Skupljao je novac za spomenik HOS-ovcu: 'Pokradeni smo...'

Spomenika ispred rodne kuće Josipa Abela u Katunima u omiškom zaleđu nema, no vjerojatno će se grobnica legende obrane Vukovara i jedne od ikona HOS-a, preminulog prije dvije godine, obnoviti u odnosu na trenutno neprimjereno stanje. Istovremeno je u tijeku postupak protiv Mije Tavrića (58) iz obližnjeg Kreševa, protiv kojeg je splitsko Općinsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu zbog pronevjere.

Tavrić je naime bio dopredsjednik udruge “Josip Abel – vukovarski heroj”, osnovane malo nakon smrti tada 57-godišnjeg Abela. Prema optužnici splitskog tužiteljstva, od 21. listopada 2017. do 10. kolovoza 2018. kao dopredsjednik udruge "Josip Abel – vukovarski heroj", sa sjedištem u Omišu, Tavrić je kao punomoćnik za zastupanje te udruge i obavljanje uplata i isplata u ime i za račun udruge, u više navrata s računa udruge podizao gotovinu. Tereti ga se da je s računa udruge otvorenog u Zagrebačkoj banci podizao gotovinu i tako podignuti novac u ukupnom iznosu od 63.000,00 kuna koristio za osobne potrebe i tako oštetio udrugu za navedeni iznos.

Tavrić je u svojoj obrani u službenim dokumentima, između ostalog, kazao kako nikakav novac nije podizao s računa udruge i trošio na svoje potrebe. Konstatirao je kako ni bankovna kartica s računom udruge nije bila kod njega već je dao određenoj osobi, no nije želio otkriti identitet te osobe, a rezolutno je tvrdio da nikakav novac nije preuzimao “na ruke”.

Utvrđeno je tijekom istrage da je izvedbeni projekt koštao 58 tisuća kuna, no arhitekti koji ga je radio nikad nije plaćen, iako taj svjedok nikad nije ispostavio račun. Arhitekt je tvrdio kako je Tavrić inzistirao da se ne izdaje račun dok se ne prikupe sredstva iz donacija, u razgovoru mu je i rekao i kako se “sakupilo 40 tisuća USD i 40 tisuća AUD te se čeka transfer tog novca”. 

Zatvorila udrugu zbog kriminalnih radnji 

Udruga je inače brojala 24 člana, a za tužiteljstvo je bilo ključno što je ovlasti za raspolaganje sredstvima imala samo Ankica Abel kao predsjednica udruge, koja je međutim cijelo vrijeme živjela i radila u Njemačkoj kao medicinska sestra te nije imala doticaj s novcima ili efektivnim radom udruge. Za sve je opunomoćila Miju Tavrića, koji joj je, kazala je pri ispitivanju kao svjedokinja, obećao da će je redovito izvještavati o svemu.

Cijeli slučaj je dospio do istražitelja i javnosti nakon što je nekolicina suboraca Josipa Abela posumnjala u iskrenost Tavrićevog projekta i inicijative, koji su potom upozorili Ankicu Abel. 

- Udrugu je zatvorila sestra pokojnog Josipa nakon saznanja o mogućim ili izglednim kriminalnim radnjama. Grobnica u Katunima će se urediti uz pomoć općine i skupine naših iseljenika iz New Yorka, bit će normalna grobnica u mramoru, a zasad nije odlučeno hoće li se kasnije staviti spomenik na grobnicu. U svakom slučaju to neće biti ništa megalomansko kako je zamislio Tavrić, koji je bojim se, od početka planirao nešto veliko samo da bi sakupio više novaca koje će pokrasti, iako smo mu skretali pažnju da sve može biti skromnije - rekao nam je Damir Radnić, jedan od suboraca Josipa Abela koji je prvi javno upozorio na sumnjive radnje sve okupljene oko ove plemenite ideje, čiji je začetnik bio Tavrić. Dodaje i kako su mu se javile druge osobe koje su davale novac “na ruke”.

Ankica Abel je pak nakon upozorenja provjerila stanje na računu te bankovne izvatke – zatekla je 31 kunu na računu te je vidjela kako su uplate, vrlo brzo nakon što su stigle na račun, redovito podizane.

Mijo Tavrić je i za naš medij sve navode o pronevjeri odlučno negirao. Tvrdi kako na računu udruge nikad nije bilo ni približno 63 tisuće kuna te kako je suludo očekivati u današnje vrijeme da će se nekom davati toliki novci bez makar priznanice...

Tavrić: 'To lažu moji neprijatelji!' 

- Bankovni izvod je lažan, odnosno lažan je ID banke. Imam bankovna izvješća gdje se vidi da nije bilo ni približno toliko novca na računu udruge. Dalje, donacija školi Fra Karlo Balić u Šestanovcu od strane udruge prema dvojici siromašnih učenika od po dvije tisuće kuna, dakle ukupno četiri tisuće, označena je kao da škola donira udruzi, a ne obrnuto?! Takvih slučajeva ima još dosta, da su neka plaćanja označena kao donacije. Tko je meni davao novac na ruke? Molio sam ih da objave imena tih ljudi ako su mi davali novce, ali to izmišljaju i lažu moji neprijatelji - kaže Tavrić, spreman dokazivati svoju nevinost pred sudom. Što se tiče američkih i australskih dolara, priznaje da se u nekoliko navrata vodio razgovor o prikupljenoj valuti. 

- Spominjali su se dolari, da su prikupljeni u Australiji, ali ja to ne znam. Taj novac nije došao do mene, 31. ožujka 2017. godine smo bili za stolom u kući pokojnog Abela kada je netko rekao cifru od 50 tisuća dolara prikupljenih u Australiji, pred drugim svjedocima. Međutim, ne znam jeli taj novac doista skupljen ili ne. Možda su taj novac i dali nekome, ali meni sigurno nisu, djece mi moje - istaknuo je. 

'Nikad nije odustao' 

- Josip Abel je u rat krenuo kao dragovoljac HOS-a iz Velike Gorice jer je u ljeto doselio kod Mladena Amstronga (koji je poginuo u Vukovaru na Sajmištu). Najprije su bili na vojarni Borongaj u Zagrebu, gdje je bila većina od nas koji smo kasnije otišli za Vukovar. Najveći dio nas krenuo je u rat u ljeto '91. u 7. mjesecu na Kordun u Mejaško Selo općina Barilović (kod Duge Rese), a njih dva su nam se priključili na Borongaju - prepričao nam je Damir Radnić. 

- Nakon ubojstva Ante Paradžika i njegovog pogreba krenuli smo za Vukovar datuma 26. rujna. U Vukovar smo na Sajmište stigli dan kasnije gdje je većina ostala do kraja. Oni koji nisu ostali do kraja, bili su po zapovijedima zapovjednika Vukovara Mile Dedakovića prebacivani na druge dijelove bojišnice, uglavnom tamo gdje je bilo problema. Josip je ostao na Sajmištu do kraja iako je bio više puta ranjavan, najmanje tri puta možda i više. Bio je tip čovjeka koji nikad ne odustaje, ruke, glava, noge, sve mu je bilo izbušeno, ali bio je tip koji se nikad ne predaje. Bio je vrlo miran i staložen u najtežim situacijama i zato su dečki u njega imali povjerenja i osjećali su se sigurnima - tvrdi Radnić. 

- Pokojna Violeta Antolić ga je više puta spominjala u svojim sjećanjima kao takvog, osobito kada su se zadnji dan, kad je Vukovar već bio skoro okupiran, sa Sajmišta spuštali prema centru grada i kada su u više navrata naišli na četnike i sve su te akcije riješili uspješno. Zadnji dan više nije mogao ni hodati pa su ga dečki odvezli u bolnicu te je iz bolnice konvojem (nakon okupacije Vukovara) dovezen na slobodno područje. To je bio konvoj koji je iz Vukovara do Hrvatske putovao preko Srbije i Bosne te su ranjenike u konvoju često maltretirali i provocirali - dio ratnog puta Josipa Abela prepričao nam je Radnić.