Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Samo su se Krleža i Ćopić približili statusu Ive Andrića'

None Foto: Wikipedia/Stevan Kragujević 3

Andrić je, za razliku od empatičnog Ćopića, hladni forenzičar. O dilemi Krleža ili Andrić napisano je toliko toga tako da nema potrebe tom korpusu ozbiljnih tekstova, usmene predaje i tračeva, dodati bilo što

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka. U četvrtom nastavku objavljujemo usporedbu Ive Andrića i Branka Ćopića. 

Na jednom mjestu u svom eseju, Ivan Lovrenović piše za Andrića: " Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Obojici je, međutim, nešto 'nedostajalo'".  Usprkos svemu, vlastitim biografijama, dakle, pogotovo onim ratnim: Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica, piše Ivan Lovrenović o periodu Prvog svjetskog rata, dok se o mukotrpnoj ratnoj biografiji Branka Ćopića iz Drugog svjetskog rata zna gotovo sve. O dilemi Krleža ili Andrić, rivalitetu koji je vladao između ova dva pisca, napisano je toliko toga, tako da nema potrebe tom korpusu ozbiljnih tekstova, usmene predaje, pa i tračeva, dodavati bilo što. Ono što je možda zanimljivo, a što treba svakako spomenuti, je to da je "ritam" u tim svojevrsnim sučeljavanjima uglavnom davao Krleža. Može li se i u ovom slučaju govoriti o poslovičnoj Andrićevoj "šutnji"?

Gluvi barut

Slučaj Branka Ćopića mnogo je zanimljiviji. Što je to "nedostajalo" Branku Ćopiću, čiji je Gluvi barut uz Krležina Hrvatskog boga Marsa vjerojatno nešto najbolje što je ikada nastalo na ovim prostorima, a kada je riječ o književnoj niši koja se danas naziva "ratnom prozom"?

ivo andrić | Autor: Wikipedia/Stevan Kragujević Foto: Wikipedia/Stevan Kragujević

Oluja jednog vremena nije mogla da me ne uzbudi, izjavio je Miloš Crnjanski 1963. u jednom intervjuu povodom svojih Seoba. Dvije najveće "oluje" 20. stoljeća, Prvi i Drugi svjetski rat, ostale su trajno i neponovljivo, iz prve ruke, opisane u djelima Miroslava Krleže i Branka Ćopića. Veliki bosanskohercegovački pjesnik Skender Kulenović u eseju Na marginama Ćopićevog 'Gluvog baruta' daje  neponovljiv opis konteksta u koji je Ćopić smjestio radnju svog romana: " Mlado, prvi put ujedinjeno i u samom svom ujedinjenju razjedinjeno, ovo tlo, pritisnuto apsolutnim njemačkim željezom, preko noći je prslo po svim svojim nezavarenim šavovima; razjedinjena prošlost otvorila je sva grotla svih mogućih resantimana, vjersko-nacionalnih, klasnih, ličnih, svud je potekla lava animalnoga, i bespomoćnost je zaledila razum i srce".  Književni teoretičar Enver Kazaz možda na najbolji način ukazuje na Ćopićeve "nedostatke" kada je u pitanju njegov najvažniji roman: "U takvom kontekstu 'Gluvi barut' ulazi u književnu praksu kao roman koji kritizira, čak vrlo otvoreno i nedvosmisleno, upravo ideološku moć, te odustaje od crno-bijele matrice u prikazivanju partizanske borbe, subverzivno se odnoseći prema ideološkom i simboličkom imaginiraju koji je partizanstvo izjednačio sa etično neupitnim, čak vrhunskim herojstvom i humanošću gradeći socijalistički mit apsolutne čistote partizanskog pokreta.  (...)

Subverzija i divljenje

Subverzivni potencijal Ćopićevog Gluvog baruta ostao je baš zbog toga do danas u književnoj kritici nepročitan, a njegov autor kanoniziran u svim literaturama interliterarne južnoslavenske zajednice isključivo kao spisatelj za djecu.  Skender Kulenović, s druge strane, ne spominje Ćopićevu subverzivnost, što je logično s obzirom na vrijeme u koje je njegov tekst nastajao, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, jer je to bilo ideološki zazorno, ali je pun udivljenja prema Ćopićevu romanu i načinu na koji ovaj pisac piše. On je Gluvi barut opisao kao poemu mračnu kao smrt i životom svu prozračenu i ozarenu. Ćopić je, po njemu, na neki način i tragičan lik: Pa i tu, na toj ivici od koje počinje sanja, Ćopićevi konji, i kada okrilate, potkovani su zemaljskim potkovicama...  (...)   
Pa i tu, kad počne da sanja, on će sanjati dušom zemaljske bajke i povjerovaće kao u život samo u onu sanju koja ima punokrvnu životnu istinitost bajke". 
O kvaliteti Ćopićeva Gluvog baruta nema dileme ni Enver Kazaz, uspoređujući ovaj roman s Babeljevom Crvenom konjicom: " Zato se i može reći da je Ćopić južnoslavenski Isak Babelj, te da su i 'Gluvi barut', a pogotovu 'Dani crvenog sljeza' iz 'Bašte sljezove boje' – u dosluhu sa babeljovskim osjećanjem i predstavljanjem komunističke borbe protiv neprijatelja iz 'Crvene konjice'. Ako je Babelj na globalnom planu obilježio antiratnu literaturu demaskiranjem komunističkog mita i njegove apsolutne etičnosti preko naracije o zločinima sovjetske Crvene armije, onda je to Ćopić učinio na ovdašnjoj, lokalnoj razini u 'Gluvom barutu'".

Partizanska kolona

Međutim, sličnosti između Babelja i Ćopića ovdje ne prestaju: cijeli je niz detalja u Gluvom barutu koji svojom snagom i sugestivnošću prizivaju neponovljivog Babelja. Tu je, na primjer, scena u kojoj majke sačikaju partizansku kolonu nadajući se da će nekim čudom negdje na njenom začelju prepoznati svoje mrtve sinove koji su u njihovim očima ostali zauvijek djeca. Ta strašna, nenadmašna slika razbijene partizanske kolone koja se "ljulja kao puna kolijevka" je punokrvna babeljevština u najpozitivnijem značenju te riječi: "U prvom zaseoku partizansku kolonu već su izrazdvajale i zaustavile svemoćne i neustrašive majke ledenice, ogluvjele od tišine, slijepe od suza, odrvenjele u samoći. Zaljuljala se kolona kao puna kolijevka, protepala kao dijete, zabatrgala bosim nožicama. Miriše kolona na mlijeko prvorotkinja, žmirka izvinutim dječjim trepavicama, guče iz grubih sitastih pelena".  Ćopić je velik i po nekim drugim detaljima. On je, naime, od najneočekivanijeg "materijala", od priprostog seljaka, stvorio možda najzanimljiviji i najzačudniji lik cjelokupne južnoslavenske književnosti.

Pinokio, Luka Kaljak i Hamlet

Radi se o Luki Kaljku iz Gluvog baruta. Stvoriti lik koji zasjeni svog autora najviše je  književno umijeće, veće od bilo kojeg drugog. Takvi su Barun Münchhausen, Sherlock Holmes, Victor Frankenstein, Jay Gatsby, Petar Pan, Pinokio...

Krleža i Tito | Autor: leksikografski zavod Foto: leksikografski zavod Krleža s Titom igra šah. Krležino rivalstvo s Andrićem bilo je veliko

Ili lik koji je prepoznatljiv u istoj mjeri kao i njegov Tvorac, poput Hamleta, Ignjata Glembaya ili Don Quijota. Luka Kaljak ne pripada niti u jednu od ove dvije kategorije po prepoznatljivosti, ali po svemu drugom, po dojmljivosti i književnom oblikovanju, nesumnjivo spada. Kaljak je "reakcionarni element" koji je nekim čudom preživio strijeljanje desetine za likvidacije političkog komesara Vlade, rigidnog staljiniste. On sumnja u to da je živ, vjeruje za sebe da je vukodlak čiji se život odvija noću. U tom liku ima toliko fine, nenametljive simbolike, a postoji tu i nevidljiva veza s Andrićevim "živim mrtvacima": Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Međutim, to je lik koji podjednako dobro funkcionira i bez učitavanja simboličkog, odnosno nije samo simbol, već punokrvno ljudsko biće.  Ukratko, Andrić je, za razliku od empatičnog i apokaliptičnog Ćopića čija "oluja" zaudara na smrt i raspala ljudska trupla, hladni i objektivni forenzičar, što ovu enigmu - Andrić ili Ćopić - ako se uzmu u obzir stoljetne navada ovdašnjeg svijeta, mnogo sklonijeg Ćopićevu književnom postupku, čini još zamršenijom.    
 

Tema: Feljtoni

Komentari (21)
  • Uz dužno poštovanje, ali Krleža je ipak svijet za sebe.

    5. 11. 2019,   15:33
  • "Uhljebljen čovjek ima stotinu želja, a neuhljebljen samo jednu." -Ivo Andrić

    5. 11. 2019,   07:54
  • tko uspije pročitati Krležu, ja bih mu dao Nobelovu nagradu (ne Krleži, nego tome koji ima strpljenja pročitati tu dosadu).

    5. 11. 2019,   17:16