Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Pobili joj obitelj: Tragam za sestrom, nećacima i šogorom

None Foto: Željko Hladika/24sata 2

Četnici su 1991. ušli u Kostriće, zapalili kuće i pobili mještane. Među njima i obitelj Mirjane Vujčić. Mirjana se često pita tko je mogao nauditi tim nedužnim ljudima, posebice djeci

Moja sestra Vera Jurić imala je 23 godine. Sa suprugom Zlatkom te sinovima Darijem (5) i Tomislavom (2) živjela je u mjestu Majur kraj Hrvatske Kostajnice. S početkom prvih granatiranja, sa suprugom i djecom sklonila se u Kostriće.

POGLEDAJTE VIDEO:

SADRŽAJ SPONZORIRA: ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF

Mislila je da će u kući naših roditelja biti sigurniji. Srbijanske paravojne skupine ušle su selo 15. studenog 1991. Sve kuće su zapalili i poubijali mještane, među njima i moje roditelje, sestru, njezinu djecu, njezinu svekrvu Milku Jurić, a šogora su odveli u nepoznatom smjeru. Posmrtne ostatke majke i oca našli smo nakon rata na zgarištu kuće. Pronašli su i Milkine posmrtne ostatke. No sestru, njezinu djecu i supruga nismo. I dalje ih vodimo kao nestale. Nikad ih nisam proglasila mrtvima jer ja to jednostavno... ne mogu, kroz suze nam govori Mirjana Kozić-Vujčić (59). U to vrijeme s obitelji je živjela u Zagrebu i radila kao medicinska sestra. Da joj je pobijena obitelj, saznala je na poslu.

Pratila je vijesti

- Kako sam radila u smjenama u bolnici Vrapče, jedna kolegica, čija je majka iz ovih krajeva, zvala me da dođem ranije k njoj u sobu. Rekla mi je kako je čula da su u selu Kostrići ubili stariju ženu Milku, njezinu kćer i dvoje djece. Stala sam i mirno joj rekla: ‘To su moja sestra i njezina djeca’. U tom trenutku bila sam potpuno prazna, osjećala sam se kao ispuhani balon. Nisam reagirala, kao da se to događa nekom drugome - prisjeća se Mirjana boreći se sa suzama. Odradila je, kaže, svoju smjenu, no kolegice su primijetile da se nešto događa.

Pratila sam vijesti koje su donosile razne strahote o stradalim civilima, o nehumanom postupanju prema njima, o masakriranju.

Pa bih vraćala film u glavi i pitala se: Kako su oni uopće završili? Nakon Oluje 1995.godine, brat i ja došli smo u Kostajnicu i pitali smijemo li obići kuću u Kostrićima.

Došli smo na zgarište kuće s jednim našim prijateljem, vojnikom. Podigla sam naslagane salonitne ploče i mislim da nemam dovoljno riječi kojima bih opisala kako sam se osjećala u tom trenutku. Mislim da sam vidjela dva kostura. Spaljene zavjese, dosta ugljena, od madraca su ostali samo federi, a po zidovima je bilo puno rupa. I neki tragovi koji su nalikovali tragovima krvi nakon streljanja. Pa sam samu sebe pitala- jesu li ih prvo ubili pa spalili... - s gađenjem se prisjeća Mirjana. Godinu dana kasnije identificirala je svoje roditelje. Forenzika je utvrdila da su spaljeni. Za sestrom, šogorom i dvoje nećaka traga i danas.

- Ja sam patronažna sestra, terenac sam i poznajem masu ljudi. I starosjedioca. Ne znam tko je to učinio, ali žao mi je što nitko iz ovoga kraja ne želi reći gdje bi se možda mogli tražiti njihovi posmrtni ostaci. Da ih pristojno pokopam. Da im označim posljednje počivalište. Jer, ipak je moja sestra sa mnom dijelila stol, obrok, ali i batine. Dijelila je i poslove. Bila je majka, imala dva krasna dečkića. Ni oni nisu dobili priliku živjeti. I njih treba pronaći. To bi danas bili ljudi poput mojih sinova. Moja bi djeca imala potporu ako bi zatrebalo. Bili su približnih godina. Sada sam već baka, imam četvero unučadi koje je krasno gledati. Tako bih gledala i sestrinu djecu. Odrastali bi kao moji. A ja ne znam gdje su - niže Mirjana pa gorko zaplače. Po ne zna koji put pita se tko im je mogao takvo što učiniti. I kakav to čovjek može naštetiti djetetu? Pa je preplavi nemoć koju ubrzo zamijeni ljutnja.

Sestra Vera od nje je bila mlađa osam godina

- Puno sam male djece u ovih 25 godina vidjela, previla ih i promijenila im pelene. Nikad nisam gledala ni na vjeru niti na naciju. Možda je djed ili baka nekog od te djece učinio nešto nažao mojima, ali nije dijete za to krivo. A strašno fale. Manjka vam svaki član obitelji i kada ode normalnom smrću. A ovo je... istrgnuto, iščupano iz nekog normalnog obiteljskog odnosa - tihim glasom pripovijeda Mirjana. Sestra Vera od nje je bila mlađa osam godina. Rano se udala i savršeno funkcionirala kao majka, supruga i domaćica.

- Bila je vedra, vesela, uvijek smo se razumjele, ali se zbog obaveza i razdaljine nismo često viđale. Uvijek sam je štitila.

Kad smo bili djeca, otac je radio u drvnoj industriji u Majuru, a mama je bila domaćica, vrtlarica, poljoprivrednica, učiteljica života. Bili su vrijedni ljudi, sami su sazidali kuću, sami napravili štalu, hranili stoku. I mi djeca smo pomagala. Tada nije bilo slobodnih aktivnosti. Naše aktivnosti bile su čuvanje stoke, sakupljanje sijena, kopanje i branje kukuruza. Naši roditelji naučili su nas da se u životu mora raditi kako bi se opstalo. Naučili su nas da se radi zbog sebe. Jer ako ne radiš, nećeš imati što staviti na stol. I naučili su nas da ne prisvajamo tuđe, da je vrijednost ono što sami steknemo - objašnjava Mirjana, kojoj je u travnju ove godine do temelja izgorjela kuća u Kostajnici. Plamen je progutao i sve obiteljske fotografije i uspomene.

Foto: Privatni album

- Od sestre imam samo jednu fotografiju, kad je bila djevojčica, i koja je objavljena u knjizi Jakše Raguža o Kostrićima. Ne postoje fotografije mojih ubijenih i nestalih nećaka. Svi albumi su mi izgorjeli. Jednu kuću su mi zapalili u ratu, a ostali smo i bez ove. Kao da sam u nekoj kazni - tužno je zaključila Mirjana.

Sve slike su izgorjele

U vrijeme pokolja mještana Kostrića, Zlatko slučajno se zatekao na rubu sela i preživio. Činjenica da je u jednom danu izgubio šest članova obitelji psihički ga je slomila te se predao miliciji SAO Krajine u Kostajnici. Slika Vere jedina je slika koju Mirjana posjeduje.   

Foto: Privatni album  

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (26)
  • Koliko je takvih hrvatskih i čeških sela po BIlogori i Papuku koja su bila okupirana, a sada su samo ruševine jer nikoga živog više nama da se vrati. Većinom su iz tih sela uzimali taoce za živi zid u slučaju našeg napada (za primjer Ivanovo selo 21.9. gdje su u centru sela skupili stanovnike, većinom Čehe i u njih ispalili granate kad su naši dečki krenuli osloboditi Ivanovo selo). Srpska sela su naravno obnovljena, dobili nove kuće, abolicije i amnestije.

    29. 9. 2019,   12:05
  • Milorade, čitaš li ovo? Ili je rat za tebe počeo nakon Oluje?

    29. 9. 2019,   12:02
  • Zaboraviti nikad, oprostiti nikad,uciti djecu ko je srbobradija cetnicke

    29. 9. 2019,   13:07