Propast hrvatskih sela: Nema djece, mladi bježe u gradove

Ako se ništa hitno ne poduzme, broj živorođene djece ove godine bit će još manji nego lani, upozorava Nenad Pokos, demograf s Instituta “Ivo Pilar”.

Lani smo, kaže, prirodnim putem izgubili grad veličine Trogira (13.000 stanovnika), a sljedećih godina možemo očekivati gubitak naselja veličine Đakova ili Petrinje, koji imaju oko 20.000 stanovnika.

- Više ne možemo govoriti o uzbuni ili alarmu, jer se napokon moraju donijeti adekvatne mjere za opstanak stanovništva - govori Pokos.

Osim nezaposlenosti, glavni razlozi pada nataliteta su nedostatak populacijske politike i nesigurna radna mjesta.

Vrhunac pada nataliteta od kada se vode statistike bio je lani, kad je umrlo 52.427 ljudi, a rodilo se 39.596 djece. Pokos upozorava da će se i kod umrlih situacija uskoro pogoršati.

- Ako se ništa hitno ne poduzme, broj živorođenih bit će još manji, pogotovo što u životnu dob između 26 i 33 godine, kad rađa najveći broj žena, ulaze još malobrojnije generacije nego ranijih godina - govori Pokos.

- I kod broja umrlih situacija će se uskoro znatno pogoršati jer nam u dob iznad 70 godina ulaze generacije rođene nakon završetka Drugog svjetskog rata, odnosno tzv. baby boom generacije rođene između 1946. i 1954. godine - kaže Pokos. Upozorio je da je, prema zadnjem popisu stanovništva, utvrđeno 115 starih na 100 mladih stanovnika, no nastavi li se intenzivno iseljavanje te pad broja živorođenih, na idućem popisu stanovništva može se očekivati i starija struktura.

- Na 100 mladih dolazilo bi 130 starih stanovnika. Ubrzani proces demografskog starenja i vrlo visok stupanj ostarjelosti ukupnog stanovništva imat će dalekosežne posljedice - zaključio je demograf Pokos.

Stalni pad broja rođenih prijeti da zemlju još godinama ostavi u recesiji. Neće imati tko raditi, a bez toga neće biti ni za isplatu mirovina onima koji su je zaslužili. Manje stanovnika znači i manje poreza, ali i manju potrošnju. Osim toga, kad nema tko kupovati, domaće tvrtke će se teže odlučivati na zapošljavanje, a strane će teže investirati.

Sve to vuče gospodarstvo prema dolje po negativnoj spirali. A “bijela kuga” već je odavno zavladala na području Banovine. Stanovništvo čine uglavnom starci, a u većini sela već se desetljećima ne može čuti dječji plač. Jedno od njih su Buinski Riječani, gdje je jedini stanovnik Branko Žilić (75). U susjednom selu, Buinji, Jovo Nenadić (68) povjerio nam je kako je prije rata u selu živjelo 60-ak ljudi, a danas ih je samo šest.

- Ne sjećam se kad je selo dobilo prinovu, mislim da tome ima najmanje 40 godina - kaže Jovo. I u pitoresknom selu Rože na padinama Kamešnice, svega 10-ak kilometara od Trilja, sve je do 1980. vrvjelo od života. Svaka obitelj brojila je bar petero djece. Danas u selu nema niti jedne mlade obitelji, više od 20 godina tu se nije rodilo niti jedno dijete, a Rože sa svojih šest zaselaka jedva da imaju 20 duša, većinom starijih ljudi.

- Nemam nikoga, sama sam sa svoje dvije kokoši. Imala sam i dvije krave i ovaca, ali ne mogu više raditi. I tih je kokoši bilo više, ali su ih poklali neki divlji psi - kaže nam Marija Varvodić (83), koja živi u staroj oronuloj kamenoj kući. I u selu Rašpor na Ćićariji posljednja se beba rodila prije 40 godina. Jedini stanovnik je Franjo Tutić (74). 

U Ćićariji se beba nije rodila već 40 godina

Franjo Tutić (74) u Rašpor se doselio iz Banje Luke 1970. Tad je u selu živjelo 30-ak ljudi. Lani je na vječni počinak ispratio posljednju susjedu, a društvo mu rade tri psa: Bobi, Lila i Garo.

- S njima svakodnevno pričam. U Ćićariji se beba nije rodila zadnjih 40 godina - rekao je.

U selu je bilo života, a sad je sama samcata

U selu Podunavlje u Baranji živi Mara Rudić (75), jedina i, izgleda, posljednja stanovnica pustare u kojoj je poslije II. svjetskog rata živjelo 500-tinjak duša.

- Doselila sam 1965. i tad je ovdje živjelo 95 obitelji - prisjeća se Mara. Čezne barem za nekom susjedom s kojom bi mogla malo porazgovarati.

Marko Mrkonjić/PIXSELL

U selu podno Papuka živi samo njih 16

Prije Domovinskog rata u selu je bilo do 150 stanovnika.

- Sjećam se vremena kad je ulica bila puna djece. Tu se po cijele dane nabijala lopta i svuda je odjekivao dječji smijeh ili plač - sjeća se Milan Bunčić (78).

Mještani za raseljavanje sad krive veliku nezaposlenost.

24sata

U selu nema telefona, a i poštar rijetko dolazi

Aga Vonić (83) jedina je u selu. Malo je muči kuk, ali obrađuje vrt i nosi 20 litara vode svojoj kravici. Ne treba joj, kaže, ništa osim Dnevnika i molitvenika, koji čita svaku večer prije spavanja. Iako živi sama samcata u selu, svoj život ni za što ne bi mijenjala. Sin i unuci stalno je posjećuju.

Davor Javorović/PIXSELL

Mladost ih je napustila i otišla tražiti sreću

Već dugi niz godina tamo se nije rodilo dijete. Dragica Miloš (56) je zadnja rodila, i to kćer Petru (25). Kaže da u selu nema mladosti.

- Ostalo je nas 40-ak, uglavnom starijih stanovnika - kaže Dragica.

- Meni ovdje ništa ne fali, vidiš nas dvije kao dvije golubice - smije se Dragičina svekrva Zemislava.

Ivo Čagalj/PIXSELL

Posljednji put beba se rodila prije 49 godina

U Bujinskim Riječanima dječji plač se posljednji put čuo 31. prosinca 1966. godine, kad mi se rodila kći, kaže nam Branko Žilić (75). Jedini je stanovnik ovog sela. Kilometar dalje još su tri kuće, no vlasnici u njih dođu tek povremeno. Cestom rijetko kad prođe automobil.

Nikola Čutuk/PIXSELL