Prva utrka u Zagrebu: Jurili su kroz blato, a spašavali ih konji

U godini kad je izbio Prvi balkanski rat, kad je Ford uveo “tekuću” industrijsku traku, kad je potonuo “Titanic”, održana je 8. rujna 1912. u Hrvatskoj “Automobilska utakmica”, kako je obilježavaju tadašnje novine, koja se vozila na 177 km dugoj relaciji Zagreb – Podsused – Bistra - Sv. Križ Začretje – Veternica – Lepoglava – Ivanec – Jurketinec – Vidovec – Varaždin – Novi Marof – Sv. Ivan Zelina – Sesvete – Zagreb.

Pravo nastupa imali su članovi Prvoga hrvatskog automobilnog kluba (osnovanog 1. travnja 1906.). Taksa za prijavu iznosila je 25 kruna, a snaga motora, zapremnina cilindra, kao i drugi tehnički detalji nisu bili ograničeni.

U Varaždinu je bio doček pobjednika

Prijavilo se devet vozača, a vozili su se uglavnom Opeli te jedan Mercedes. Prije utrke automobili su bili izvagani na gradskoj vagi, gdje su i dobili startne brojeve. Prvi je startao barun Dioniz Hellenbach u Dürkoppu, 30 KS, a zatim Ferdinand Budicki u Opelu, 30 KS, grof Milan Kulmer na Mercedesu, 28 KS, Villy Haupt u Bock-Holländeru, 24 KS, Herman Vrastil, Ljudevit Schlick, Vjekoslav Heinzel i Julie Rudovits u Opelima te Miroslav Kulmer u Bock-Holländeru.

Okupljanje prvih vozača na ovim prostorima koji su bili odjeveni u kožnate balonere i kape sa zaštitnim naočalama bilo je u Jurišićevoj ispred gostionice “Tri gavrana”, a start je bio na Črnomercu u 8 sati. Starteri Milan Erfurt i Vilim Lovrenčić puštali su automobile svake tri minute. U početku do Podsuseda vozilo se sporo i oprezno jer u to vrijeme još nije bilo asfalta. Putovi predviđeni za konjske zaprege bili su u lošem stanju. Brzina u naselju bila je ograničena na 25 km/h, a na otvorenom se smjelo voziti i brže. Tek iza Podsuseda zabilježena je brža i zanimljiva vožnja, ali i prvi problemi. Organizatori nisu bili obaviješteni da je most kraj Jakovlja oštećen, pa se pri prolasku kroz potok pokvario automobil broj 7 Ljudevita Schlicka, koji su izvukli konji, a to je ujedno značilo i kraj utrke. Bila je to prva nesreća u povijesti automobilističkog sporta na ovim prostorima.

Na startu utrke 1913.

Start utrke bio je u Puževoj ulici 

Sve je bilo puno lokvi i blata

Kraj Sv. Križa Začretja duž staze čekali su vatrogasci i trubljenjem najavljivali dolazak natjecatelja. Okupilo se mnoštvo koje je cvijećem dočekalo vozače. Dio puta prema Oroslavju ponovno je bio loš pa je kamenje i blato ometalo vožnju. U Oroslavju ih je dočekala obitelj Vraniczany. Dodatni je problem bila i kiša koja je padala dan prije utrke pa je bilo puno blata i lokvi, a većina automobila u to doba nije imala ni krov.

Iza Očure, gdje je cesta bila sve strmija, a zavoji sve oštriji i češći, u borbu za prvo mjesto uključio se arhitekt Vjekoslav Heinzel sa suprugom koja je trubom upozoravala pješake i zaprege na dolazak automobila. Problem je bio u tome što se truba nije mogla čuti na većoj udaljenosti pa je gospođa Heinzel trubila i kad je trebalo i kad nije. U jurnjavi od tada velikih 40 km/h i borbi za vodećom pozicijom na jednom zavoju gdje im je brijeg zaklanjao vidik pred automobilom arhitekta Heinzela iznenada se ispriječio Julius Rudovitz, koji je izgubio kontrolu nad vozilom. U zadnji tren Heinzel je uspio zakočiti i izbjeći sudar. Nakon trenutačnog uzbuđenja, pričala je poslije gospođa Heinzel, izašli su iz automobila i međusobno se izgrlili i izljubili te nastavili. Pobjednik je bio Vjekoslav Heinzel s najmanje kaznenih bodova i vremenom od 3 sata i 12 minuta te prosječnom brzinom od 54,10 km/h.

Drugi je bio Herman Vrastil s vremenom od 3 sata i 22 minute te prosječnom brzinom od 49,93 km/h, a Budicki je osvojio treće mjesto.

Prije početka svi su se automobili vagali

Veliki župan Varaždinske županije pozdravio je blatom uprskane natjecatelje, a u njihovu je čast zasvirala i vatrogasna glazba. Nakon toga je u gostionici “Janje” priređen svečani ručak. Na izlasku iz Varaždina vatrogasci su ih svojim vozilom ispratili do Martin Brega. Povratak je bio predviđen u 18 sati, ali zbog mogućeg nevremena krenuli su sat ranije. Kiša ih je ipak iznenadila tako da su na cilj u Maksimir došli mokri do kože.

Nakon utrke organizirana je svečana večera u klupskom svratištu “Tri gavrana” u Jurišićevoj. Da se tradicija ove utrke održala, Zagreb bi imao jednu od najstarijih autoutrka u Europi. Prije nje održani su samo Grand Prix Francuske (1906.) i utrka Gordon Benett 1899. godine.

Druga automobilistička utrka na našim prostorima u organizaciji Prvog hrvatskog automobilskog kluba organizirana je 6. – 9. listopada 1913. s mnogo širim konceptom od prethodnice. Utrka je trajala čak tri dana, zahtijevala je non-stop vožnju na relaciji Zagreb – Karlovac – Plitvička jezera – Vrhovine – Otočac – Senj – Sušak – Delnice – Karlovac – Zagreb. Start i cilj bili su ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koji te godine ima 120.000 stanovnika i 90 registriranih automobila. 

Dosada nisu nađeni konkretni pisani izvori koji bi nam detaljnije opisali broj sudionika, automobila, ime pobjednika i ostale detalje o utrci. Na jednoj od samo nekoliko sačuvanih fotografija s utrke ispred HNK-a iz revije „Svijet” vidi se 11 automobila, što je dokaz da je utrka bila masovnija od prethodne te da su postavljeni temelji hrvatskog autošporta u njegovu najelitnijem, trkačkom dijelu. Kišobrani za zaštitu od sunca u rukama dama pokazuju da je bio lijep i sunčan dan.
Atmosfera utrke vjerojatno je bila, kao i na svim utrkama iz tog doba, začinjena lošim prometnicama, čestim problemima s probušenim gumama, krpanjem guma na cesti, bacanjem kamenja na automobile od obijesne djece te manjim i većim mehaničkim problemima. 

Utrka kao obiteljski izlet

Utrke su tih godina išle ruku pod ruku s turizmom i promocijom države kroz elitne društvene događaje, a to je utrka doista i bila. 
Zanimljivo je da su supruge često pratile svoje muževe u ovim avanturama. Bile su to prave obiteljske svetkovine u režimu vožnje i komforu nezamislivom današnjem vozaču. 
Velik broj tadašnjih vlasnika automobila imao je svoje osobne „choffere”, dok su neki ipak radije vozili sami kao Hellenabach, Heinzel i Budicki. 
Ferdinad Budicki svoje je utrke najradije vozio u muškom društvu, a u novinama „Auto” iz 1939. izjavio je kako je čitava cesta bila zatvorena za sve druge oblike prometa, te kako su je čuvali žandari. Tjedan dana prije utrke objavili su bubnjevi po svim selima naredbu o zatvaranju ceste.  Interes za utrku bio je veliki. Žena i djeca sklanjali su se na uzvisine daleko od ceste bojeći se „črnega vraga kaj sam kak stekli beži cestama”. U Hrvatskoj je 1913. zabilježeno 269 automobila, 22 autobusa i 69 motocikala.

Fotografije i tekst uzeti su iz monografije Bešte ljudi- Ide auto ( Povijest automobilizma u Hrvatskoj 1898-1945) autora Valentina Valjka, voditelja muzeja Ferdinand Budicki 

Izložbe povodom velikih obljetnica

Muzej automobila Ferdinand Budicki ove godine obilježava značajne obljetnice hrvatske automobilističke povijesti.
- 145 godina od rođenja Ferdinanda Budickg
- 65 godina od smrti Ferdinanda Budickog
- 115 godina kako je Ferdinand Budicki dovezao prvi automobil u Zagreb
- 110 godina kako je u Zagrebu osnovan Prvi hrvatski automobilni klub ( naziv tog doba ).

Povodom tih obljetnica Muzej Ferdinand Budicki organizira izložbu "Bešte ljudi- ide Budicki" na Zrinjevcu i Strossmayerovom šetalištu.  Izložba ide od 2 srpnja do 2. kolovoza na Zrinjevcu a činit će je 44 fotografije velikih  dimenzija ( 1,5 m x 1,0 m ) nikad i rijetko viđenih fotografija iz obiteljskih albuma iz povijesti automobilizma u Zagrebu i Hrvatskoj u periodu od pojave prvog automobila 1901. u Zagrebu do zaključno 1940. godine. Na Strossmayerovom šetalištu može se pogledati izložba od 2,. kolovoza do 2. listopada.

- Na otvorenju izložbe BEŠTE LJUDI – IDE BUDICKI bit će izložen najstariji kamion u Hrvatskoj marke Praga star 100 godina, najstariji automobil u Hrvatskoj Ford T iz 1922. godine, automobil Nash iz 1928. godinre, te Škoda iz 1938. godine što će uz Jazz sastav koji će svirati na centralnom dijelu trga, te kostimirane sudionike omogućiti do sad neviđenu promociju Zagreba i Hrvatske pred mnoštvom turista i naših sugrađana, te velikog broja predstavnika medija - kazao je Valentino Valjak, voditelj Muzeja automobila Ferdinand Budicki  i autor monografije Bešte ljudi- Ide auto ( Povijest automobilizma u Hrvatskoj 1898-1945).