Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Romano je dobio drugu priliku: Ostavili su me, a bio sam beba

None Foto: Nel Pavletic/PIXSELL 6

Romano Faganel godinama je živio kao beskućnik u Rijeci, a zadnjih pet godina živi i radi u Muzeju ovčarstva na Cresu. Kaže da se ne planira vratiti u Rijeku i da bi htio ostarjeti na Cresu

Dobar dan i dobro došli. Uđite, ovo su Dino i Tia, pozdravio nas je Romano Faganel (40) na ulazu u galeriju Muzeja ovčarstva u Lubenicama na Cresu, pokazujući na svoja dva psa mješanca koji su veselo mahali repom. 

POGLEDAJTE VIDEO

Romano je bivši beskućnik. Život u riječkom prihvatilištu prije pet godina zamijenio je radom u Lubenicama, mjestu koje me na prvi pogled jako podsjetilo na Siciliju. Kad je Mario Šlosar, jedan od osnivača lubeničkog Muzeja ovčarstva, u riječkom prihvatilištu Sv. Franje tražio volontere za rad, Romano se javio za pomoć. Ostalo je povijest, u šali ističe. 

- U travnju 2013. sam prvi put došao u Lubenice. Bila je noć, jako hladno i dosta maglovito, tako da nisam baš mogao dobro vidjeti mjesto. Prvi dojam bio mi je čak pomalo i zastrašujuć. U mraku si, u starome mjestu, dva metra ispred sebe nisam vidio ništa - prisjetio se Romano. Unatoč prvom dojmu, ubrzo se prilagodio životu u najhladnijemu mjestu na hrvatskoj obali. 

Opušta me rad

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

- Lubenice su posebno mjesto, po apsolutno svemu. Teško je izdvojiti samo jednu stvar - istaknuo je. Prvog svibnja 2013. godine počeo je raditi u Muzeju ovčarstva. Danas je tamo svojevrsni kustos. Osim što turiste upoznaje s proizvodima od vune koji su izloženi u galeriji muzeja, educira ih, prodaje suvenire te im priča povijest Lubenica, i sam je kroz godine naučio izrađivati neke proizvode za muzej.

- Rad s vunom me jako opušta. Uz moje pse, to mi je neka vrsta meditacije. U posljednje vrijeme najčešće izrađujem vunene torbice za mobitel. Potrebno mi je oko 45 minuta - rekao je. 

- Što je najteže izraditi od vune - upitale smo. Kratko se zamislio. Kaže, ništa mu nije teško, no najdulje mu treba za izradu prostirke. 

- Ona se mora rolati na sve četiri strane, dakle čak 800 puta. No za to mi je potrebno oko sat i pol - ponosno je istaknuo. 

- A kako od obične vune napraviti ovakav mekani i šareni proizvod - nastavljamo s pitanjima dok pogled razigrano bježi po izloženim vunenim tepisima, šeširima, ukrasima, torbama i ostalim proizvodima.

- Krajem svibnja i početkom lipnja, kad su već jake vrućine, ljudi šišaju svoje ovce, pa prvo prikupljam vunu od njih - započeo je Romano. Prvi korak je, objasnio je, oprati vunu u vreloj vodi. Pritom se voda mora mijenjati svaka dva sata zbog lanolima, ulja koje ovca pušta. 

- Cijeli proces traje oko 72 sata. Nakon toga na grabunu raščešljavam vunu, koju potom mogu koristiti za filcanje - objasnio je naš sugovornik. 

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL Vuna uopće ne bode, a posao fizički nije težak, ali je pedantan, kaže Romano

- Što je točno filcanje - radoznalo sam upitala. 

- Spajanje vune u kompaktnu smjesu. Za filcanje je inače potrebna topla voda, sapun i volja. Najvažniji sastojak je, dakako, puno ljubavi - rekao je, a licem mu se razvukao veliki osmijeh. 

Ističe da jako voli svoj posao i ništa mu nije teško. U Rijeku se više ne vraća. Kaže, puno se toga promijenilo u posljednjih pet godina, od upravitelja prihvatilišta do ljudi koji tamo borave. Danas kad gleda unatrag, ističe, život u Rijeci i u Lubenicama za njega je potpuna suprotnost. 

Bio je i djelatnik godine

- Ma što da vam kažem, to je nebo i zemlja. Dan i noć. Osobno se nisam puno promijenio, ali zapravo se promijenilo sve oko mene - istaknuo je sliježući ramenima. Galerija Muzeja ovčarstva, u kojoj je Romano pronašao drugu životnu priliku, smještena je u prizemlju najmlađe zgrade na otoku Cresu. 

- Tek joj je 600 godina - kroz smijeh je prokomentirao naš sugovornik.   Na prvom katu galerije uredio si je i stan u kojem živi. U Lubenicama bi, priznaje, volio dočekati i starost. 

- Meni je ovdje odlično. Jako sam ponosan na svoj rad. Vidim da vuneni proizvodi koje prodajem privlače puno ljudi jer je sve kompletno ručni rad. Uz to, jako me zanima povijest, pa turistima nerijetko prepričavam povijest Lubenica. Sve skupa u jednom paketu me jako veseli. Ma ocjena jedanaest plus - sretno je istaknuo. Preko zime Romano je svojevrsni čuvar Lubenica. On i baka Maria tad su jedini stanovnici. Tijekom godine u Lubenicama živi četvero ljudi više, no zato ljeti tamo na dan  prođe oko 600 ljudi.

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Na zidu kraj ulaza u galeriju primijetila sam uokvirenu diplomu. Upitno sam pokazala prstom prema njoj, a Romano se nasmiješio, pomalo stidljivo gledajući u pod.  

- Ah, to. Pa, ovo je priznanje koje sam dobio kao djelatnik godine. Dva puta sam proglašen najboljim, na državnoj i županijskoj razini. Gospođa iz turističke zajednice mi je javila da sam prijavljen. Nisam očekivao nikakvo priznanje, ali ostao sam ugodno iznenađen - istaknuo je. 

Volio bi ovdje i ostarjeti

Na kraju našeg susreta pitala sam ga kakve su lubenice u Lubenicama. Grohotom se nasmijao. 

- Zemlja je ovdje preškrta, nema lubenica, ma ni pomidor ovdje ne bi niknuo. Lubenice su naziv dobile po Ljubici, kćeri plemića iz Osora na Cresu. Ljubica se zaljubila u seljaka s brda, iz današnjih Lubenica. Tata ju je zbog te ljubavi protjerao iz Osora, pa je Ljubica došla u Lubenice. Seljani su njoj u čast mjesto nazvali Ljubljenice. Budući da Talijani to nisu mogli izgovoriti, ime je korigirano u Lubenice - zaključio je Romano. U tom trenutku u galeriju je ušlo nekoliko austrijskih turista, a mi smo ga pustili da dalje uživa u svom poslu.

Komentari (4)
  • tužna priča sa lijepim ishodom, želim Romanu dugi život, sa puno ljubavi, zdravlja i sreće, nakon svega, to je i zaslužio...

    13. 6. 2018,   00:29
  • kakvi su to nazovi ljudi koji mogu ostaviti svoje dijete,bebu ??

    12. 6. 2018,   22:27
  • Mislim da je došlo do greške, jer ovaj članak smo čitali prije par dana. Čovjeku želim svu sreću u daljnjem životu.

    13. 6. 2018,   06:43