Reportaža iz BiH: Malo toga imaju zajedničkog, samo teške sudbine i zajednički cilj. Cijele obitelji čekaju na ilegalni prelazak. Hrvatska je jedna od prepreka
MIGRANTSKA RUTA
Proljeće na granici: Ulaze u Hrvatsku kako bi mogli dalje
Prvo jutro ožujka i Dan nezavisnosti BiH osunčani Bihać dočekao je smirajem pustih ulica, umoran od višednevne proslave svojeg 759. rođendana. Čak nije bilo ni migranata, koji inače, mahom pognute glave zbog pogleda uperenih u zaslon mobitela, danonoćno krstare gradom sa samo njima poznatim smislom, polazištem i odredištem.
Pomislio sam kako sam odabrao pogrešan dan za oslikavanje suživota Bišćana, Kladušana te stanovnika cijeloga kantona i tisuća pridošlih ljudi iz tko zna kojih država, koji malošto imaju zajedničko osim strašne sudbine i zajedničkog cilja. Namah prepoznajem i slutim, ta se slika uvelike promijenila prema lanjskoj, pa će se odraziti i u nas, u Hrvatskoj. Kao što smo za lanjskog Uskrsa reportažom iz Sarajeva i Velike Kladuše najavili sad nam već dobro znana zbivanja na hrvatskoj granici, koja glumi šengensku, a to baš i nije. Temperatura se približavala 15. stupnju, a snijegom su još pokriveni vrhovi Plješevice, planine koja se poput zida propela kilometar i pol uvis nad gradom. S ličke strane zovu je “vražjim vrtom”. Ona i hrvatska policija ispriječili su se tisućama migranata na mjesecima i godinama dugome putovanju kao najveća prepreka, a istodobno i nada za ostvarenje snova o boljem životu. S druge strane je kuća njihovih snova, Europska unija, ali i dvije državice, Hrvatska i Slovenija, za koje nikad nisu ni čuli dok im nisu postale najvećom preprekom koju treba samo što prije pregaziti.
Odlučih - idem gore, gdje je prije dva mjeseca promrzle migrante s djecom, pa čak i pripadnike Gorske službe spašavanja koji su im pokušavali pomoći, morala spašavati ekipa Federalne uprave civilne zaštite. Kod bolnice na rubu grada zastadoh pred malom poštom. Velika skupina tamnoputih mladića s naprtnjačama te vrećicama hrane i energetskih napitaka gurala se pred ulazom. Objasniše mi - to je jedino mjesto na kojem, prije još jednog pokušaja napada na hrvatsku granicu, mogu podignuti novac, na šalteru samo za njih. No ne rekoše tko im ga šalje. Auto je stenjao i škripao na rupama i kamenju razrovane šumske ceste, kuće su već bile daleko iza mene, a i vikendice sve rjeđe.
U pustoši posustade nada da ću nekoga sresti i pitati jesam li na pravom putu, ali mi se ispriječiše razigrani psi. Potom i čovjek, u dvorištu vikendice iz njegovih snova, ugniježđene s nekoliko drugih, nedovršenih ili devastiranih, piše Željko Miličević u reportaži u Expressu.
Vrtio je glavom gledajući u hrvatske registarske pločice, čudeći se što sam tu, pa je samo rekao: “Idite dokle vas cesta vodi, oko 14 kilometara. I - sretno!”. Rekoh kako mu zavidim što uživa u toj ljepoti i pogledu na Bihać “pod nogama”. Odgovorio mi je: “Ja zapravo pokušavam sačuvati ovo, da mi se ne dogodi ono što su doživjeli moji susjedi. Neki jednostavno nisu mogli biti stalno ovdje, ostali su migrantima iznajmljivali kuće. I jedni i drugi to su preskupo platili”.
Deseci, stotine odbačenih limenki energetskih napitaka, plastičnih vreća i boca bile su po cesti i uz nju, a sve češće komadi odjeće, vreće za spavanje... Kažu neki da ih migranti bacaju tako šaljući poruku drugima da su na pravom putu. A onda - šok! Debeli led na cesti! I strah. Potom i raskvašeni snijeg. Kotači su proklizavali, rep auta “šetao”... Tek tad u prorijeđenoj šumi i na bjelini snijega ugledah u daljini grupu u pokretu. Pa opet i opet... Nakon gotovo jednog sata prevalih tih dvadesetak kilometara radujući se na boru zakačenoj drvenoj ploči na kojoj je pisalo: “Izletište Pršine uvale”. Ukaza mi se bijela kuća išarana crvenim sprejem. Okrenuh auto u smjeru odakle sam došao, za svaki slučaj, pa protegnuh noge u dvorištu i u sablasnoj tišini zapalih cigaretu olakšanja. Gledam na terasi, uz pečenjarnicu, hrpu odbačenih stvari, naprtnjača, deka... I tad osjetih miris vatre. Tinjala je gomila pepela nasred terase.
Uz nju torbe, ruksaci... Jedna se deka na trenutak pomaknu. I shvatih, stojeći metar od njih - to nisu odbačene stvari, ispod njih spavaju ljudi, a ne vidim nijednoga. Što sad? Dugo, dugo sam dvojio, riskirao... Pokušah ući u demoliranu kuću, ali nisam uspio, no ono što sam vidio bilo je kao iz najgorih snova. Demolirana peć i pepeo rasut posvuda, podovi iščupani za loženje vatre, uništena kupaonica, ljudski izmet na svakom koraku...
– Ne budi ih, nervozni su, tko zna što im se noćas na granici dogodilo i koji već put pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Mogu biti i drogirani. Vrati se u grad! - reče mi umirovljeni policajac kad ga dobih mobitelom.
Poslušah ga, ispraćen ledenim pogledima grupica migranata koji su se uspinjali i sklanjali s ceste.
Sutradan mi je Safet Abdihodžić, koji je donedavno sa suprugom dočekivao planinare i gostio ih u toj kući koju im je Šumarija prepustila na korištenje, rekao da je malo poslije mene bio gore, s društvom. Zatekli su mnogo migranata, ali s njima nisu kontaktirali jer to više nije preporučljivo. Dok sam sat poslije vozio cestom koja vodi put Sarajeva, ususret su mi stazom između magistralne ceste i željezničke pruge nailazile, sve češće, grupice tamnoputih ljudi, teško vukući noge asfaltom, pognuti pod teškim ruksacima i bez riječi. Oni nisu buljili u mobitele jer im se Bihać već ukazao, ali su još kilometri pred njima. Policija je zatvorila sve prilaze kantonu na granicama i posvuda u unutrašnjosti postavila kontrolne točke kako bi osujetila trgovanje migrantima. Patrole su posvuda, to je teško i zamisliti dok ne vidiš. Kliknuh brzo - pa oni se zapravo vraćaju nakon noćašnjeg neuspjela pokušaja prelaska u Hrvatsku. Tko zna kojeg po redu. Neki su polijegali na travu uza zelenu Unu, jednu i jedinu, kako Krajišnici kažu za tu rijeku ljepoticu. Sjurih se uz Unu zmijom ceste koja prati svaki njezin zavoj i slap u uskome kanjonu, gdje im se pridružila odnedavna oživjela željeznička pruga koja se protegnula do Banje Luke i Sarajeva i dalje do Ploča. Odredište mi je - Bosanska Otoka, malo dalje od turističkog raja na Zemlji koji se zove Bosanska Krupa. Pred polazak mi blagajnik na Željezničkom kolodvoru Bihać reče da suvremenim cargo vlakom iz Sarajeva do grada više ne stiže nijedan migrant. A još donedavno su kompozicije bile krcate takvih putnika. Sad policija Unsko-sanskoga kantona upravo u Bosanskoj Otoci, nadomak granice s Republikom Srpskom, iz vlaka istjeruje migrante.
Neki su htjeli izaći već u Banjoj Luci, ali im je to zapriječeno. Vraćaju ih na granicu i ostavljaju na cesti. Ostaju tu jer im ni policija Republike Srpske ne dopušta povratak na njihovo područje, a do ožujka ih je ove godine zatečeno više od tisuću i svi su deportirani. Republika Srpska ih ne želi, ne želi ni europski novac za njihovo zbrinjavanje, zapravo ih ne zanima ništa u vezi s migrantima. Stoga oni otvaraju nove rute prema Dvoru na Uni, Unom noću plovi sve više čamaca prema hrvatskoj obali. A područje je još prilično minirano.
– I što će se sad dogoditi tim ljudima - pitam stotinjak metara dalje srpske policajce za sudbinu osam odraslih ljudi iz Irana i osmogodišnjaka s njima, s velikom prtljagom uz cestu.
– To nije naša briga. Ne znamo, a pustiti ih ne smijemo. Ti nesretnici su zapravo jedna velika obitelj, tri mjeseca proveli su u BiH, uglavnom u Sarajevu. Beznađe ih je poguralo u novu avanturu, ukrcali su se u cargo vlak za Bihać. Tu, šezdesetak kilometara prije odredišta, izbačeni su iz vlaka. Sad im s druge strane stoje i dva federalna policajca.– Nisu ni naša briga, ne znamo što će biti s njima - kažu.
– Znam ja - reče mi na bosansko-hrvatsko-srpskom jeziku tamnoputi mladić koji je stajao podalje, nakon što sam mu se predstavio misleći da je doputovao s njima. Reče da se zove Faris.
– Kad bude mrak, idemo u šumu. Vidiš li ona brda? Prijeći ćemo ih pješice i ondje će nas čekati kombi. Vozač iz Bihaća. Pouzdan. Odvest će ih blizu Centra za migrante. Surađujemo već godinu dana. A ti si iz Zagreba? Stvarno? To me je upitao nekoliko puta, zamišljen, kao da mu se u glavi zavrtio cijeli niz ideja i prijedloga o našoj suradnji. Za to vrijeme dječak Kaveh pružao mi je dlan za “daj pet”, prislanjao uza me i neprestano gledao. O, Bože, kako bih ga rado povezao u Bihać! No čekala ga je duga i besana noć. Za to vrijeme mi je Faris bez ustezanja ispričao kako je prije dvije godine uspio doći do Italije, nakon duga boravka u Srbiji i Bosni, gdje je naučio od svakog jezika ponešto. Onda se vratio tu, dobro isplaniravši “posao”. Njegovi mobitel i odjeća već navješćuju kako dobro zarađuje. Dvojio je dugo, a onda mi priznao. Tim ljudima ostalo je malo novca, uzet će im on i vozač samo 4000 eura. Sutradan sam se u Bihaću, pokazujući snimke, raspitivao je li dječak Kaveh, čije ime, rekoše mi, simbolizira hrabrost, s obitelji stigao. Svi su odmahivali glavom. U tamošnjim sad uređenim prihvatilištima smješteno je od 1800 do 2000 evidentiranih migranata. U bivšemu hotelu Sedra, podaleko od grada, smještene su obitelji s djecom. Zamalo svi ostali su u dobi od 20 do 30 godina, danonoćno hodaju ulicama i okupljaju se na kolodvorima, u kafićima...
Bogzna koliko je neprijavljenih, ima ih i u privatnom smještaju, istina sve manje, jer čine preveliku štetu, ljuti na sebe i cijeli svijet. Žale mi se građani na njih. Kažu da to nije suživot jer je sve više kriminala, pljački, tučnjava... Sve češći su međusobni sukobi, a predvodnici su najčešće iz Pakistana, Afganistana, Indije, Alžira, Maroka... Bišćana je sve manje na ulicama, obave poslove pa žure kući. Mladi uglavnom ne izlaze navečer, roditelji prate djecu u školu i dočekuju ih. Kažu, ovo nije više ni suživot, živimo kao u logoru, s bezimenim ljudima, sad već i kriminalcima. Trgovaca ljudima i drogom sve je više. Turizam, a posebno Nacionalni park Una, u kolapsu su jer malotko želi boraviti ondje gdje su smješteni ili dolaze migranti. Zapravo, sve je izmaknulo kontroli. Migracije funkcioniraju na bazi organiziranog kriminala, krijumčarenja i trgovine ljudima. Pa samo na karlovačkom sudu vodi se više od 600 postupaka protiv krijumčara ljudima, uhvaćenih na području Karlovačke i Ličko-senjske županije. Dok ovo pišem, stiže vijest iz Sarajeva: “Optuženi Usman-Ali Maksud Ahmeda, rođen 1993. godine, državljanin Pakistana, u pritvoru je priznao organiziranje krijumčarenja migranata. Sukladno sporazumu o priznanju, čekaju ga dvije godine zatvora, 7728 KM kazne te oduzimanje mobitela i SIM kartice”. No to sigurno nijednog kriminalca neće uplašiti, izazovi su preveliki. Dobili su nove žrtve na pladnju, dileri ne mogu nabaviti droge kolika je potražnja, čak su i djeca na udaru, samo ih je u Bihaću 160 bez pratnje i dokumenata...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
