Plakala je i jecala: 'Molila sam sina Zdenka da me ne ostavlja'

Imao sam lijepu mladost, s pjesmama i uz radost, išao sam ja u školu, u ljubavi i slobodi. Moj narode vidi sada, ove frke, ovog jada. Od bijede mi vlasi sijede, od gorčine i od rata. Uz gorčinu i uz rat nest’a, Bože mili, brat. Što to čini, Bože, rat, kad će doći kući brat.

Prolaze godine. Brat mi u snovima. Mili Zdenko reci što ću; ti dolaziš u san noću, obećavaš ‘ja ću doći’, reci, Bože, hoće l’ moći kući doći. Hoće doći, mora doći, vidi pogled što govori, još su živi tvoji snovi tamo negdje u visini, blagi pogled u daljini, teče ljubav ta bratska, živjela nam Hrvatska, u dahu je izrecitirao Mirko Iličić (52) i zaplakao. Pjesmu koju je napisao tijekom rata posvetio je nestalom bratu Zdenku Iličiću, hrvatskom policajcu i dragovoljcu nestalom nakon pokušaja obrane Bogdanovaca.

Mirko je u invalidskim kolicima od 1990. godine, nakon što je stradao na poslu u šumariji. Uzdao se da će Zdenko brinuti o njemu jednom kad starih roditelja ne bude.

- Između rata i brata moj je Zdenko izabrao rat. Rat je završio, Zdenko je nestao, a ostao je nepokretni brat. Ne zamjeram mu. Ponosam sam na njega.

I ja sam se tijekom tog vremena nadao da ću stati na noge i pridružiti mu se u obrani Hrvatske, ali to se, nažalost, nije dogodilo - tiho kaže Mirko, dok mu mama Antonija (72) pomaže obuti cipele kako bi ga malo u kolicima izvela na zrak. Njih dvoje žive u Vrbanji. Tata Zdravko je umro 2011. godine ne dočekavši da pronađe nestalog sina. Dvije sestre su se udale i otišle.

- Bila sam domaćica, a suprug je radio u PIK-u. Zdenko je završio osnovnu školu, dalje nije htio. Radio je svašta i bio dobar majstor. Imao je stalnu djevojku i trebali su se vjenčati. A onda su se zaredale nesreće. Mirko je završio u kolicima, a Zdenko u travnju 1991. otišao u policiju. Imao je 25 godina. Bila sam izgubljena - prisjeća se tih nesretnih godina Antonija.

Gleda u drugog sina koji u invalidskim kolicima sjedi pored nje.

Kad se zaratilo u Vukovaru, Zdenko je prvo njemu otkrio da želi ići u policiju. Pitao ga je za mišljenje, a Mirko mu je odgovorio da to mora biti njegova odluka i da zna što bi napravio.

- Kad mi je rekao da želi ići u policiju, plakala sam danju i noću. Htjela sam ga zavezati da ne ode. K nama su dolazili policajci na dogovor s njim.

Rekli su mi: ‘Eto majko, sad možete biti ponosni na sina, i on će biti u policiji’. Bojala sam se da mu se nešto ne dogodi. Ali njegova je volja bila jača. Plačući sam ga ispratila, jecala: ‘Zdenko moj, nemoj me, molim te, ostaviti. Tko će o nama brinuti? Molim te ne odlazi’. Samo me zagrlio te rekao da čuvam Mirka i da ga ne ostavljam. Tog 29.rujna 1991. vidjela sam ga zadnji put - govori tužno Antonija.

Prije odlaska na taj zadnji položaj, Zdenko je zvao sva hrvatska lječilišta kako bi našao smještaj za nepokretnog brata. Samo zahvaljujući bratovoj upornosti, Mirko je dobio poziv iz Slovenije, kamo je i otišao u listopadu 1991., nakon evakuacije Vrbanje.

- Mirko je otišao u Sloveniju, a ja kćeri u Slavonski Brod. Raspitivala sam se o sinu, ali svi su šutjeli, izbjegavali razgovor, a na kraju mi rekli kako su čuli da je Zdenko poginuo. U policiji nisu htjeli reći ni gdje ni kako. Kasnije sam saznala da su pri ulasku u Bogdanovce upali u sačekušu. Zdenko je vozio kombi koji je pogodila granata. Danima sam plakala, nisam mogla to prihvatiti, a onda se dogodilo čudo.

Nazvao nas je Mirko iz Slovenije te rekao da su u Areni objavili tekst o vukovarskoj bolnici i sliku našega Zdenka. Sa zavojima oko struka ležao je u podrumu vukovarske bolnice. Zvali smo doktoricu Bosanac da provjerimo kad je ta fotografija nastala i zna li ona što se zbilo sa Zdenkom - niže Antonija, koja je dala i oglas u Arenu da za Zdenkom tragaju. Javio im se mladić iz Otoka, koji je bio vozač sanitarnog vozila.

- Ispričao nam je da je nakon napada ušao u Bogdanovce i naišao na ranjenog Zdenka. Pokupio ga je i odvezao u vukovarsku bolnicu. Posjećivao ga je sve dok Vukovar nije pao, a dalje o njemu više ništa nije znao. Doktorica Bosanac potvrdila je da je Zdenko iz bolnice s nekoliko ranjenika odvezen u Borovo Commerce nekoliko dana prije pada grada i od tamo mu se gubi svaki trag - kažu Antonija i Mirko. Dugo su se nadali da će ga pronaći u nekom od srbijanskih logora, ali su se sa svake razmjene zarobljenika kući vraćali razočarani.

- Godinama to ne mogu prihvatiti. Još imam nadu da je živ. Bili smo na svim razmjenama, čekali ga u Nemetinu i Osijeku. Netko nam je rekao da ga je vidio u jednom od autobusa. S visoko podignutom njegovom slikom gurala sam se između ljudi kako bih došla do vrata autobusa, zagledala lice svakog čovjeka ne bih li prepoznala sina. Čekali smo i čekali dok svi nisu otišli - kaže mama Antonija.

Priznaje da je Zdenko s njom uvijek, i danju i noću.

'Moje suze mogle bi natopiti sve vrtove i sva polja'     

Nikad nije lakše. U početku sam stalno plakala. Suzama sam natopila sve njive i sve vrtove. A sad više nemam ni suza. Moram kupovati umjetne suze i stavljati u oči jer sam operirala mrenu i imam tumor, tužno priznaje Antonija. Prstima miluje lik sina na jednoj od njegovih posljednjih fotografija. Snimljena je tri dana prije odlaska u Bogdanovce, u jednom šumarku u koji ih je zapovjednik odveo na vježbe gađanja.     

Sponzori: Zagrebačka županija, Plinacro, Kamgrad, JANAF