Park je dobio ime po gostionici, a pun je bunkera i grobova...

Park Maksimir ime je dobio po gostionici, u njemu još i danas o ratnoj prošlosti svjedoče bunkeri, a ponegdje stoje i pravi pravcati grobovi. Pojedini spomenici svjedoče o nekom boljim vremenima, a drugi pak ulijevaju nadu u bolju budućnost. Kroz sve tajne maksimirskih kutaka vode nas ravnateljica parka Biljana Janev Hutinec i kroničar maksimirskih kvartova Antonio Jurčev. 

Park Maksimir proteže se na 316 hektara zemljišta. Ovdje imamo 113 vrsta ptica, najveću europsku populaciju crvenoglavog djetlića, više od 600 vrsta različitih biljaka. Uz pet jezera u parku je i zoološki vrt, no prije svega, Maksimir je dio zagrebačkog identiteta i povijesti koji je do danas doživio mnoge promjene, ali j ostao jedan od najljepših javnih parkova – započinje priču u Maksimiru ravnateljica Javne ustanove Maksimir dr.sc. Biljana Janev Hutinec. 

Gostionica srušena zbog proširenja stadiona

Na inicijativu biskupa Maksimilijana Vrhovca davne 1794. otvoren je park. Građani su ga imenovali po omiljenoj gostionici. Vladimir Ivanković o tome piše u svojoj knjizi Objekti perivoja Maksimir i objašnjava kako je točno preko puta glavnog ulaza u park u Maksimirskoj ulici stajala gostionica Maksimilijanov mir. Gostionicu su srušili 1954. godine radi proširenja Dinamova stadiona, no Maksimir je ostao kao trajni spomenik na to razdoblje.  

- I sam ulaz u park mijenjao se u više navrata. Glavni originalni portal sagradili su 1841. godine, dvadesetak godina poslije izradili su novi i iznad ulaza na luku pisalo je: Jurjevac. No u velikom potresu 1880. godine portal je stradao i maknuli su luk iznad ulaza, a 1913. veliko hrastovo drvo srušilo se na ulaz i uništilo ga u potpunosti. Ulaz kako danas izgleda napravili su 1914., godine, a umjesto natpisa Jurjevac stoje Gundulićevi stihovi "Oj dubravo slavna ti si" iz Dubravke – pojašnjava Antonio Jurčev koji se osam godina bavio istraživanjem maksimirskih četvrti, pa je uz njih prikupio i brojne podatke o maksimirskom parku. 

Ratni invalidi čuvari parka

Nekad je na ulazu stajao poznati kip svetog Jurja kako ubija zmaja, no preselili su ga kraj HNK na Trgu maršala Tita. Pored njega je današnji info centar parka, Vratareva kućica. Prema starim zapisima ondje su živjela dvojica ratnih invalida koji su bili čuvari u parku. 

- Zbog položaja kućice iz koje se mogu vidjeti svi smjerovi u parku bila je idealna za čuvare i voditelje kroz perivoj. Danas je ta kućica zaštićeni spomenik kulture. Bila je u relativno lošem stanju, no obnovili smo je 2008. godine. Inače, naš je cilj i želja obnoviti što više objekata koji su nekad bili u Maksimiru pa radimo na tome – objašnjava ravnateljica  Janev Hutinec. 

Našu šetnju kroz park nastavljamo do Mogile, spomen humka koji podsjeća na sokolski slet u Zagrebu 1925. godine. Mogilu su podignuli na humku zemlje iz 155 važnih mjesta u Hrvatskoj i svijetu, a u temeljima zdanja nalazi se malena komorica u kojoj su pohranjeni časopisi, spomenice sokolskih društava predmeti hrvatske kulturne baštine i slično. 

Hrast star 600 godina

- Samo par metara dalje u parku na livadi Kišobran već 600 godina živi naš Dedek. To hrast lužnjak i jedina biljka kojoj smo nadjenuli ime. Ne znam tko je osmislio to ime, no u upotrebi je desetljećima. Inače, Dedek je vrlo čvrstog karaktera i ima puno životne energije. Po ožiljcima na kori vidi se da ga je nekad u povijesti pogodio grom i gotovo raspolovio, ali on se uspio oporaviti i danas je, kao što vidite, sasvim dobro – nastavila je ravnateljica. 

Vidikovac ili tzv. maksimirski kiosk proslavile su scene iz kultnog filma Tko pjeva zlo ne misli, a nešto dalje je i poznata Švicarska kuća.

- Manje je poznato da je taj objekt zapravo građen prema stropu. Naime, biskup Haulik najprije je odabrao prekrasan rezbareni strop iz samostana u Klosterneuburgu kraj Beča, a zatim se Švicarska kuća projektirala i gradila kako bi se uklopila oko tog stropa – nastavila je ravnateljica. 
Spuštajući se istočnije kroz Dolinu dalija i kraj potoka Dalijevca koji je dobio ime po cvijeću posađenom u tom dijelu parka, dolazimo do obeliska kojim je nadbiskup Haulik želio obilježiti završetak radova u parku. 

Smrt svećenika u jezeru

- Iako je Vrhovac prvi otvorio park, u njega je zapravo najviše uložio nadbiskup Juraj Haulik koji je dao sagraditi brojne objekte i urediti ga u pejzažnom stilu kakav i danas poznajemo. Tim obeliskom u obliku piramide poručio je građanima da je park uredio "na pomoć potrebitima, koji se nisu odali neradu, mirnim građanima kao poticaj iza korisnije i istodobno obrađivanje zemlje, na ures metropole" . Tako piše na spomen ploči. Uz ovo mjesto veže se i legenda. Naime, na obelisku se nalazi sedam vijenaca. Navodno su se davnih godina na ovom području nesretnim slučajem utopila sedmorica svećenika. U davnini ovdje je bilo još jedno jezero, a oni su bili u čamcu. Svaki vijenac predstavlja jedan život – objašnjava čuvarica prirode Lana Jelić koja nas vodi do sljedeće lokacije, kapele svetog Jurja. 

- Biskup Haulik jako je volio Maksimir i bio je ponosan na svoj rad, pa je planirao kako će ga ovdje jednog dana pokopati. Za svoje posljednje počivalište dao je sagraditi kapelu svetog Jurja. Na kraju nije pokopan ovdje nego u zagrebačkoj katedrali, a kapelica je danas rijetko u funkciji osim za mise na velike blagdane i ponekad koncerte – nastavila je ravnateljica vodeći nas prema šumi kraj petog jezera. 

Bunkeri zatrpani smećem

- Na ovom prostoru nalazi se 12 bunkera preostalih iz Drugog svjetskog rata. Uglavnom su zatrpani smećem. Nisu prohodni niti su međusobno spojeni i zapravo je riječ o vrlo malom prostoru od svega nekoliko četvornih metara – pokazuje nam Lana Jelić. 
Antonio Jurčev se nadovezuje kako je riječ zapravo o betoniranim skladištima za oružje koje je vojska ondje prenijela kako bi, u slučaju bombardiranja bilo što manje šetat na drugim objektima. Ondje u blizini nalazi se u grob. 

- To je grob domobrana Franje Pismestrovića iz Sremske Mitrovice. Prema legendi, on je doteturao u kuću obitelji Sajko koja je živjela kraj Blizneca i oni su ga primili, no vojnik je iste večeri od zadobivenih rana preminuo. U tajnosti obitelj Sajko ga je pokopala na tom mjestu, a druga obitelj Marković preuzela je brigu o grobu. Gospođa Ljiljana Marković obnovila ga je devedesetih i danas ga održava i brine o njemu. Međutim, svi ti navodi su na razini prepričavanja i nitko ne može sa sigurnošću potvrditi što se ondje zapravo zbilo i je li doista Franja Pismestrović ondje pokopan – objasnio je Jurčev. 

Grob tog čovjeka, kaže nam gospođa Ljiljana, otkrila je još kao djevojčica kad sam se s bratom igrala u Maksimiru.

- Nekako smo se on i ja sprijateljili i počela sam mu nositi cvijeće i uređivati ga godinama kasnije. Čovjek se zove Franja Pismestrović, to znam jer je na hrastu bio urezan križ, a na grobu ovalna ploča s njegovim imenom. Strijeljali su ga kod Blizneca, pa se ranjen dovukao do jedne obitelj koja ga je primila. Zbog ozljeda je umro, a oni su tijelo sakrili u šumi pod granjem. Poslije su ga pokopali. Franja ima i unuke, upoznala sam ih, a unuka mi je pokazala njegove fotografije iz mladosti. Bio je jako zgodan, kao Clarke Gable - rekla je Ljiljana Marković (62) iz Zagreba.

Grobovi domobrana

Nekoliko starijih stanovnika koji još žive u blizini pričaju kako po Maksimiru ima više grobova, a riječ je o domobranima koji su ondje poginuli 1945. godine. Ipak, druge grobove nismo pronašli. U parku je i jedno spomen stablo na mjestu gdje si je mladić oduzeo život, no nije ondje pokopan. Stablo uređuju roditelji. Inače, prije tri godine u Maksimiru su zasadili klon stabla Gupčeve lipe. Spoj povijesti i modernog doba vidi se na svakom koraku, a na istočnom ulazu u park, na samoj razmeđi sa Fakultetskim dobrom, nalazi se i jedan stari križ. 

- Pronašao sam podatak da je taj križ iz 1847. godine, dakle riječ je o drvenom raspelu starom 170 godina – nastavio je Jurčev dodajući kako je današnje Fakultetsko dobro isto dio Maksimira, a nekad je bilo Haulikovo gospodarstvo.

- To je bilo prvo najmodernije, najbolje opremljeno i u potpunosti samoodrživo seosko gospodarstvo u Hrvatskoj. Kad ondje uđete danas, i dalje se osjeća taj predivan ritam i miris sela. Tu je bila prva munjara – elektroenergana, imali su pilanu, Bubaru u kojoj su uzgajali dudove svilce i proizvodili svilu, imali su štalu, peradarnik s najboljim i najrjeđim vrstama europske peradi, vinograde, voćnjake. No održavanje je postalo preskupo i nisu sve mogli održavati, pa su posjed prepustili fakultetu. Zatim je ondje došla vojska. Tu je bio logor PTZP – poglavnikov zdrug gdje su se uvježbavale najelitnije postrojbe. I nakon rata vojska je ostala tamo, a tek šezdesetih godina imanje se vratilo fakultetu – objasnio je Jurčev. Nedaleko fakultetskog dobra na proplancima maksimirske šume u raslinju i bršljanu sakrilo se ne koliko kamenih blokova. Označavaju mjesto nekad popularnog paviljona u Slavuj gaju. 

Nekoliko obitelji živi u parku

- Gaj je dobio ime po slavujima koji i danas ovdje veselo pjevuše, a predivan paviljon pružao je mir i odmor. Ne znamo kada je točno porušen, no u planovima za naredne godine naša ustanova planira ga urediti u ponovo staviti u funkciju. U paviljonu je nekad bio okrugli kameni stol i klupe, pa ćemo se time voditi. U blizini su četvrto i peto jezero gdje smo obnovili Brezovu ili Ribarsku kolibu 2007. godine. Taj i paviljon jeka jedini su preostali od sedam paviljona koliko ih je Haulik dao sagraditi u Maksimiru – nastavlja ravnateljica. 

- Osobitost ovog područja je i u tome što uz samo četvrto jezero živi nekoliko obitelji koje doslovno stanuju u parku. Riječ je o potomcima nekadašnjih čuvara, lovočuvara, timaritelja i drugih djelatnika parka kojima je država i uprava parka tada sagradila kuće kako bi im bilo lakše stići na posao. Maksimir je nekad bio izvan samog grada, a prijevoz do njega bila je konjka tj. konjski tramvaj iz Vlaške – nastavio je Jurčev. 
Što se pak samih jezera tiče, valja znati da mnogi miješaju četvrto i peto jezero jer je četvrto bio isušeno sve do sedamdesetih godina, a zatim je ponovo isušeno i vraćeno u funkciju 2006. godine. Na petom jezeru bilo je uređeno kupalište na kojem su stari Zagrepčani pokušavali pobijediti sparinu toplog ljeta. 

Jezerima plovio izletnički parobrod

- Maksimir je prekrasan i oduvijek je spajao ljude. Ovdje su bile prve sportske manifestacije u ovom dijelu Europe, prvo klizalište. Na prvom jezeru zbog visokih minusa znao se stvoriti debeli ledeni pokrov pa su ljudi ondje klizali. U narodnim pričama još se pamti tragedija iz pedesetih godina kada su stanar Kolonije i njegovo dijete tijekom klizanja upali u jezero, a dijete se utopilo pod ledom. Tu je bilo najveće sanjkalište u Zagrebu, a mnoga djeca, potomci siromašnih radničkih obitelji, s dekicom i knjigom u ruci dolazila su u park kako bi mogli učiti u miru i tišini – objasnio je Jurčev.

On je osam godina istraživao maksimirska naselja, a sve što je otkrio napisao je u nedavno objavljenoj knjizi "Od željezničke kolonije do Ravnica". Manje je poznato da je upravo tim krajem prolazila prva željeznica do Pionirskog grada, a na maksimirskim jezerima plovio je izletnički parobrod. Vožnja čamcima oduvijek je bila atrakcija za starosjedioce i goste Zagreba. U parku su bile i brojne skulpture koje su danas u Muzeju grada Zagreba, a neke od njih su nepovratno izgubljene poput Žetelice koja je stajala na spoju Prvog i Drugog jezera, a nestala je nakon Prvog svjetskog rata. 

U šumu su se spuštale nemirne duše umrlih

Kroz Maksimir teče čak sedam potoka: Bliznec, Štefanovec, Piškornica, Dalijevac, Mirni dol, Bukovčak i Maksimirec. U jednom od rukavaca jezera stari Zagrepčanci održavali su pijavičnjak, mjesto u kojem su uzgajali medicinske pijavice. 
Postoji i priča o pijancu koji je onda slučajno upao, a dobri sugrađani uspjeli su za u zadnji tren izvući iz lokve u kojoj su ga pijavice gotovo nasmrt ispile. 
Na sjeveru parka se nalazi objekt koji golica maštu mlađim generacijama željnim avanture i teorija zavjere. Ondje je sagrađen podrum za kuću koja nikad nije dovršena, a ne zna se ni tko je pokušao ondje graditi. Pretpostavke su da je netko želio bespravnom gradnjom uzurpirati park, ali nema nikakve potvrde. Ograda je porušena, a podrumski dio obložen kamenjem. Među mladima se svojedobno širila i predaja o tzv. točki duhova – mjestu gdje su se u gluho doba noći u maksimirsku šumu spuštale nemirne duše umrlih. Trebalo je to biti na stazi koja vodi do četvrtog i petog jezera, no naravno, nikad nitko ondje nije uspio vidjeti ni snimiti niti jednog duha.

Bez obzira na vjerovanja, legende i bajke, maksimirski perivoj i dalje je među najljepšima u ovom dijelu Europe. Tijekom ljetnih mjeseci stoljetne krošnje ondje nude hladovinu, a znatiželjnici možda otkriju neke davno zaboravljene tajne i rasvijetle misterije koji su ostali nerazjašnjeni.