se našlo i posuđe od keramike i porculana, šivaća mašina Singer te nekoliko šahovskih garnitura s figurama od slonovače, u kutijama od pliša i pozlate, mahom iz Indije i drugih egzotičnih destinacija. Jovanka Broz podnijela je 1984. sudu prvi podnesak s oko 1.000 različitih predmeta i s popisom njezine osobne imovine koju potražuje iz Užičke 15, Muzeja Matija Gubec, bilijarnice, Šumske kuće, Kuće cvijeća, Bijele vile na Brijunima i s Vange. Trebala je dobiti i namještaj u duborezu, kolekciju starih i skupih vina s Vange, kolekciju maraka koju je bračni par skupljao, mnoštvo austrougarskih dukata, zlatnika američkih dolara iz 17. i 18. stoljeća, arapski zlatnik sa sedam zvijezda, zlatnik Meksika itd. Na popisu osobne Jovankine imovine, osim nakita među kojim je 37 ogrlica s garniturama, uglavnom od zlata, našle su se i skulpture, slike, vaze, tepisi te brojne vrijedne knjige.

Vjerojatno nikada neće vidjeti dragocjen nakit koji joj pripada među kojim je: šestoredna ogrlica od bisera s dragim kamenom i brilijantima, biseri dugi metar i pol, 65 različitih komada nakita od bisera, kovani novac iz 1920, 1925, 1931. i 1941, mali i veliki zlatnici, metalni držač u obliku čahure sa staklenom epruvetom u kojoj su zlatne kuglice, torba s plaketama i zlatnim značkama, zlatne tabakere, zlatni džepni satovi, žad, zlatni i srebrni medaljoni, zlatna kutija za šibice, ukrasne kutije od pliša ukrašene zlatom i brilijantima, privjesci i nakit od bijelog zlata, ukrasne igle s brilijantima, rubinima, crnim i roza dragim kamenjem...

Većina navedenih stvari i danas se nalazi u trezoru vile Mir, odnosno Muzeja povijesti Jugoslavije.

Od smrti Tito je “življi” no ikada. Desetljećima puni medijske stranice, no unatoč svemu što se piše, a što nije uvijek drago obitelji, odnosi unutar familije, tvrdi Joška, nisu narušeni.

- Ništa nije utjecalo na naše odnose jer mi najbolje znamo što je istina, a što laž. Danas pokušavaju sve izokrenuti da bi sa sebe sprali ljagu pojedini političari koji su nadživjeli Tita. Još ima onih koji žele baciti sjenku na prezime Brozovih i na 50 godina kada je narod dobro živio. Sada kada je loše u Brozovima traže krivce. Bole me laži koje se pišu o Jovanki i dedeku. Kao i one koje se tiču samog Tita. Pa zamislite da govore kako Tito nije odlazio u Kumrovec jer se sramio hrvatskog podrijetla, a ondje stoje slike kao dokazi da je posjećivao svoj kraj. Između ostalog, saznao sam za pregršt vila koje je imao poput one na Bodenskom jezeru. Čista laž kao i pare koje je po nekima skrivao u švicarskim bankama. Upravo zbog takvih priča ja dan danas istupam u javnosti i branit ću istinu dok sam živ. Tito je bio moj djed s kojim sam ja živio, ne oni, i zato znam kako je i što bilo – u dahu je ispričao Joška.

Prema djedovoj udovici Joška je blagonaklon, iako se Jovanka otvoreno bunila da je njezin suprug sinu Žarku, Joškinu ocu, ostavio previše nakon smrti. Za nju je bilo previše državna kuća i vinograd u Kumrovcu. Osim toga, nije poslala ni telegram sućuti nakon što je preminuo Žarko. Sestra Zlatica to joj je jako zamjerila. Unatoč tome Joška o Jovanki priča kao o svojoj pravoj baki. Iako mu nije pekla kolače niti pričala priče, njihove zajedničke trenutke pamti poput scena iz hollywoodskih filmova o idealnim obiteljima.

- Zli jezici ne mogu me natjerati da prestanem s ponosnom nositi djedovo prezime – zaključio je.

Bajke o Titu

Samo je Jovanka znala tko je njen muž. Zagorac Josip Broz, zvani Joža, poznat kao Tito – čovjek o kojemu su isprepletene bezbrojne teorije zavjere i koji se mogao nositi sa svima – osim s Jovankom.

Nedavno je, tako, otkrivena “tajna nad tajnama” – prema nekim napisima, Tito uopće nije bio Jugoslaven?! Ova teorija je, raspisali su se mediji, potekla iz istraživanja CIA-e koja je radila fonetsku analizu Titova govora iz 1977. Zaključili su kako je govorio “srpskohrvatski jezik sa stranim naglaskom“. Po njima je Tito bio Poljak ili Rus jer je samoglasnih “i” nakon suglasnika izgovarao kako se izgovaraju na ruskom i poljskom. Tako je predvodnik Narodnooslobodilačke borbe, doživotni predsjednik KPJ i Jugoslavije i najveći “sin naših naroda i narodnosti” posmrtno proglašen strancem u svojoj zemlji.

Bivši predsjednik predsjedništva SFRJ i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić na debate o Titovom porijeklu je zaključio u kolovozu 2013.: “Proglašava ga se jednim od deset top ubojica 20. stoljeća, a sada se raspravljali o njegovom porijeklu, u javnost se plasiraju sulude priče, to je totalno ludilo”.

S.Strukić/Pixsell | Autor: S.Strukić/Pixsell Foto: S.Strukić/Pixsell Stjepan Mesić

CIA-inu analizu komentirala je i njegova unuka Saša Broz na internetskoj društvenoj mreži: “Ovim putem zahvaljujem CIA-i i svim djelatnicima iste agencije na višegodišnjim naporima da otkriju pravo porijeklo mog djeda. Poljak kažu ili Rus. No, sa žaljenjem moram razočarati dotičnu instituciju i javno obznaniti da moj djed nije ni postojao, već je bio proizvod hipnotizirane mase koja je, kako bi zabavila sebe i zafrknula CIA-u izmislila svog ‘Čarobnjaka iz Oza’. A postoji i dokaz da sam ja rasna Brazilka porijeklom s Kamčatke i da s gore navedenim Titom nemam nikakve veze!”

Arhiv Saše Broz | Autor: Arhiv Saše Broz Foto: Arhiv Saše Broz Saša Broz s djedom Josipom Brozom Titom

Ne čudi ovakva reakcija unuke koja cijeli život sluša o svom djedu nevjerojatne priče. Jedna takva kaže sljedeće. Kakav Kumrovec i Hrvatska, Tito je rođen u Beču! Naime, prema podacima iz knjige Miroslava Šere Todorovića “Hohštapler” koje su kasnije prenosili i drugi autori, piše kako je pravi Tito umro 1913., a njegovu ulogu je preuzeo njegov polubrat Franc Ambrož iz Beča. Ambroža je 7. svibnja 1891. rodila Slovenka Marija Javeršek. U Beču je radila kod židovskog trgovca iz Poljske Samuela Mayera, s kojim je i dobila Ambroža. Fran se školovao u benediktinskom konviktu “Sv. Pavao” u Kernstenu gdje je dobro naučio njemački i paralelno završio glazbenu školu. Zbog toga je, tvrdi autor, izvrsno znao svirati Verdija i Chopina. Dvojica braće iz Austrije, Vinkmüleri, su 1945. izjavili bečkim novinama Kurier da poznaju Tita iz školskih dana. Sačuvali su i dokument u kojem su mu se zahvalili što im je pomogao da dobiju nasljedstvo na sudu u Ptuju.

Titova nesuđena ljubav Zinka Kunc svjedočila je o Titovom klavirskom umijeću. Pjevala je dok je svirao na klaviru koji je dobio od Nehrua u Dedinju. Ambroževa majka samo godinu dana nakon njegova rođenja otišla je u Kumrovec te se udala za Franju Broza i već u travnju rodila Josipa Broza. On je bio “pravi” Tito znan kao bravar i mehaničar. Jedanaest mjeseci razlike između Franca i Josipa, vjeruje se da je stvaralo kasniju pomutnju oko točnog datuma Titova rođenja. Osim toga bravar Josip, prema svjedočenju Nike Ivšića člana Komunističke partije, u Sisku je radeći na stroju ostao bez jednog prsta. Tita je ponovno bio sreo nakon rata 1945. te rekao kako to nije Tito jer pri rukovanju je “lažni bravar” imao sve prste na rukama. Ivšića nakon toga zatvara OZNA koja mu je navodno oduzela život upravo zbog “viška” prstiju na maršalovoj ruci.

Javljale su se i oprečne informacije o Titovim borbama u Španjolskoj. Autor pojašnjava kako je problem nastao jer se Franc borio u Prvom svjetskom ratu u revolucionarnoj Rusiji te ondje ušao u Komunističku partiju. Partiji se bio pridružio i Josip Broz, ali je završio u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata te zapovijedao dragovoljcima s Balkana. Ondje ga je upoznao zapovjednik engleskih dragovoljaca Fred Copeman koji je kasnije napisao autobiografiju u kojoj se čudio zbog čega Tito poriče da je služio u Španjolskoj.

Problem je što nema pojašnjenja u korist ove teorije zbog čega bi Franc preuzeo njegov identitet u vrijeme kada Tito nije netko bitan, a neobično je kako nitko od njegovih suradnika nije primijetio navodnu zamjenu.

Jovanka možda nije ljubila ni bravara iz Kumrovca, niti njegovog polubrata iz Beča, već austrougarskog plemića. To je još jedna teorija o Titovom porijeklu. I taj Tito je poput Franca Ambroža rođen u Beču, ali ne 1891., već 16.6.1892. kao izvanbračni sin sobarice Marije i plemića Franca Habsburga. Marija više nije bila Slovenka, nego Poljakinja koja je radila na dvoru Habsburg. Ovaj Tito bio je mason, član Vatikanske tajne lože. Zadatak mu je bio marginalizirati Srpsku pravoslavnu crkvu, a u to ime ga je financirao Vatikan preko jedne švicarske banke koja je pak prala novac od nacističke banke u Njemačkoj. Da bi dokazali ovu tvrdnju, objavili su čak i broj računa - 0018736 Valter Vajs Tito.

Još je puno teorija u kojima je Tito bio mason. U jednoj je bio član zagrebačke masonske lože “Maksimilijan Vrhovec”.

Kao mason njegovi kolege, braća, drugovi, veliku medijsku pažnju pridavali su kada je pred sudom Kraljevine Jugoslavije neočekivano priznao da je član KPJ. Upravo se, tvrde pobornici ove teorije, dolaskom u Beograd Tito uputio u vilu na Dedinju jer ga je ondje primio “brat” Vladimir Ribnikar židov, mason i vlasnik lista “Politika”. Vladimirova vila bila je u neposrednoj blizini glavnog njemačkog štaba pa se maršal hvalio kako je zajedno sa svojim suborcima “bez straha planirao akcije protiv okupatora pod nosom neprijatelju”. Masonsko Titovo opredjeljenje, idu teoretičari i dalje, pomoglo mu je da ostvari odlične odnose s Winstonom Churchillom. Štoviše, neki vjeruju da je bio - njegov izvanbračni sin!?

Ali eto, bio je i izvanbračni sin i Franza Ferdinanda. Kad se sve zbroji, Tito je imao više očeva, nego žena. Za sve teorije ni mačka nema dovoljno života da proživi sve uloge koje su mu namijenili. Tito je tako pravi ili krivi bio češki grof, poljski Židov, ruski prevarant, slobodni zidar, agent KGB-a, agent CIA-e, i s malim pretjerivanje mason svih masonskih loža.

Ujedno se priča kako je ideja o Nesvrstanima potekla od još jednog Titovog velikog prijatelja – indijskog premijera Nehrua. Nehru je, tvrde pobornici ove teorije, bio odgojen u sotonističkom duhu “Teozofskog društva” jer je pak otac indijskog premijera bio mason indijske “Harmony” lože. Krenuvši očevim stopama Nehru je studirao biologiju na Cambridgeu kako bi bio i dalje uz braću masone.

Neizostavna je i teorija - koja bi na kraju, da je istinita, išla Jovanki u korist - kad su je optuživali da radi za Ruse. Naime, u ovoj priči pravi Tito pogiba, a Komunistička internacionala, poznata kao Kominterna, Tita zamjenjuje svojim dvojnikom špijunom. Unutar ove teorije ima dvije podteorije s istim završetkom. Jedna od njih kaže da je Tito stradao u Rusiji 20-ih godina prošlog stoljeća, a druga da je poginuo na Sutjesci. Kako bilo da bilo, zamijenio ga je ruski špijun. No možda je ipak bio trostruki agent, kako vjeruje Momčilo Jokić, pa je maršal uz Staljinov NKVD radio i za britanski Inteligent Servis te njemački ABWEHR.

Jedni su se borili da dokažu njegovo porijeklo, a drugi namjere i djelovanja. Tako je uz priču da je u Prvom svjetskom ratu mučio i ubijao Srbe – to pripada teoriji gdje Tito nije bio Tito već Franc Ambroz – dovode ga u vezu s ustaškim pokretom odnosno atentatom na kralja Aleksandra I. Ambroz tako 1934. odlazi u mađarski kamp za obuku terorista Janka Pustu. Ondje je komandant bio Vjekoslav Serveci, ustaški major. Ambroz je ondje otišao kao instruktor. Ovu ulogu je zaslužio kao stari obavještajac.

U teoriji gdje se Titov polubrat bori u Rusiji dok je pravi Tito u Španjolskoj postoje razne priče što je maršal ondje radio. U jednoj od njih bio je bliži polubratu no što se mislilo jer se tvrdi da je u Španjolsku poslan od strane zloglasne Staljinove tajne službe NKVD. Primarni zadatak mu je bio likvidiranje nepodobnih komunista. Za nagradu mu je Staljin dao mjesto u CK KPJ. Osim toga, Tita prikazuju kao Staljinovu desnu ruku u Španjolskoj, kao čovjeka koji je bio glavni za “rješavanje” trockista. Da bi ove tvrdnje potkrijepili, Dedijer je bilježio svjedočanstva istaknutih komunista Josipa Lopičina i Lea Matesa. Oni su mu navodno pred kraj života olakšali dušu ispričavši sve detalje o Titovim pohodima u Španjolskoj. No Titovi lovci na trockiste nisu se smirili ni po povratku iz Španjolske pa, ovaj dvojac tvrdi kako je Ivan Krajačić likvidirao kurire koji su bili u vezi s Andrijom Hebrangom, vođom hrvatskih komunista. Nalog za ubojstvo španjolskog dobrovoljca Marka Oreškovića napisao je Titov hrvatski izaslanik i kasnije šef njegova kabineta Vladimir Popović.

“Najveći sin naših naroda i narodnosti” prema nekima je radio, ni više ni manje, nego na rušenju Jugoslavije. U to ime pomagali su mu slovenski i hrvatski komunisti. Za cilj su imali stvaranje nezavisnih republika još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poznati hrvatski povjesničar Dušan Bilandžić u svojoj knjizi opisao je što potkrepljuje tu teoriju. SFRJ tako nije imala za cilj brisanje granica na tom prostoru kako je zamišljeno u Jajcu 1943. na čuvenom zasjedanju AVNOJ-a. Prema Bilandžiću Tito je 1962. zaključio kako ideja o Jugoslaviji nije održiva. Zajedno uz dva suradnika, Slovenca Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića Jugoslaviju je polako gurao u ponor, a raspad su zamislili onda kada za to sazriju međunarodne okolnosti. To je potkrijepio Ustavom SFRJ iz 1974. u kojem je navedeno kako jugoslavenske republike imaju pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Francuski pravnik i političar Robert Badinter kao šef arbitražne komisije na osnovu toga ustava početkom devedesetih godina zaključio je kako jugoslavenske republike imaju pravo na međunarodno priznanje. Tajne zapisnike sa sjednice Izvršnog komiteta CK SKJ od 15. do 17. ožujka 1962. objavio je Dušan Bilandžić. Iz njih je navodno vidljivo da su se tada sukobili koncepti prvog srpskog komunista Aleksandra Rankovića i koncept Kardelja o rasformiranju SFRJ. U svojoj knjizi “Tito-tajna veka” Pero Simić napisao je da je Tito posljednji puta javno podržao ideju Jugoslavije 1962. no i on piše da od te godine maršalov pogled “kreće u drugom pravcu”. Kao kraj ideje o jedinstvenoj Jugoslaviji Simić navodi Brionski plenum te ističe kako su Tita kasnije pokušali obraniti svjedočeći da je govorio kako je zapravo bio nasamaren te 1974.

Zahvaljujući maršalu nisu samo Amerika i Rusija, već je i Jugoslavija imala svemirski program. To je također jedna priča ispričana nakon Tita. Točnije jugoslavenski svemirski program Predsjednik SFRJ prodao je Amerikancima – prema tvrdnjama Žiga Virca slovenskog režisera dokumentarnog filma “Houston, we have a problem”. Žiga tvrdi da nije bilo maršala ne bi Amerikanci ušli u povijest s čuvenom rečenicom “Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo”. Ne bi oni Mjesecom kročili. Prema Vircu Tito je u vojnoj bazi Željava izgradio najveći podzemni svemirski centar u Europi. Bio je to “Objekt 505” u kojem je Jugoslavija razvila operativnu tehnologiju za let u svemir. SFRJ je brzinom svjetlosti napredovala. O tome svjedoči pionir svemirske tehnologije Herman Potočnik čija je knjiga “O problemu svemirskog leta – raketni motor” iz 1928. u kojoj se, između ostalog, detaljno objašnjavaju pojmovi svemirske stanice i slično. Broz je taj program prodao Bijeloj kući i ujedno “kupio” podršku Amerikanaca. Kao potvrdu te teorije Virc navodi da se na jugoslavenski račun slilo dvije i pol milijarde dolara. Tako je zahvljujući Titu predsjednik SAD-a John Kennedy u ožujku 1961. najavio američki put na Mjesec.

Maršal je tako bio mason, špijun, bravar, zidar, pravi, lažan, židov, a umro je kao musliman. I to je jedna teorija koja se izrodila u ovom stoljeću. Jedan od zagovaratelja ove priče je Titov osobni tajnik Berislav Badurina koji je navodno rekao da je Tito umro čitajući Kur’an po treći puta. Da je to uistinu tako, znao bi njegov osobni liječnik prof. dr. Predrag Lalević koji je uz Tita proveo 16 godina i jedini bio cijelo vrijeme uz njega 13 zadnjih mjeseci života, koliko je proveo u bolnici. Od toga zadnjih 68 dana maršal je bio na respiratoru. Beogradski muftija Hamdija Jusufspaahić Titova pitanja vezana za muslimane i njihovu vjeru preveo je kao maršalovu veliku zainteresiranost za islam. U korist svoje teorije navode Titovu nadgrobnu ploču na kojoj je ispisano samo njegovo ime i prezime te godina rođenja i smrti. Takve “skromne” nadgrobne ploče tradicionalno imaju i Slobodni zidari. Sve te teorije – koje, koliko vidimo, nisu ništa više od maštovitih bajki za odrasle, sklone urotama – Jovanka bi mogla ismijati, jer je znala pravu istinu o Titu.

Što kažu Jovankini neprijatelji

Titov osobni liječnik, pukovnik, dr. Miroljub Kušić, posvjedočio je da “između ostalog, iz stava, oblačenja i ponašanja Jovanke Broz izbija osjećaj osobne veličine. Najveći broj haljina je sašiven u stilu okrunjenih glava, uključujući i krzna od leoparda i hermelina. Više fotografija, u pogledu poze i izabrane haljine i ogrlice, neodoljivo podsjećaju na portret fotografije kraljice Marije Karađorđević...“

General Ivan Mišković Brk, šef KOS-a, kojeg je Jovanka stajala karijere, tvrdi da mu je Jovanka jednom naredila da obavi neki posao, suprotno volji Josipa Broza. On je uzvratio da izvršava samo Titova naređenja. Jovanka mu je uzvratila: “A, tako, druže!“ i tu je počeo njegov pad…

Foto: screenshot/Youtube Ivan Mišković Brk

Njega i njegovog brata Milana optužila je kao nacionaliste, i nije se smirila dok ga nije maknula sa scene. Ivan Mišković Brk danas živi u Istri, ali ne želi govoriti o tim događajima. U dokumentu partijske komisije, navodi se njegova dvojba. “Zašto je ona sve to radila i tako se ponašala? Je li u pitanju primitivna i neutaživa želja za vlašću, slavom i sjajem, ili je u pitanju nešto drugo, odnosno, može li to raditi normalan čovjek?“ Mišković dodaje da je, ako je Jovanka normalna, sigurno radila za nekoga tko ju je koristio za svoje ciljeve; a ako pak nije normalna, moralo bi se ustanoviti “tko je došao do spoznaje o bolesti kod nje i tko je koristio takvu ličnost za svoje ciljeve…“

„Ukoliko je Jovanka Broz bilo kada postala nečiji plijen“, dodaje Mišković, “iz ovih ili onih razloga, onda je očito bila riječ o direktnom ugrađivanju preko nje tog nekog u naš politički vrh…“

Jesu li “ti neki Rusi, Nijemci ili netko treći“, Mišković ne navodi. Veli da mu je Tito rekao: “Što Jovanka ima protiv vas, mora da ste ju negdje pričepili. U top bi vas stavila, tko nju inspirira na takvu hajku? Tko stoji iza nje, tko ju je smotao?“ Rato Dugonjić vjerovao je kako su Jovankini napadi na jugoslavenske službe sigurnosti bili inspirirani nekom drugom službom sigurnosti. Čijom – nije rekao.

Jovanka je u svakom slučaju imala presudan utjecaj na odabir kadrova u kabinetu Predsjednika Republike, što je u nekim momentima dovodilo do potpune dezorganizacije („nije bilo ni najnužnije posluge: kuhara, konobara, spremačica…“) što se “odražavalo i na zdravlje Predsjednika Republike“, ali i na državnu politiku. Često je davala mišljenje i o partijskim ili državnim rukovodiocima, pa je brojnima uzrokovala velike nevolje, ali je njen utjecaj usmjeravao i cijelu državu…

Na ta će pitanja morati dati odgovor povjesničari, a partijski dokument koji je sastavila posebna komisija CK obiluje i nizom dramskih elemenata. “Ja mislim da je rješenje u liječenju drugarice Jovanke“, rekao je Mitja Ribičič. “Ona nikad ne uzima lijek, ona nikad nije bila kao normalna žena ginekološki pregledana…“ Ribičič je naznačio i veliku Jovankinu patnju. Ona nikad nije preboljela činjenicu da nema dijete. Tito je smatrao da je prestar za to. Tahia Naser, udovica Gamala Abdela Nasera, Titova prijatelja i suosnivača Nesvrstanih, ovih je dana u svojim memoarima posvjedočila o velikoj Jovankinoj traumi.

- Za vrijeme večere koju sam pripremila u njezinu čast Jovanka je ostavila dojam iznimno ugodne osobe, ali posebno me iznenadila nakon večere, kada mi je šapnula: “Čula sam da imaš prekrasnog sina pa sam te odlučila posjetiti. Mogu li ga vidjeti?!” Potom mi je objasnila da obožava djecu, ali da ih zbog previše obaveza Tito još ne želi. Kada sam joj dovela svog 11-mjesečnog sina Abeda Al Hakima, Jovanka je bila toliko ushićena da ga je istog trena primila u naručje. Cijelu večer nije ga ispuštala iz naručja, stalno mu je tepala i ljubila ga, a kada je odlazila jedva se odvojila od njega. Dok sam je ispraćala, šapnula mi je da se toliko zaljubila u malenog Abeda da će reći Titu da nas sve zajedno pozove u Beograd…

Titov profil

Josip Broz Tito i 30 godina nakon svoje smrti najjači je medijski brend na zapadnom Balkanu. O njemu svake godine izađe desetak knjiga – više no o svim živim političarima zajedno – a novine i dalje zbog svake ekskluzive vezane za njegov lik bilježe rast naklade.

Razlozi ovog fenomena su višeslojni. U prvom redu, Josip Broz je – to je nakon tolikih desetljeća proteklih od njegove smrti posve jasno – dinastička, imperijalna figura, jedina na ovim prostorima koja je bilježila neprestane uspjehe, bila svjetski respektirana, i na onaj svijet preselila – iz kreveta. Nijedan državnik s ovih prostora nije imao tako glamurozan dizajn. Vođa proletera bio je, zapravo, balkanski Porfirio Rubiroza: otmjeni dendi kojega nikada nitko nije vidio u neurednom izdanju. Za cijele ofenzive na Sutjesci, Tito je samo jednoga dana propustio brijanje! Jednu, koliko ilustrativnu toliko i bizarnu anegdotu o Titu ispričao je opet dragocjeni Ivan Ivanji.

„U Düsseldorfu, centru njemačke industrije uglja i čelika, 1974. godine ručak u Titovu čast. Predsjednik pokrajinske vlade, socijaldemokrata Heinz Kuhn, drži zdravicu:

“Vi ste, gospodine predsjedniče, kako čujem, bili jedan od prvih jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačkoj, a kažu da ste tada htjeli da emigrirate u Ameriku. Šta bi bilo od vas, od vaše zemlje, od Europe da ste se tada iselili na drugi kontinent?”

Tito mi je šapnuo:

“Sad ne mogu da pročitam te gluposti koje su mi napisali, sad moramo improvizirati...” Pa je odgovorio:

“Jeste, gospodine predsjedniče vlade, 1912. godine sam bio probni vozač kod Daimler Benza u Mahnheimu. I jest, razmišljao sam o tome da odem u Ameriku. Ne mogu, naravno, da vam odgovorim na pitanja što bi bilo od moje zemlje ili čak Europe da sam tada otišao, ali šta bi sa mnom bilo, to ću vam reći. U tom slučaju ja bih sada bio milijunaš u Americi.”

Gospoda njemački milijunaši, koji su sjedili za stolom, iskreno su se nasmijali i mislim da su mu povjerovali na riječ.“

U Moskvi 1938. godine, Tito prevodi famozni “Kratki kurs SKPB-a“, povijest boljševika, kanonsko štivo ranog komunizma, no partijski ga protivnici optužuju za trockizam u prijevodu. Bilo je to ravno tužbi za smrtnu kaznu. Tito se nekako izvlači od te strašne optužnice, a od novca koji je dobio za prijevod – kupuje prsten koji nije skinuo do kraja života. Cijelo vrijeme zatvora u Lepoglavi, u koji je dospio nakon čuvenog Bombaškog procesa, Tito u ćeliju naručuje – kako pokazuju Dedijerovi dokumenti – maslinovo ulje i čokoladu, a značajan dio robije provodi na slobodi, radeći kao električar u Lepoglavi. Upravitelj kaznionice bio je, naime, njegov prijatelj. Tito cijelo vrijeme i čita, na robiji završava “crveni univerzitet“.

Tu negdje dolazimo do tajne Titovog karaktera. Josip Broz bio je, za razliku od svih njegovih suradnika – Koče Popovića, Kardelja, Bakarića, Rankovića – ponajprije čovjek od akcije, u kojemu je, od malih nogu, gorjela strahovita ambicija. Njemu ništa nije bilo teško ako je vodilo prema uspjehu, a malo se čega – ako uopće ičega – bojao. Vita activa. Biti, a ne imati. Akcija, a ne mišljenje, no ne i nepromišljenost. “Tito je bio kondotjer “, rekao je jednom, ne bez udivljenja, Koča Popović. Josipa Broza u raznim epizodama njegova života vidimo, kao da je riječ o liku iz romana Harolda Robinsa, na raznim krajevima svijeta. Jednom je on u Beču, gdje u slobodno vrijeme uzima satove plesa pa savršeno savladava valcer (što će mu kasnije donijeti puno komplimenata čak i od poslovično strogih engleskih diplomata) no ima poteškoća s kadrilom i polonezom; drugi put već je borac na ruskom frontu, gdje ga kopljem dugim dva metra probija neki Čerkez. Broz se godinu dana liječi od te ozljede, ne gubeći vrijeme. Čita Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina. U zarobljeništvu je naučio ne samo ruski, već i kirgiski jezik – danas malo koji Hrvat zna to narječje – a njemačkim je ionako već vladao jako dobro (kasnije je naučio i engleski: vrlo je čudno da ga mnogi protivnici i danas nazivaju hohštaplerom). Odmah po izlasku iz bolnice, Broza vidimo u gradiću Altairu, kod Novosibirska, gdje ga dvije kćerke ravnatelja gimnazije podučavaju sviranju klavira. Logoraši, zatvorenici, obično nemaju takve ambicije – naročito ne u Sibiru. Cilj im je tek da prežive. No ne i on. Naprotiv, u svakom trenutku on stremi k svom cilju, on je “jurišnik na nebo“. Upravo kako je jednom rekao Dedijeru: “Znate, moj je život bio težak, ali sam ga živio radosno…“ Taj je junoša, nema nikakve sumnje, upravo poput Zweigova Casanove, “majstor života“ koji bi bio najbolji u bilo kojoj disciplini, da se prihvatio samo nje, ali on se prihvaćao svega.

Broz je živio ne samo radosno, nego van svake sumnje – i iznimno hrabro. Osim ratovanja u Srbiji i Rusiji, 1914. – za što su mu Austrijanci dodijelili orden za hrabrost, koji nakon rata nije htio primiti da se ne zamjeri Srbima – Tito je neprestano bio u opasnosti, ona je, takoreći, bila njegov zanat. Na sastanku s Krležom, u zagrebačkim Šestinama, Tito je na mogućnost dolaska policije repetirao pištolj, spreman na “otpor“. Na procesu 1928. on priznaje da bi ubio policijske agente koji su ga došli uhititi, samo da je dohvatio pištolj. U Ljubljani je, u radničkom domu, uvijek spavao s pištoljem pod jastukom, kažu svjedoci.

Tito je odmah po izbijanju rata, s četničkom legitimacijom, kao Hrvat iz Beograda otišao u srce Srbije, gdje mu je van svake sumnje prijetila životna opasnost, da bi pregovarao s Dražom Mihailovićem.

Prema svjedočenju Milovana Đilasa – koji nije imalo razloga za ljubav prema čovjeku koji ga je spremio na robiju, pa mu utoliko prije možemo povjerovati - Tito je u ratu pokazao izvanserijsku hrabrost koja je ponekad nalikovala na ludost.

“Kada je jednog dana dobio izvještaj o olakom prodoru četnika na Pivsku planinu i gubicima druge proleterske, Tito se toliko naljutio da je naredio pokret pratećeg bataljuna i stavivši se bataljunu na čelo – krenuo ka Durmitoru da lično pokaže kako se treba boriti (…) Krenuo sam i ja s njim: Da bar ginemo zajedno! – kako sam rekao, pola u šali, a pola u ozlojeđenosti. (…) Upozorio sam ga, najzad, da on kao vrhovni komandant nema pravo da se uvaljuje u bitke na čelu stotinjak partizana i obezglavljuje čitavu vojsku. I to je, izgleda, djelovalo. Tito je smirio korak i prisjeo na kamen – kao radi odmora. Rekao je: „Ali mi tamo imamo i ranjenike koji nisu evakuirani. I bez daljnjih objašnjavanja, krenuo natrag u Plužine” (“Revolucionarni rat”, str. 199)

Tito je, nema nikakve sumnje, mogao biti jači od svih – ali o ženama je bio ovisan. Najveću njegovu ratnu ljubav, Davorjanku Paunović Zdenku, mrzili su doslovce svi članovi Vrhovnog štaba. “Titova Zdenka se prozlila do te mere da je siktala i na Tita – tako je bivalo uvek u ofenzivama, kao da je glavni cilj sila osovine da baš nju lično dokusure…”, piše Đilas, koji opisuje jednu dramatsku epizodu.

Foto: Wikipedia Davorjanka Paunović Zdenka

“Iznerviran i ponižen Zdenkinim vrijeđanjem drugova, Tito se obratio Đuru (Vujoviću). Reci, druže Đuro, što da radim s njom? Đuro je odgovorio bez mnogo premišljanja. Ja bih je streljao, druže Stari.”

Reći tako nešto pred Titom, znajući za njegovu ljubav, pouzdan je znak da je Davorjanka bila hodajuće zlo. No, Stari je nije strijeljao, pa je nastavila raditi probleme. “Tada je i meni prekipelo”, piše Đilas. “Izderao sam se na Zdenku da ušuti, dok je nisam uhvatio za čuperke i bacio niz stene jer CK valjda ima i drugog posla, a ne da se bavi njenim histerijama…” Koča Popović u “Bilješkama uz ratovanje“ s neobičnom nediplomatičnošću tvrdi kako su “Zdenku svi mrzili“, i dodaje da je ona bila djevojčura koja se nikad nije prala pa je “zaudarala “. No Tito je priznavao da je ovisan o njoj. Izjavio je da je voli više od života. Zbog “Zdenke“ je pretrpio i osobnu sramotu. Tijekom desanta na Drvar ona je histerično plakala i vrištala, privlačeći pažnju njemačkih padobranaca, koji su lovili Tita. Svi su se zalagali za napuštanje pećine, ali ona se plašila pa je u jednom trenutku zaustavila i Tita. Neki članovi Vrhovnog štaba to su mu zamjerili kao kukavičluk…

Je li moguće da je takav čovjek – trostruki narodni heroj SFRJ - junak Sutjeske, na kojoj ga je okružilo, ni manje ni više nego 120.000 neprijateljskih vojnika, od Jovanke Broz morao bježati u kupaonu? Najvjerojatnije je bilo tako. Mladi Tito redovito je imao njemačke ovčare – stari Tito vodio je pudlice, što pokazuje da i kondotjeri stare… 

>>> Kraj trećeg nastavka

Tema: Feljtoni

Komentari (75)
  • Jeli tako skromno i stara Tuđmanica živi i njena djeca i unuci? a smiju se od Tita , a sve njegovo su opljačkali i uništili.

    10. 9. 2018,   07:43
  • Ma sto Tuđmana tisuću kokolindi i Plenkana i sav hdz nisu mu ravni, njegova diploma bravara vrijedila je sto puta više nego sve ove hdz domoljubne diplome sa mr. sci. dr. prof. ing, i neznam kakve su si sve titule nadjeli i sve to stečeno na hercegovačkim fakultetima za tri mjeseca, a dokaz je taj šti sa tim silnim diplomama vode hrvatsku u totalnu propast.

    10. 9. 2018,   07:32
  • Volio bih čuti izjavu stare Tuđmanke i svih njenih pokoljenja dali i oni žive u bjedi i siromaštvu kao ta Jovanka? Jer njezin Franjo je bio Titin ljubimac i đeneral, i predsjednik fk. partizan, pa je dosta toga naučio tamo.

    10. 9. 2018,   08:17