'Skamenila sam se. Otac mu je bio pijanac, nasilnik i ubojica...'

Točan naziv mog radnog mjesta je arhivist specijalist u Odsjeku za suvremeno arhivsko gradivo. Radim na rješavanju zahtjeva stranaka. Pojednostavljeno, brinem se za svu dokumentaciju vezanu uz oduzimanje i povrat imovine, aktualno gradivo Službe državne sigurnosti tj. bivše UDBE, gradivo Golog otoka i Stare Gradiške – opisuje svoje radno mjesto Marina Selnik (40) iz Zagreba.

Riječ je brojnim dosjeima pojedinaca iz bivšeg sustava, a samo SDS ima više od 60.000 dosjea do 90.-te. To znači da bilo tko u Hrvatskoj ili inozemstvu može doći i zatražiti uvid u te dokumente koji sadrže izvještaje sa saslušanja tzv. državnih neprijatelja iz onog doba, službena izvješća operativnih djelatnika tj. špijuna koji su pratili pojedinu osobu u kojima navode kako se ponaša, s kim se druži i o čemu govori.

'Na Goli otok zbog pričanja protiv Tita'

– Za neke od tih dokumenata zbog stila pisanja i razmišljanja čovjek ima osjećaj kao da su stari više od 250 godina, a znate da nije prošlo ni 50 godina. Primjerice, mogli ste završiti na robiji od tri godine na Golom otoku samo zato što je neki špijun prijavio da je vaš susjed čuo kako govorite protiv Tita. Naš posao je sačuvati sve te dokumente, a istovremno zaštititi protagoniste tih događaja. Imamo dosta problema i puno se konzultiramo oko toga što korisnicima ostaviti dostupnim, a što ne. Tu nam dosta posao otežava nedorečeni Zakon o zaštiti osobnih podataka koji se tiče suvremenog života i govori o zaštiti bankovnih računa ili OIB-a, a ne odnosi se na razdoblje iz kojeg potječu ovi dokumenti. Morate štititi osobne podatke i medicinsku dokumentaciju. No postoji moralna dvojba. Ako u dokumentima SDS-a nađemo podatak da je netko nekog silovao, moramo zaštiti ime žrtve i ime počinitelja. U dokumentima od 1946. na dalje jedna strana su stradali čiji srodnici žele znati njihovu sudbinu i na to imaju pravo, dok su s druge strane su oni koji su ubijali, a trebamo zaštititi i njih. Ako štitite jedne, činite li time štetu drugima? – pita se Marina.

U praksi, bilo tko može nazvati njezin ured i zatražiti provjeru ima li njegov srodnik kakav dosje. Njezin posao je provjeriti u građi postoji li takva dokumentacija. U slučaju da ne postoji, odgovara u skladu s tim. Ukoliko dosje postoji, stranki se u digitalnom obliku ili poštom šalje one dokumente koje čuvaju ovdje. Rjeđe čovjek osobno dođe pogledati dosje.

'Kad sam otvorila dosje, skamenila sam se'

– Imali smo čovjeka koji je tražio dosje svog oca koji je bio u zatvoru u Staroj Gradišci. Čovjek je odrastao u domu za nezbrinutu djecu, a znao je samo ime svog oca koji je preminuo neposredno nakon izlaska iz zatvora, pa je htio doznati više o svojim korijenima. Kad sam otvorila dosje, skamenila sam se. Njegov otac bio je pijanac i nasilnik, a u zatvoru je bio jer je sjekirom zbog međe ubio susjeda i njegovu suprugu. Ondje ništa lijepo o njemu nije pisalo. Pitala sam se kako sad tom sinu predati dokumentaciju u kojoj o ocu piše sve najgore. Pomislila sam da mu je možda bolje da to ne zna, ali on itekako ima pravo znati – prepričava Marina.

Kaže kako ima ljudi koji ponekad budu razočarani doznavši da o njihovim očevima ili djedovima ne postoje baš nikakvi dokumenti.

'U glasu nekih ljudi osjeti se mržnja'

– Misle da im skrivamo nešto, pa traže ponovne i ponovne provjere. No ako dokumenta nema, ne mogu mu ga izmisliti da ga umirim. Mi smo dokumentaciju dobili od SDS-a. U glasu nekih ljudi osjeti se mržnja, a jedini motiv zašto nas zovu je jer su osobno bili u nekom od zatvora, a žele doznati tko ih je ondje strpao. Kažu da su ti ljudi i danas živi i na visokim funkcijama. Ima i onih koji zovu jer žele znati sudbinu svojih predaka nestalih tijekom Drugog svjetskog rata. Ako je i strijeljan, samo da znaju što se dogodilo i da mogu to razdoblje ostaviti za sobom. Mnoge od naših stranaka žive u prošlosti i to mi je teško gledati jer se ne mogu otrgnuti od tog crnila koje neke od njih nije ni dotaknulo, nego se ticalo njihovih djedova ili očeva – nastavila je Marina.

'Najviše se traže dokumenti i dosjei vezani uz Antu Pavelića'

Ako nije riječ o osobnim dosjeima, najviše se traže oni vezani uz Antu Pavelića, njegove ministre te kardinala Stepinca. Ukoliko je riječ o osobama, sve što sadrži dosje, pa čak i medicinsku dokumentaciju, dostupno je javnosti po isteku 100 godina od rođenja te osobe. Ostali dokumenti dostupni su 70 godina od nastanka, osim klasificiranih koje mora deklasificirati stvaratelj tj. njegov pravni sljednik. Osim građana, česti gosti su im povjesničari i istraživači, a među njima nerijetko ima i stranaca. Osobne dosjee mogu vidjeti samo članovi obitelji, a drugi ih mogu dobiti samo uz odobrenje članova obitelji.

– Često komuniciram i s odvjetnicima oko povrata imovine. Kad su oduzimali zemljišta, nekretnine ili tvrtke, to je sve ostalo zabilježeno i danas pomaže nasljednicima u povratu njihove imovine ili obeštećenju. Hrvatski državni arhiv skuplja i čuva dokumentaciju središnjih državnih tijela, dakle Vlade, Sabora, ureda Predsjednika te ministarstava. Točno se zna koja se dokumentacija mora čuvati, no u praksi situacija bude drugačija.

'Posao je prljav. Obavezno imamo maske, rukavice i kute'

– Posljednjih godina ide na bolje, ali prije su dokumenti koji su nam pristizali bili u strašnom stanju. Prije toga su stajali na nekom tavanu pa su pokupili plijesan i bili puni izmeta miševa i štakora.Nije se vodilo računa o tome što nam se šalje, i sad to vi morate razvrstati i otkriti što je za bacanje a što za spremanje. Katastrofa. Zato obavezno imamo maske, rukavice i kute, jer iskreno, posao je prljav – otvoreno je rekla.

Kaže da se nikad nije udubila u tuđe dosjee jer to smatra intimom pojedinaca, no kao i drugi njezini kolege, morala je letimično preletjeti kako bi bila upoznata sa sadržajem. Što se tiče klasificiranih dokumenata, s njima bi trebali raditi samo oni koji su prošli provjeru sigurnosne agencije, no tu provjeru u cijelom arhivu prošlo je samo dvoje ljudi. Zbog velikog broja dokumenata, nemoguće je da posao obavlja samo dvoje ljudi, pa i drugi imaju pristup iako ne bi smjeli gledati. A bez gledanja ne mogu arhivirati dokument, pa je situacija prilično složena. Slično je i s dokumentacijom iz ureda predsjednika Tuđmana i Mesića koja je dostupna javnosti. Samo arhivsko vijeće ima pravo na diskrecijsku odluku kome će tu dokumentaciju dati na uvid a kome ne, pa tako neke institucije i pojedinci mogu vidjeti papire, dok drugi ne mogu.

'Nema bolovanja ili godišnjeg bez mobitela u ruci'

– Jako volim svoj posao i sretna sam ovdje. Inače imam supruga i kćer od 14 godina koju jako zanima povijest pa me često ispituje o mom poslu. S obzirom na osmosatno radno vrijeme, imam vremena za obitelj, iako mi često mailovi stranaka dolaze i kad nisam u uredu. Ako sam vodila komunikaciju s nekim odvjetnikom vezano uz konfiskaciju, samo ja znam gdje je taj dokument i jedino mu ja mogu odgovoriti, tako da nema bolovanja ili godišnjeg bez mobitela u ruci. Posao nekad zna biti i fizički naporan jer treba prenijeti s jedne police na drugu nekoliko stotina kutija s papirima. Ali sve je to za ljude. Ovdje sam 15 godina radila na sređivanju dokumentacije, a to je prilično težak i mukotrpan posao. U ovome što sada radim kad pomognem ljudima otkriti sudbinu bližnjih ili pomoći u povratu imovine, vidim smisao i to me veseli  - zaključila je Marina.

Osobno, kaže, nije opterećena prošlošću jer nitko u njezinoj obitelji nije imao dosje. No itekako suosjeća s onima čija je sudbina bila drugačija, i sretna je što mnogima pomaže u traženju istine i zaključivanju s prošlošću.