Skočio u ledenu vodu i spasio se: Vapaji ljudi su bili stravični

Očajnički vapaji i pozivi upomoć godinama su proganjali Jacka Thayera, koji je kao 17-godišnjak preživio tragediju Titanica. Krici onih koji su skočili u ledenu vodu pretvorili su se u "jedno neprestano zavijanje", napisao je Thayer u svojim memoarima.

"Zvučali su poput skakavaca iz šume u ljetnoj noći. Ti stravični povici trajali su 20 ili 30 minuta, nakon čega su počeli polako odumirati je nitko više nije mogao izdržati tu hladnoću."

Thayerovi memoari bili su izgubljeni desetljećima, a konačno će biti objavljeni u travnju, povodom 100. obljetnice od potonuća Titanica. Djelo naslova A Survivor's Tale (Priča preživjelog) ističe se po svojoj moći, intenzitetu i neosporivom autentičnošću.

John "Jack" Thayer putovao je u prvom razredu sa svojom majkom Marian i ocem Johnom B. Thayerom, koji je bio zamjenik generalnog direktora željeznice Pennsylvania Railroad. Spasio se skokom u ocean, nakon čega se uspio uhvatiti za prevrnuti čamac za spašavanje odakle je promatrao kako Titanic tone. Evo kako je Slobodan Novković u svojoj knjizi Titanic opisao Jackov doživljaj: 

"Iznad njega se uzdizala gigantska krma broda, a brodski propeleri prijeteći su mu visjeli oko 40 metara iznad glave. Umjesto da pliva što dalje od broda, on se jednostavno dao nositi od prsluka koji ga je držao na površini. Scenarij koji se tu pred njim odigravao toliko ga je fascinirao da je zaboravio čak i na nevjerojatnu hladnoću koja mu se poput noževa zabadala u tijelo". 

Jack je mokar proveo nekoliko sati na prevrnutom čamcu sve dok ga nisu pokupili čamcem br. 12 i prevezli na brod Carpathia u 8.30 sati ujutro. Njegov otac nikad nije pronađen, a majka mu se uspjela spasiti u čamcu br. 4. 

Jack je 1940. svoja sjećanja prenio na papir, objavivši ih u samo 500 primjeraka koji su narednih sedam desetljeća uglavnom skupljali prašinu na policama rođaka i znanaca. Sada će biti objavljeni zahvaljujući Lorinu Steinu, uredniku književnog časopisa Paris Review, koji ih je slučajno našao kod svog pradjeda.

Osim same katastrofe Jack je opisao i kako je provodio dane u prvom razredu prije no što je brod udario u santu leda u noći na 15. travnja 1912. 

"Vrijeme je bilo lijepo, brod sjajan, hrana vrlo ukusna". Nakon večere 14. travnja, izašao je na palubu i pogledao nebo:

"Bila je vedra, zvjezdana noć. Mjeseca nije bilo i nikada ranije nisam vidio tako sjajne zvijezde. Izgledale su poput dijamanata. Proveo sam puno vremena na moru, ali ipak nikada nisam vidio mirniji ocean kao te noći".

Zaželio je roditeljima laku noć oko 23.45 sati i otišao u kabinu. Tada je osjetio da se brod nagnuo, a uskoro su se ugasili motori. On i njegov otac otišli su na palubu kako bi vidjeli što se zbiva. Putnici su bili mirni.  Nekih 45 minuta iza ponoći svi su stajali na palubi u prslucima za spašavanje i čekali. Žene su se ukrcavale u čamce, a u tom trenutku Jack je posljednji put vidio svog oca.

Do 2.15 sati brod se već bio oštro nagnuo. Vladala je nevjerica, a ljudi su izgubili svaku nadu. Jack je skočio u vodu.

"Hladnoća je bila strašna. Zbog šoka sam izgubio dah. Plivao sam svom snagom što dalje od tonućeg broda", zapisao je u svojim memoarima.

Niti nakon Titanica Jacka život nije mazio. Oženio se bogatom nasljednicom i nastavio obiteljski posao. No, 1944. njegov voljeni sin poginuo je u ratu, a iste godine umrla mu je i majka. Godinu dana poslije Jack Thayer se ubio. Imao je 50 godina, točno onoliko koliko je imao njegov otac kada je potonuo s Titanicom.