'Slavko je rekao: Brate, jako je gadno. Nakon toga je nestao...'

Moj brat Slavko, tad 28-godišnji policajac, posjetio me u rujnu 1991. godine. Ušao je u dnevni boravak, popričali smo i ozbiljnim mi je glasom rekao da se došao pozdraviti. Pitala sam ga kamo ide, a on mi je odgovorio da sutra kreće za Vukovar.

POGLEDAJTE VIDEO:

Gledala sam ga u čudu, suprug i ja pokušavali smo ga odgovoriti od odlaska, ponavljali mu da ima devetomjesečnu nećakinju koju obožava. Mirno nas je pogledao i rekao: ‘Idem, moram pomoći tim ljudima, to je moja dužnost. Nemojte me ništa pitati. Kad se vratim, pričat ćemo i ispunjavati želje. Verice, bolje da ja idem nego tvoj suprug koji ima malo dijete’. To su bile njegove zadnje riječi. Pozdravili smo se, poljubio je moju kćer i otišao - blijeda lica, pogleda prikovanog uz fotografiju nestalog brata, govori Verica Vidović (52), rođena Šantek.

Slavko se iz Vukovara nije nikad vratio. Uz Vericu, za njim traga i tuguje i brat Zdravko (55).

- Nakon pada Vukovara o njemu nismo ništa znali ni čuli. Raspitivali smo se u PU Varaždin, Crvenom križu, Udruzi zatočenih i nestalih, kod njegovih kolega koji su se vratili. Ništa nismo saznali osim da je bio ranjen, da se dobro oporavio u Borovo Commerceu i da mu se tamo gubi svaki trag. I naši prijatelji u Novom Sadu raspitivali su se o njemu u bolnicama, no ništa nisu saznali. Odlazili smo na razmjene, čekali i gledali hoće li sići s kojeg autobusa, no nije se pojavio - očiju punih suza prisjeća se Verica.

Na spomen Slavka lice joj se raznježi, a oči zaiskre. Kroz glavu joj prolaze svi lijepi trenuci koje su prolazili zajedno. Tvrdi da je četiri godine stariji Slavko bio brat, sin i prijatelj kakvog se samo moglo poželjeti.

- Nestanak brata podnijela sam jako teško. Rano smo ostali bez oca, a Slavko mi je bio oslonac u životu, uvijek uz mene kad sam ga trebala. Bio je avanturist, volio je putovati, istraživati druge zemlje, njihove običaje i kulture, obožavao je ribolov i planinarenje. Bio je prepun planova i želja koje je mislio ostvariti po povratku iz Vukovara. Osim što je želio da zajedno sagradimo kuću, želio je obići još puno zemalja. Nažalost, njegovo je putovanje završilo - tihim glasom zbori Verica, dok prstima gladi bratovu fotografiju. I u snovima joj, kaže, dolazi takav kakvog ga pamti - lijep, dostojanstven i šarmantan. Njezina majka Ana umrla je lani u prosincu od silne tuge za nestalim sinom. Nije prošao ni dan da ga se nije sjetila.

- Kako je vrijeme odmicalo, polako je shvaćala da ga nema. Puno ga je tražila, obilazila, raspitivala se, ali ga, nažalost, nije našla. Utjehu je pronašla u molitvi i ona ju je držala sve ove godine. Ustrajno je molila da ga nađe, da sazna nešto, ali je, nažalost, preminula. Zbog nestalog sina se i razboljela, njezino srce nije izdržalo tu silnu bol. Do posljednjeg trenutka života govorila je: ‘Samo da nađem sina, da nađem mir i da mu mogu zapaliti svijeću’ - govori Verica kriomice otirući suzu.

Da joj se brat vrati, kaže, bila bi najsretnija žena na svijetu. Znala bi gdje bi mu zapalila svijeću, a našla bi i svoj mir.

- Bez obzira na to što je prošlo toliko vremena od nestanka, i danas je jako teško. Ljudi kažu da je lakše kako prolaze godine, ali nije. Sve je teže. Njegova slika stoji na zidu našeg dnevnog boravka, o njemu puno pričamo, a moj sin i kći upijaju svaku riječ o ujaku i žale što ga nisu upoznali. I molim sve koji nešto znaju, da nam se jave, da dođemo do nekog traga. A da me sad čuje, poručila bih mu da ga volim najviše na svijetu. I neka ga čuvaju anđeli - tiho je zaključila Verica.

Njezin brat Zdravko za nestalim bratom tuguje u obiteljskoj kući u Cargovcu kraj Varaždina. Živo se sjeća njihova posljednjeg razgovora, kad ga je Slavko nazvao iz Vukovara.

- Prvi put u Vukovar je otišao u proljeće 1991. Već tad mi je rekao da će biti rata. Tog rujanskog dana pozdravili smo se, otišao je i uspio se javiti 2. listopada 1991. u 16.30 sati. Baš sam ulazio u kuću nakon stričeva pogreba kad je zazvonio telefon. Rekao mi je da se uspio iz Borova Naselja probiti u Vukovar i pitao što ima doma. Iz te minute, koliko smo razgovarali, saznao sam da je u Vukovaru rat, da je jako gadno i da mora prekinuti, jer se i njegovi kolege žele javiti svojim najmilijima - prisjeća se Zdravko.

Da ga nađe, kaže, našao bi mir.

- Najteži je studeni. Svaki put kad dođemo u Vukovar, bratu i kolegama palim svijeće posvuda - od spomenika u centru do Ovčare i biste Blage Zadre. Odlazim i u Borovo Selo zapaliti svijeću stradalim redarstvenicima - očiju punih suza tiho govori Zdravko. Brata opisuje kao hrabrog i samozatajnog čovjeka, a pecanje s njim nešto je što mu je obilježilo život.

- Često bismo satima pecali i u tome je pronalazio mir. Teško se nosim s njegovim nestankom i bilo bi mi drago kad bi ljudi koji nešto znaju rekli istinu. Moja majka također je teško podnijela njegov nestanak. Puno je plakala, a često sam je pratio u Zagreb na prepoznavanje nađenih stvari - prisjeća se Zdravko i ističe da mu brat silno nedostaje.