Prvi dan mi se i prelazak ceste činio kao pravi pothvat stoljeća

Profesorica poslovnog engleskog jezika Sandra Šabić (34) živjela je u zagrebačkoj okolici i ovdje vodila obiteljski obrt. No zbog sve težeg poslovanja počela je razmišljati o odlasku u inozemstvo. 

- Imajte na umu da je to bilo prije famoznog egzodusa 2015. godine. Još i sada imam mailove u kojima sam kontaktirala neke naše ljude i župe u Njemačkoj, raspitavši se za  „bilo kakav pošten i plaćen posao“. Njihov odgovor je bio da mi ne mogu pomoći, a u 99% slučajeva odgovora uopće nije bilo. S druge stane, Azija mi je oduvijek bila fascinantna i počela sam kopati - prisjeća se Sandra koja je u svojoj odluci bila prilično čvrsta. Nema supruga ni djece pa joj je bilo lakše planirati odlazak, a njezin otac i sam se okušao radeći u inozemstvu, pa je razumio njezinu odluku. 

Smirena i znatiželjna

- Hrvatsku sam napustila 2014., nakon što mi je izdana radna viza za NR Kinu. Odlazak nije bio dramatičan, bila sam smirena i znatiželjna oko toga što će se dogoditi. Sjećam se da sam, dok sam čekala ukrcaj na avion za Moskvu pomislila: Stara moja, to je to!. Taj osjećaj novoga početka je nešto fenomenalno. Pomalo zastrašujuće, da, ali fenomenalno – nastavila je. 

Dobila je posao profesora engleskog jezika na sveučilištu Liaoning. 

- Baš ste me zatekli kako tjeram papire jer se selim u Peking, gdje počinjem raditi od rujna. Kako sam se snašla? Zamislite da vas netko transportira na drugi planet – toliko je radikalno drugačiji okoliš ovdje. Stvari koje ste uzimali za gotovo odjednom predstavljaju izazov, od najjednostavnijih sitnica poput kako stići od lokacije A do lokacije B, kupiti lijek, naručiti hranu i raspitati se što to točno jedete. Sada mi je smiješno, ali prvo jutro kad sam izašla iz zgrade i trebala prijeći cestu to mi se činilo kao pothvat stoljeća. Promet ovdje je sulud (morate zauzeti svoj prostor, od čekanja da vas netko propusti u bilo čemu nema koristi i čekat ćete zauvijek. Poslovna praksa je drugačija, ovdje se zaista očekuje od zaposlenika da rade duge sate, sa čestim sastancima – nastavila je Sandra dodajući kako joj to nije bio prevelik izazov i sve je uspješno savladala. Kineska je kultura u mnogočemu drugačija od hrvatske, pa je tako ponovo učila norme ponašanja i običaje. 

Rade dugo jer kultura tako diktira

- Kinezi vole reći da rade teško, ali moje opažanje je da jednostavno rade vremenski dugo, jer kultura tako diktira. Ovo je samo moje osobno iskustvo, promatrajući različite edukacijske ustanove, urede, firme svojih prijatelja, itd, ali dobar dio radnog vremena potroše na mobitelu igrajući igrice, na Wechatu (najpopularnija kineska aplikacija za svakodnevnu komunikaciju) ili jednostavno ne radeći ništa. Sati se razvlače zbog obraza i jer šef tako zahtijeva. Neki moji prijatelji rade po 12 sati na dan, ali i sami će u povjerenju reći da bi se isti pisao mogao efikasnije obaviti za svega par sati. Dodajte sat i pol do dva sata pauze za ručak na dan – cca 30-40 minuta za objed, ostatak za igranje na mobitelu ili spavanac, 休息 (pinyin: xiuxi). Xiuxi je vrlo važan u svakodnevnom životu, i fascinirana sam time kako uvijek mogu „ubiti oko“ kad se ukaže prilika. Jučer sam nakon dugo vremena išla busom nekamo, bilo je 12:15 popodne (vrijeme za ručak i xiuxi) i dok smo čekali na semaforu šofer je stavio glavu na volan i odćorio koju minutu. Sa prijateljima Kinezima smo znali stati sa autom pokraj ceste nakon ručka jer ih uhvati drijem, i jednostavno moraju odspavati. Zaštitare u bankama ćete uredno naći sa nogama na stolu kako hrču nakon ručka – opisuje Sandra.

Kineski jezik joj je pretežak

Kaže kako ni u jednom trenutku nije požalila zbog svoje odluke jer je Kina prepuna mogućnosti i izazova za strance. Smatra kako je trebala otići i prije, iako se još muči s učenjem jezika. 

- Učila sam sama i sa privatnim tutorom, fokusirano na funkcionalni jezik. Došla sam do HSK 3 razine (ekvivalentnu B1 razini Zajedničkog europskog referentnog okvira za jezike) i tu sam stala. Slušanje mi je rak rana, mogu objasniti većinu toga što hoću ali kad mi „izbiflaju“ odgovor u 2 sekunde i na dijalektu imam 100 upitnika iznad glave. Komunikacija telefonom mi je upravo zato ubitačna, radije tipkam poruke na 汉子. Da sumiram, snalazim se, možda ne na vrlo elegantan način, ali snalazim se. Recimo da neću tako skoro raditi kao simultani prevoditelj – nasmijala se.

Borba od malih nogu

Ondje je stvorila život i nema se namjeru uskoro vratiti u Hrvatsku. Smatra kako je za umirovljenike boljeg standarda Hrvatska odlično mjesto za život, ali ne i za mlađe ljude. 

- Društvo je vrlo kompetitivno od malih nogu - borba za upis u dobru školu, zatim famozni gaokao tj. kineski nacionalni prijamni ispit za fakultete koji doslovno kroji živote, praćen borbom za zaposlenje je nešto u što se osoba rodi. Roditelji će učiniti sve što mogu da djetetu omoguće makar malu prednost – priuštiti stranog učitelja engleskog, kineskog tutora, razne potrebne i nepotrebne aktivnosti. 

Dijete je investicija u koju se ubrizgavaju velike količine novaca, a zauzvrat se očekuje da će se to isto dijete pobrinuti za stare i nemoćne roditelje kad za to dođe vrijeme. Edukacija je ogroman posao u Kini, i od vrtića nadalje svi žele dio kolača. 

- U Shenyangu, koji je za kineske standarde jeftin grad, tzv. „međunarodni“ vrtići koštaju 10.000 yuana (cca 9500 HRK) mjesečno. Za vrijeme redovnog četverogodišnjeg školovanja plaćaju 28.000 yuana ( 26 500 HRK) za školsku godinu (privatna poslovna škola sa posebnom suradnjom sa DMU sveučilištem u Engleskoj), sa opcijom odlaska tamo na godinu ili dvije. U tom slučaju, konzervativna procjena da će potrošiti oko 20.000 britanskih funti po godini (166.000 HRK): 10.000 školarina, 6000 stanarina i režije, 4000 hrana, potrepštine, druženja/putovanje). Ono što moram reći je da je većina njih jako draga, izuzetno pristojna i usmjerena na izvršavanje zadataka. Većina njih je iz jako dobrostojećih obitelji, mada je to vrlo lako zaboraviti dok ne vidite na Wechat Moments (analogno našem Facebooku) da su zapalili za Dubai za Prvi Maj, Havaje u zimi, mjesec dana u Americi za vrijeme ljetnih praznika, itd. U dvije godine na tom fakultetu, nijednom nisam čula „Jel' znaš ti tko je moj tata?“, ili mi se itko obratio tim tonom – zaključila je Sandra.