Predator iz podzemlja: Petra sedam godina lovi - 'zmajeve'

Zmaj ili pozoj je zmija 12 prsta ili lakat duga, jako otrovna koja na sam pogled, puhanjem, dahtanjem ili na drugi način može ubiti. Leže se iz jaja što ih nese stari pijetao. Leži u dubokom ponoru, a može i poletjeti.

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

01:15

Video: 24sata/pixsell

Neman iz rječnika leksikografa Vladimira Mažuranića, kojeg je proučavala i njegova kćer Ivana Brlić-Mažuranić, dijelom odgovara i predajama o čovječjoj ribici. Zbog veličine zvali su ju i mladuncem zmaja.

Čovječja ribica nema straha jer je najveći predator u našim špiljama. Čeljust joj je puna zubiju, a kad naiđe na plijen, usiše ga s vodom. Izrazito je teritorijalna pa ronioci iste primjerke gotovo uvijek nalaze na istom mjestu.

- Tu našu endemsku vrstu počela sam istraživati s Dušanom Jelićem koji je specijalist biolog za gmazove i vodozemce. Pošto je znao da ronim, obratio se za pomoć meni i mojim ronilačkim partnerima Vedranu i Branku Jalžiću. Zanimalo ga je gdje je ima i da je počnemo sustavno pratiti. Te 2011. on je smislilo metodologiju, a mi smo je proveli u praksu. Odabrali smo devet lokaliteta, od Istre do Neretve, i od 2012. do 2017. u njima smo zaronili 120 puta - rekla je speleoroniteljica Petra Kovač-Konrad (39).

No kako bi došla do te razine da u špiljama ‘lovi zmajeve’ prošle su godine truda, rada i učenja. Za speleologiju i ronjenje zainteresirala se 1997. Diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a zatim i doktorirala karstologiju, znanost o kršu, u Novoj Gorici u Sloveniji. 

- U Hrvatskoj ima jako puno istraživača, no tek nas čeka administrativna borba i problem gdje smjestiti speleologe. Nema nikakvog pravilnika koji bi to regulirao, a imamo standardiziranu metodologiju prikupljanja podataka. Slovenci daju potporu svojim speleolozima da i dalje budu aktivni i dostavljaju podatke u jedinstveni katastar. To je uloga od opće koristi. Hrvatska ima puno više potencijala, ali kod nas ne postoji recimo nekakav institut koji bi objedinio znanstvena istraživanja o kršu - pojašnjava Petra.

S HGSS-om spašava živote

Ona je zaposlena u udruzi Hyla u kojem radi na projektu KARST putem kojeg žele nastaviti sa zaštitom endema. Na tome rade zadnjih šest godina. Osim toga, Petra je aktivna spasiteljica u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja.

- U svemu tome najviše me veseli da idem tamo gdje još nikad nitko nije bio. To je teško. U špiljama je hladno, zahtjevno, budeš gladan i stalno nosiš stvari. No sve nas ispunjava dječji san da osvajamo novi teritorij - pojasnila je Petra. S kolegama je prošle godine u Zagorskoj peći kraj Ogulina pronašla čovječju ribicu na zasad najdubljem mjestu na - 113 metara dubine. Na tom području ujedno se nalaze i najveće populacije te vrste u Hrvatskoj. 

- Ovo što mi radimo su temeljna istraživanja za buduće generacije. Naime, ta vrsta živi preko 90 godina te je teško još uvijek primijetiti neke razlike. Njoj treba 15-16 godina da postane odrasla. Cilj nam je pratiti trendove, a zaključke će moći donijeti netko drugi za 30-ak godina - pojašnjava Petra. S obzirom na to da o toj vrsti jako malo znamo, zasad postoji teorija da su njeni preci preselili u podzemlje gdje su uvjeti života bili bolji i stabilniji nego na kopnu. Inače, dva najbliža srodnika našem endemu su vrste axolotl i necturus koji žive u Meksiku i SAD-u. Do najviše saznanja o čovječjoj ribici došli su Francuzi i Slovenci koji su ju istraživali u laboratorijima. Hrvati su se pak okrenuli tome da je istražuju u njezinom prirodnom staništu.

- Svaka ima svoje mjesto i ondje ih nađem kad zaronim. Mađari su čak postavili kamere i otkrili da se miču tek 15-ak centimetara. Zasad smo primijetili da se njezina starost ne može povezati s veličinom. One rastu s obzirom na to koliko imaju dostupne hrane i koliko im je stresan okoliš - kaže Petra. Svaki put kad roni pokušava proći što dalje da ih ne uznemiri te ih osvijetliti samo kako bi ih prebrojali. Iako su im oči zarasle ispod kože, osjete svjetlo preko elektroreceptora kojeg znanstvenici još istražuju.

Postoji i istarska čovječja ribica?

Zasad znaju da postoje dvije vrste čovječje ribice. Prva je najraširenija i svijetle kože. Prvi put otkrivena je 1768. Druga vrsta je crna, otkrivena je 1986. kod slovenskog grada Črnomelja. Hrvatski znanstvenici istražuju podatke o mogućoj trećoj vrsti, istarskoj čovječjoj ribici. Genetski se razlikuje od svojih rođaka, no pokušavaju naći dovoljno fizičkih razlika kako bi zadovoljili sve kriterije.

- Ona živi i u rimskim bunarima u centru Pule, a novo nalazište pronašla sam 2015. u izvoru Gradole gdje crpe vodu za zapad Istre. Zaronila sam kroz mulj do dna i našla se direktno ispred mene. Nisam je htjela uplašiti. Uspjela sam dozvati kolegu koji je došao s kamerom i snimio je čime smo potvrdili novo nalazište. Zahvalna je za snimiti jer se ne miče puno. Ona je zbilja kraljica podzemlja i nema se što kome micati - rekla je Petra kroz osmijeh.

Zoološki vrt spasio ih od ugibanja

Velik nalaz čovječje ribica bio je 10. veljače 2018. u mjestu Vedrine nedaleko od Sinja. Visok vodostaj i snažan pritisak vode izbacio je 70 jedinki na površinu gdje ta vrsta ne može dugo preživjeti. Većina njih završila je u kanalu gdje se skupljaju oborinske, ali i fekalne vode. Čim ih je primijetio na površini, jedan entuzijast potražio je pomoć te je na kraju informacija stigla u Zagrebački zoološki vrt. Oni su poslali timaritelja koji ih je spasio i dovezao u Zagreb. Ondje su doslovno preko noći pripremili staklene akvarije kako bi ih mogli primiti i liječiti.

Pritisak vode i bakterije bile su previše za gotovo polovinu ribica. Neke su ostale bez dijelova glave, nogu i kože. Preživjelo je njih 40 te su trenutno na oporavku i u karanteni. Ne mogu ih vratiti nazad u podzemlje jer postoji mogućnost da nekim bolestima zaraze svoje srodnike. Osim toga, rupa kroz koju su isplivali je preuska za čovjeka, a kad voda presuši one ne mogu naći put do unutrašnjosti.

- Pritisak koji ih je izbacio jak je kao tri hidranta. Napravio je prirodni vodoskok. To je poznati prirodni fenomen u tom kraju i svakih nekoliko godina nažalost izbaci dio jedinki. Mi smo im spasili živote - rekao je Ivan Cizelj, kurator za ribe, vodozemce i gmazove ZOO vrta Zagreb. Kad su stigle u vrt, uzeli su im briseve uz pomoć veterinara kako bi vidjeli tipove bakterija na njima i koji bi im antibiotici mogli pomoći. Svaki akvarij ima svoju terapiju i u njima prate tvrdoću i kiselost vode u želji da imitiraju onu u staništu u kojem žive. U svemu im vrijedno pomažu i stručnjaci Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.

- One žive u tvrdoj vodi te im ne smeta kamenac koji se skuplja na stijenkama akvarija. Želimo ih u što većoj mjeri istražiti, potencijalno ih uzgojiti te maksimalno iskoristiti neinvazivne metode istraživanja. Znači nećemo ih rezati, pratit ćemo kako se hrane, jesu li zdrave i sve ostale parametre - kazao je Cizelj. U akvarijima nemaju kamenje već obrađene komade stakla kako bi lakše mogli pratiti jesu li jele te jesu li zdrave. S obzirom na to da su čovječje ribice slijepe, ne smeta im što se zavlače ispod 'prozirnih stijena'.

- Najveći primjerak koji je stigao dug je oko 25 centimetara. Ne znamo koliko su stare, no kako žive 90 godina, vjerojatno su postali najstariji stanovnici vrta - pojašnjava Cizelj. Hrane ih svaka dva tjedna no nisu izložene zbog stresa i posebnih uvjeta u kojima žive.

ZOO vrt je inače u povijesti nakratko izložio čovječju ribicu, no da bi to ponovno bilo moguće, moraju je postaviti u nastambu sa stalnim uvjetima i pod svjetlom vidljivom ljudskom oku koje ne bi smetalo samoj životinji. Također, pošto životinja osjeti vibracije, nastamba mora biti dovoljno odvojena kako ljudi ne bi kuckali po njoj i tako joj stvarali nepotrebni stres. Zoolozima u istraživanju pomažu i stručnjaci, a za čovječju ribicu su posebno zainteresirani Nijemci.

- Imamo dobru suradnju s Institutom za divlje i zoološke životinje iz Berlina. Oni dolaze svake godine i donesu svoj specijalni ultrazvuk. Životinju tad postavimo u posebnu kadicu gdje ju se može snimiti bez kontakta. Njima snimamo organizam i možemo svake godine usporediti snimke i pronaći promjene. Tako određujemo i spol jer morfološki između mužjaka i ženke nema razlike - kaže Cizelj.