Putevima nestalog oca: Još se nada da će pronaći svoga tatu

Vladimir Urban prihvatio nas je kao obitelj kad je došao u Vukovar i tu smo s njim dijelili zadnje trenutke. Zvali smo ga Deda, to mu je bilo kodno ime. Nije se bunio. Bio je stariji od nas, dobar čovjek, svi smo ga voljeli.

Navukao bi na glavu neku kapicu, samo bi nos virio. Napravio je mnogo toga korisnog, pomogao je osposobiti nekoliko topova, objašnjava Davorinu Urbanu pukovnik Julije Novak. Davorinov otac, visokopozicionirani časnik JNA, otišao je u mirovinu 1991. godine i dragovoljno otišao braniti Vukovar. Iz njega se nikad nije vratio jer je nestao u proboju. Novak i Josip Horvat - Mađar Davorina su proveli rutom proboja, od zapovjedništva do crkve svete Petke, gdje je njegov otac nestao.

Pod okriljem noći

U proboj su krenuli 17. studenog 1991. godine iz zapovjedništva smještenog u podrumu zgrade gdje se danas nalazi odjel Ministarstva branitelja. Bilo je četiri sata ujutro, zora još nije počela svitati, a 40-ak ljudi, hrvatskih branitelja, žene i djece, pod okriljem noći formiralo kolonu.

- Evo vidiš, Davorine, krenuli smo s ovog mjesta prema općini i dva puta se vraćali jer je došla zapovijed koje sve ljude moramo pokupiti iz bolnice. Znao sam da će me, ako me uhvate, oderati, za mnom su letjeli kao u kaubojskom filmu. Molili smo ih, ali nisu željeli ići s nama. Tvoj otac je rekao: ‘Dobro, Mađar, kojim vozilom idemo?’ Pogledao sam ga i odgovorio: ‘Pa, dopukovniče, ne idemo vozilom, to je proboj, idemo pješice’ - prisjetio se Mađar. Ruta proboja do mjesta nestanka Vladimira Urbana bila je duga dva kilometra.

- Prvobitni plan bio je da se miniraju mostovi na Vuki, da se povuče Mitnica i da se svi koncentriramo oko bolnice u očekivanju nekog hipotetičkog proboja. Da se brani bolnica. Ali onda je izostao proboj, izostale su radnje, Borković je teška srca dao zapovijed da se ide u proboj, rekao je da će opet biti križni put, ali što se može. Sve što se moglo kretati pripremilo se za proboj - prisjeća se Julije Novak.

Dok koračamo vukovarskim ulicama, Mađar i Novak objašnjavaju kako su se kretali kroz blatnjave ceste, kraj razrušenih kuća i spaljenih automobila. Ići u proboj, kažu, bilo je riskantno, neizvjesno, nitko nije znao što ih čeka. Bilo je najsigurnije ići kraj kuća jer su koliko-toliko zaklanjale ljude. No granate su padale posvuda i te krhotine i komadi cigle mogli su biti pogubni za ljude.

Zapucali na kolonu

- Nismo imali novca, a ja sam uz dokumente imao i vozačku dozvolu za tenk. Kad smo došli do ovog mjesta, Adica je zovemo, svuda su bili četnici, tenkovi i zaostala pješadija. U jednom trenutku zapovjednik Borković mi je rekao: ‘Hajdemo se mi, Mađar, vratiti nazad, da to uništimo’. Upitao sam ga: ‘A čime da to uništimo kad više nemamo protuoklopa?’ Ovom smo se stazom uputili prema pravoslavnoj crkvi svete Petke. Išli smo polako, jedan iza drugog - prisjeća se Mađar, kojem su u proboju sudjelovali i supruga i djeca.

Hodajući šumom, već nadomak crkve kraj koje je Urban nestao, prekaljeni ratnici objašnjavaju kako je ovaj dio bio vrlo rizičan jer su ga zauzeli četnici. Ali i sigurniji od grada jer ga nisu granatirali.

- Ovdje nije nitko granatirao, ali nisi znao kamo ideš. Sreća što su četnici slavili pobjedu i bili pijani te nisu čuvali nikakve straže. Tu do Vuke nema 200 metara. A vidite ovaj most pred crkvom? Ljudi su ga prošli i njihovi koraci odjekivali su kao da prolazi krdo bivola. To se jako čulo u toj mirnoj noći i vjerojatno uzbunilo stražu, koja je krenula za nama. Prošli smo crkvu, uspeli se i na nas su počeli pucati. I to iz prigušivača. Čulo se samo kako fijuču meci. Zalegli smo. Bježiš iz grada, vodiš 40 ljudi i, umjesto da hodamo kao balerine na prstima, mi smo vojnički gazili. Da smo se prošuljali, vjerojatno nas ne bi ni skužili i Deda bi preživio - objašnjava Novak.

Julije ga zadnji vidio

Dodaje da su na tome mjestu četnici imali nešto topova i tenkova, čak i skladište. Julije Novak zadnji je vidio Dedu.

- Kad je počela pucnjava, zalegli smo, a kad je prestala, ustao sam i vidim da nema nikoga. Otišao sam do vrha brda i u jednoj šikari našao sam Dedu. Bio je sav izgubljen. Pitao sam ga: ‘Deda, di su?’ Nismo se ništa dogovarali, nismo zali kamo ćemo i kako ćemo ako se razdvojimo. Rekao sam mu da me čeka i da ću pokušati locirati ostale. Otrčao sam nekoliko stotina metara, vidio da nikog nema na vidiku i vratio se do Dede. Međutim, vidio sam da ga nema - objašnjava Julije Davorinu Urbanu.

I Mađar potvrđuje da se tri puta vratio i zvižducima pokušao dozvati Julija i Dedu. Kako se nitko nije javljao, a počelo je svitati, ostatak ljudi poveo je prema slobodi, prema Vinkovcima.