Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Špijun je odlučivao koga treba ubiti: 'Mrtva usta ne govore...'

None Foto: screenshot/Youtube 2

8. DIO: Svakog dana donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Uloga Cenčića

Najvažnija uloga publicista Vjenceslava Cenčića bila je uloga neformalnog glasnogovornika Josipa Kopiniča.

Cenčić, bivši partizan, novinar, publicist, autor je glasovite knjige Enigma Kopinič, u kojoj je iznio sve ključne optužbe na račun nacionalnog krila hrvatske Partije. Prema Cenčiću – dakle, Kopiniču – Tito je za Vladimira Bakarića rekao da je “veliki Hrvat, mrzi Srbe” te da je 1941. u dva navrata, 17. i 19. travnja “odlazio na sastanak s Andrijom Hebrangom, Mladenom Lorkovićem i Milom Budakom razgovarati o stvaranju KP NDH.” 

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (7. DIO) Pad Titovog špijuna: Uvrijedio Srbe i brzo postao živi mrtvac

Andrija Hebrang, lider hrvatskih komunista, prema tim je optužbama – koje nije uspio dokazati ni Mile Milatović, Hebrangov isljednik – bio suradnik ustaškog pokreta i čovjek Gestapoa u partizanskom pokretu. Dakle, izdajnik, separatist, čovjek kojega je stigla zaslužena sudbina. Hebrang je, tvrdi Cenčić, bio jedan od aktera plana “trojanski konj” kojim su vlasti NDH htjele potkopati Partiju i Tita. Cenčić se pita nije li Krajačić bio veza Tita i Pavelića, ali ne ide tako daleko da kaže da jest. No, tvrdi kako je Krajačić ulazio i u Jasenovac, u uniformi ustaškog bojnika, gdje je dao nalog da se likvidira brat Anke Berus kako njegove “španjolske mrlje” ne bi isplivale. Cenčić tvrdi da je Stevo organizirao i slučaj Đureković, i to preko Mike Špiljka. To je jedina interpretacija koja Krajačića dovodi u vezu s Đurekovićem, premda se Đureković jako zamjerio Krajačiću, o čemu nešto kasnije.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (6. DIO) Jovanka je čekala sa zapetim pištoljem: Bojim se, ubit će ga!

“Od 1945. do smrti, mnogi su se pitali – tko je Stevo”, piše Cenčić u knjizi Ivan Krajačić Stevo: Ja o sebi, drugi o meni, nastavku knjige o Kopiniču. “Bojali su ga se mnogi, čak i Tito”, nastavlja Cenčić, pa dalje opisuje Krajačića kao zloduha Titove države. On je sam o sebi ispleo mrežu koja je pričala priče koje ulijevaju strah, a jedini koji se nije bojao Krajačića – prije obrnuto – bio je Josip Kopinič.

“Stevo se”, navodi Cenčić riječi Ivana Miškovića Brka, “bojao Kopiniča, ali ni Tito ni ja nismo saznali zašto.” “Stevo je po karakteru bio bahat i grub, njegova je uvijek bila zadnja”, piše Cenčić. “On nije skrivao da je obojeni nacionalist.”

Bettmann/CORBIS FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (5.DIO) 'Tito, Sonja je u tvojoj spavaćoj sobi. Dugo te čeka, a lijepa je...'

Prema Cenčiću, prije Stevine smrti, 10. rujna 1986. godine, u srpnju u Zagreb dolaze četiri pukovnika KGB-a kako bi mu uzela arhiv i radiostanicu. To je htjela i jugoslavenska obavještajna služba. Akcija je trajala samo deset minuta. Rusi su, na očaj jugoslavenske službe, uspjeli. 

“Što je bilo u koferima? Čija imena”, pita se Cenčić i ne nudi odgovora, samo insinuacije. “Koji hrvatski političari?” Cenčić navodi tvrdnju Krste Crvenkovskog, visokog dužnosnika SKJ koji je rekao da je do kraja života bio ruski špijun. Krajačić je bio prvi koji je dobio visoko rusko odličje 1944. godine.

Foto: screenshot/Youtube Ivan Krajačić Stevo

Nije bio samo ruski agent, vrbovali su ga i Englezi

Cenčić tvrdi da Krajačić nije bio samo agent ruske službe, već ga je, navodno, Randolph Churchill vrbovao i za suradnju s Englezima.

Za vrijeme rata je, kaže Cenčić, za kune kupovao svinje po Slavoniji i prodavao ih njemačkoj vojsci za zlato, a po Zagrebu se šetao u uniformi ustaškog bojnika. Cenčić citira Dedijera, prema kojemu je Krajačić, “tvorac Golog otoka, bio najmračnija ličnost naše povijesti. Njega se”, dodaje Dedijer, “i sam Tito plašio. Zašto? On je od veljače 1942. bio glavni rezident NKVD-a, kasnije KGB-a za Balkan.” Sam Cenčić tvrdi kako mu je, u nekoliko razgovora s Krajačićem, Stevo rekao da su za njega radili Bakarić, Jovanka, Marko Belinić, Miko Špiljak, braća Vrhovec, i mnogi drugi.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (4.DIO) Špijun: Druže Tito, Staljin mi je osobno naredio da vas ubijem!

Cenčić tvrdi da je Stevo bio “suradnik ruske Udbe”, dok je Kopinič bio suradnik “ruskog KOS-a”. On je – kako piše Cenčić, i to s pravom, Titu sugerirao i čuvenu rečenicu “Tuđmanu ne pakovati”. Tito je prema Cenčiću, baš poput Krajačića i Kopiniča, bio ruski obavještajac. U Cenčićevoj interpretaciji, upravo je Tito je organizirao famoznu likvidaciju Ivana Srebrenjaka Antonova u zatvoru (“Španac, to đubre treba likvidirati”), a za dokumentaciju Vladimira Popovića koji je vodio partijsku istragu u slučaju Kerestinec, kaže da ju je Popović namjerno uništio, dodajući da je Stevo uništio sve kompromitirajuće materijale o Hebrangu.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (3. DIO) 'Ustaše su Nevenki prvo kuhali noge, a onda su je likvidirali...'

Hebrang i Vlado Popović po njemu su krivi i za Kerestinec. Po njemu, Stevo je namjerno organizirao i ultrabrzo suđenje Mili Budaku i ustaškoj vladi dr. Nikole Mandića kako bi bili ekspresno otpravljeni na onaj svijet. Jer, mrtva usta ne govore. Stevo se, kaže Cenčić, izborio za Hrvatsku Bakarića, a ne Jugoslavena Gošnjaka. “Otac nacionalizma u Hrvatskoj je Bakarić, a majka Krleža”.

Foto: Screenshot/Aukcije.hr

Hrvatska je, čini se, nastala iz desnog krila Partije. Samo su ovi lisci, iskusni vojnici Partije, koji su radili paklene naprave, jahali na konjima, pješačili toliko koliko mladi danas jedva prijeđu autom, znali što je terenski, obavještajni i kontraobavještajni rad, što su konspiracija, spletka, stega, organizacija, plan. U toj igri bilo je važno jedino preživjeti, opstati na pravoj strani povijesti, a to je uvijek jedna te ista – ona pobjednička. Osobne karakteristike, moral, vrline, znanje, sve to pada u vodu ako se čovjek nađe s krive strane. Malo je slučajeva uspješne rehabilitacije, ali oni su tek popravljanje štete, sastavljanje jednom razbijene vaze. Moskovska škola preživljavanja bila je najteža na svijetu. Čini se da ni na dvorovima Kublaj Kana, Tamerlana, Ivana Groznog ili Petra Velikog, nije bilo lakše preživjeti nego “na dvoru crvenog cara”, moćnog Staljina, koji je od 1928. do 1953. vladao šestinom planeta i koji je Rusiju, izvodeći je barbarskim metodama iz barbarstva, od drvenog pluga doveo do statusa atomske supersile.

GALEBOM DO LONDONA Tito je govorio na engleskom: 'Jugoslavija vam je saveznik'

Politika – to je najveća strast, najteži posao, najzahtjevnija umjetnost. Ona traži maksimum koncentracije svih snaga – pameti, memorije, budnosti, opreza, smisla za taktiku i strategiju, osjećaja za spletku, njuha za opasnost, dara za eskiviranje. Ona traži spremnost na rizik i pažljivo sakrivan kukavičluk, znanje napada, ali i umjetnost povlačenja u pravom trenutku da bi se vratilo kad snage ojačaju. Pokoravanje i izmicanje su temelj za izdizanje i rast. Baš kao što kaže Ivan Slamnig, pametan uzmak je bolja polovica hrabrosti… A dva metalca, Krajačić i Broz, u tim su znanjima bili veliki meštri sviju hulja, nadmoćni legijama intelektualaca kojima je najveće uzbuđenje pljeskanje tajnice po guzici…

Josip Broz Tito priznao je jednom njemačkom sugovorniku, pred svojim prevoditeljem Ivanom Ivanjijem, kako nikad nikome nije vjerovao i to ga je, kaže, spasilo. Staljin je, pak, uvijek bio pozoran, napet, na mrtvoj straži, pamtio je svaki detalj, fotografski, sva obilježja karaktera, kako je zapazio Đilas. Tito se znao pokoriti do neviđenih razmjera da bi, politički i biološki, preživio. Njegova izjava u kojoj se posipa pepelom jer u svojoj supruzi, Njemici Elsi, nije prepoznao špijuna Gestapoa, najveće je poniženje koje jedan čovjek može preživjeti. A Tito ga je preživio.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Da bi vladao, moraš se znati pokoravati.

Titov 'duhovni blizanac'

Vjenceslav Cenčić iznosi brojne detalja Krajačićeva života. Tvrdio je da se Krajačić Titu ulizivao gradeći mu vile. Najpoznatija je Vila Zagorje, na Pantovčaku, današnji Ured predsjednika Republike Hrvatske za koju je Krajačić izdvojio oko 20 milijardi dinara, cjelokupni tadašnji stambeni fond grada Zagreba.

Foto: PIXSELL Glavna zgrada na Pantovčaku, poznatija kao Vila Zagorje

Ivan Stevo Krajačić cijelo je poslijeratno razdoblje tvrdio – i to mu je bilo najvažnije – da nakon 1948. godine nije bio sovjetski obavještajac. Cenčiću je, pak, ta tvrdnja najvažnija – on s njom počinje knjigu o Krajačiću, ističe je cijelo vrijeme i naglašava na svim mjestima. Ta tvrdnja danas nema osobitu težinu i nije moguće shvatiti zašto toliko peripetija oko nje, ali u ono je vrijeme ona imala veliku važnost jer je značila da je čovjek bio lojalan stranoj i relativno opasnoj, pa na momente i neprijateljskoj državi.

Rusija je, inače, 70-ih i 80-ih godina surađivala i s hrvatskom emigracijom, pa i onom doista ekstremnom. Dr. Branko Jelić kotirao je kao suradnik sovjetskih službi, a Tito se prilično plašio udara Rusa oslonjenih na separatistički raspoložene hrvatske organizacije – tu je vidio veliku opasnost.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

“Malo je onih”, piše u Cenčićevoj knjizi, “kojima je jasno kako je Ivan Krajačić Stevo ne samo uspio dočekati prirodnu smrt, nego i ostvariti i uživati vladarski status u socijalističkoj Jugoslaviji sve do samog kraja. Možda je razlog tome sasvim jednostavan – za razliku od drugih, on se nije zamarao odgonetanjem zbrkanih događaja koji neki nazivaju našom novijom historijom.

Koncentrirao se na to da shvati Tita. Kao predratni metalac, jedini je u jugoslavenskom vrhu bio u stanju shvatiti sve suptilne finese funkcioniranja genijalnog Brozova mozga. Kao sovjetski đak i službenik, najdublje je shvatio Brozov moral i politiku koju je ponekad i određivao… Ivana Stevu Krajačića smatrali su duhovnim blizancem Josipa Broza Tita i jedinim čovjekom koji je, ne izuzimajući ni Tita, mogao zaista činiti što mu je volja. Nije imao prijatelja, a zbog obilja ideoloških i drugih dužnika, malo je tko mogao vjerovati da će zaista nadživjeti cara Trećeg svijeta. Umro je, ipak, prirodnom smrću pet godina poslije, ne odavši ni jednu tajnu…”

Cenčić piše kako Krajačić nikada nije htio prepričati svoje susrete sa Staljinom. Ostalo je, međutim, zabilježeno kako je doslovno opčarao ne samo Tita, već i Hruščova.

“U vrijeme kad je Hruščov dolazio na pokajanje Brozu, a i kasnije, Stevo je bio i Nikitina sjenka. Stevo je, naime, toliko opčinio sovjetskog lidera da je očevicima to bilo teško shvatljivo. Evo što je Stevo sam rekao, sjećajući se jednog svog boravka u Sovjetskom Savezu. “Bili smo lijepo dočekani i jedan dio delegacije imao je apartmane u samom Kremlju. Hruščov je sve vrijeme bio ugodan domaćin. Na povratku s lova, u lovačkoj kući, predložio sam da drug Tito i Hruščov odigraju partiju biljara. Počeo je Nikita, i prvi put je udario vrlo loše i ja sam mu naravno rekao: ‘Vrlo, vrlo loše, druže Hruščov.’ A kad je Tito odigrao dobro, ja sam rekao: ‘Ovo ti je dobro, druže Stari.’ A kada je Hruščov ponovo odigrao loše, ja sam ponovo kazao da je loše, a budući da je Tito ponovno dobro odigrao, ponovio sam: ‘Odlično, druže Stari.’ Tada je reagirao Hruščov i rekao da nije u redu što ja navijam za Tita, a osim toga, da mu ne bih smio reći da igra loše. No, kad je Tito treći put odigrao slabo, ja sam rekao: ‘Loše, druže Stari’, što je jako razveselilo Hruščova. Tad mu je Tito rekao: ‘Stevo bi i bogu rekao ako smatra da je u pravu.’ Tad se Hruščov uvjerio da su odnosi između nas zaista drugarski, što mu se jako svidjelo.”

U razgovoru s Rusima, koji su dolazili kod Broza, Stevo je s njima slobodno komunicirao – gdje li je samo tako dobro naučio ruski, pita se Cenčić.

Političku karijeru, nakon afere s Jasenovcem, Krajačić je okončao u ekonomskoj aferi novohrvatskog tipa. Stanoviti Emanuel Mičković s izdavačkim je poduzećem Republika dogovorio izdavanje luksuzne knjige Metalci Jugoslavije. Krajačić je nagovorio mnoge utjecajne političare Jugoslavije, metalske radnike – a bilo ih je puno – da, počevši od Tita, daju priloge za ovu knjigu. Sva su metalska poduzeća dobila nalog da kupe po deset primjeraka knjige. Izdavače je primio i Tito, kojemu je Mičković darovao lovačku pušku. Knjiga je zaradila golem novac, autori dobili goleme honorare, no nakon brojnih pritužbi na malverzacije – započele su istrage.

Epilog: Stevo Krajačić isključen je iz CK SKH, a Emanuel Mičković pobjegao je iz Jugoslavije. Bio je uhapšen, ali je uspio pobjeći iz zatvora nakon samo tri dana. Navodno u bijegu iz zemlje sve do granice nigdje nije bio zaustavljen.

Čak je i Tito morao vratiti pušku koju je dobio na dar… Zbog te je afere politički stradao i Marko Belinić, predsjednik Subnora. Nalog za kazne došao je od Mike Tripala, sekretara partije.

Foto: Wikipedia Marko Belinić

Belinić je kasnije ustvrdio da Mičković nije pobjegao iz zatvora već iz Krajačićeva kabineta, gdje je bio doveden na uviđaj nad dokumentacijom. Na sud je izveden čak i Ivan Jozić, šef Krajačićeva kabineta, ali Krajačić je samo tiho maknut.

U tekstu ostavke na članstvo u CK Hrvatske, 5. listopada 1968. napisao je: “Dragi drugovi, U javnosti je izbila poznata afera NIP Republika. U vezi s njom spominju se lica Ivan Jozić i Stjepan Lapuh, koji su obojica radili u mom kabinetu.

S tim poduzećem imao sam veze samo s izdavanjem ovih edicija, Metalci, Augustinčićeva monografija. Nakon izlaska iz štampe monografije Tekstilci Jugoslavije došao je kod mene M. Belinić s nepoznatim E. Mičkovićem i predstavio ga kao člana SK, dobrog urednika i sposobnog čovjeka za štampanje edicija s prijedlogom da se izda knjiga Metalci Jugoslavije, kao doprinos popune historije radničkog pokreta. Ja sam pristao da se vrše pripreme za Metalce Jugoslavije, sve s ljudima koje do tad nisam poznavao, osim ovih koji su trebali da uđu u redakcioni odbor i da osim ostale građe svaki svoju temeljito pregleda, dopuni i ako je potrebno, preraditi. Uz nekoliko radnih sastanaka redakcionog odbora i onih živih metalaca, edicija je izašla.

Nisam uopće pomišljao da li je primijenjeni način distribucije bio ispravan ili ne, ali je predstavnik poduzeća podvlačio kao normalno jer da tako i ostali rade. Tako je s redakcionim odborom došlo do izdanja robije, a kasnije do monografije Augustinčića za koju sam se i ja zalagao da izađe iz štampe.

Što se tiče prikupljanja materijala za 30. godišnjicu Partije Hrvatske, to je dogovoreno da se prvi dio pripremi i da se dade na uvid novosastavljenom redakcionom odboru koji bi donio svoju odluku da li možemo nastaviti s radom dalje. U svemu ovom poslu, Mičković je s još nekim ljudima, što se vidi iz priloga u izdanjima, obavljao dobar dio posla i s Jozićem. Jozićevi materijalni odnosi s poduzećem NIP Republika, nisu mi bili poznati. Materijalno poslovanje kao ni makinacije poduzeća nisu mi bili poznati i s tim nemam nikakve veze.

Nije mi bilo poznato da su dokumenti bili pohranjeni u službenim prostorijama na Radićevom trgu broj dva (o kojima brigu vodi Jozić).

Ja priznajem da sam kao stari član CK SKH bio nedovoljno budan i da sam vjerovao da ljudi rade normalno na ovako ozbiljnim stvarima, ali sam se prevario.

I zato želim kao stari član Partije i stopostotni ratni invalid, da se zahvalim na članstvu u CKSKH.

Drugarski pozdrav, Ivan Krajačić”

I to je bio kraj jedne karijere – na papiru.

Od tada, 6 listopada 1968., nadalje, dulje od desetljeća, Stevo će ostati persona grata na Titovu dvoru. Imao je i dalje jednako začuđujući ulaz u Titov ured, u Jovankine odaje, na Brijune i u Beograd.

Kako? Zašto? Što je ključ ove tajne?

Mnogi su ponudili svoj odgovor.

Uloga Nijemaca

U devetom poglavlju knjige Der Schattenkrieger autora Ericha Schmidta-Eenbooma, uloga Ivana Steve Krajačića kao hrvatskoga državotvorca izdignuta je na pijedestal iznad svih ostalih. Krajačić u njoj figurira kao mastermind hrvatske državotvorne ideje. Ljevičarski novinar Eenboom očito se u velikoj mjeri inspirirao Antonom Duhačekom, a od srpskih autora preuzima, bez nužne doze kritičnosti, terminologiju u kojoj veći dio emigracije opisuje kao “ustaše”. No Eenboom je informiran i iz njemačkih obavještajnih izvora, pa se njegove teze čine snažnijima od puke konfabulacije. On analizira odnose njemačke tajne službe prema jugoslavenskoj službi državne sigurnosti, pa nalazi da je u njima bilo dosta oscilacija, ovisno o njemačkoj državnoj politici prema Jugoslaviji, ali i istočnom bloku kojemu Jugoslavija – na svoju korist – nije pripadala.

Krajnje su bili promjenjivi odnosi jugoslavenske obavještajne službe prema organizaciji Gehlen (OG), odnosno od 1956. godine, prema BND-u, smatra njemački autor. (Organizacija Gehlen je obavještajna služba koju su Amerikanci osnovali u Zapadnoj Njemačkoj nakon okupacije, a 1956. preimenovana je u Bundesnachrichtendienst, odnosno Saveznu obavještajnu agenciju.)

Organizacija Gehlen već je 1950. godine s nekadašnjim satnikom Abwehra, Andreasom Zitzelbergerom, koji je još u Drugom svjetskom ratu u Sloveniji postavio špijunske radioprimopredajnike, umetnuo jednoga ilegalnoga rezidenta u Beograd, koji je vodio brojne špijune. Zitzelberger se kretao pod krinkom njemačkog poslovnog čovjeka, pod imenom “Dr. Weber”.

“S druge strane”, piše Eenboon, “Jugoslavenskoj tajnoj službi Udbi, nakon Titova raskida sa Staljinom, upravo taj ‘Dr. Weber’ dostavio je upozorenje da je saznao preko bivših mađarskih obavještajnih časnika koji su u Austriji radili za OG, da je jedan sovjetski agent na putu da ubije Tita. Taj agent je navodno u Klagenfurtu potaknut predujmom od 1000 DM da prebjegne k organizaciji Gehlen. Udba je još pet godina poslije zahvaljivala BND-u, koji je imao interes ne pustiti Jugoslaviju da padne u sovjetske ruke: dali su dostaviti Nijemcima govor Nikite Hruščova od veljače 1956. godine, u povodu dana KP SSSR, za kojim su tada žudjele mnoge zapadne tajne službe.”

Eenboom piše kako je Udba (SDB) sve do rušenja svog ravnatelja Aleksandra Rankovića 1966. godine bila percipirana kao instrument tlačenja nesrpskih dijelova naroda, odnosno secesionističkih težnji. Taj drugi čovjek u državi je bio srušen jer je, navodno, s pomoću svoje obavještajne službe i srpskog partijskog vodstva utjecao na zaposjedanje savezne vlasti i na uhođenje samog Tita. Eenboonov izvor je očito Duhaček, odnosno neka njegova derivacija – ali u svakom slučaju, ovakav pogled na stvari potiče iz saveznog dijela tajne službe, s centralističko srpskim pogledom na stvari.

“Zatim je došlo do jačanja federalizma i ujedno podijele obavještajne službe. Podjela ključnih pozicija u jugoslavenskoj obavještajnoj službi sedamdesetih i osamdesetih godina upućuje na barem jednako velik hrvatski kao i srpski utjecaj. Pritom je ključna figura u Hrvatskoj Ivan Krajačić, konspirativnog imena Stevo, od Kominterne naručen voditelj Titovih agenata u Drugom svjetskom ratu i rezident ondašnje sovjetske tajne službe NKVD- a u Zagrebu. On je kao komunist u prvoj liniji ostao hrvatski nacionalist, i bavio se – u neposrednoj blizini i to u vrijeme dok je Tito bio živ, s punim oprezom – obavještajnom pripremom neovisne Hrvatske, u granicama od 1941.

Tako je za Pullach rastao moćan saveznik koji je, međutim, isto tako tražio tijesni oslonac na KGB, koji je također već tada nastojao ojačati utjecaj koji će biti važan u vrijeme nakon Tita. Kroz cijelu svoju politiku, Krajačić je, od samog početka, dao kriomice postaviti svoje ljude na najvažnije položaje, prije svega u civilne i vojne tajne službe, ali i u diplomaciju i u strukture vlasti, kako na hrvatskoj tako i na federalnoj razini. Često je na njegov mig srpski ili hrvatski kadar, koji je bio jugoslavenski nastrojen, nemilosrdno uklanjan s puta.”

U ovim procjenama ima istine, ali ima i nedokazanih konfabulacija. Otvoreno je pitanje odakle Eenboonu ideja da bi Krajačić bio zagovornik granica Hrvatske iz 1941. godine. Krajačić to, kao pametan čovjek, realist, vjerojatno nije bio – dopuštamo, dakako, mogućnost da nas dokumenti demantiraju, ali zasad ih nema. Konačno, ni njegov politički sljedbenik Franjo Tuđman, koji je u mnogo navrata zagovarao banovinske granice Hrvatske – što ga je sigurno preporučilo Beogradu – nijednom nije govorio o granicama NDH kao granicama hrvatske države. A Franjo Tuđman, za razliku od Krajačića, Manolića i drugih obavještajaca, nikad nije bio sklon konspiraciji, tajnama i sl. Tuđman je bio zapanjujuće iskren čovjek i neka bi njegova ideja te vrste već dospjela do javnosti. Gotovo je isključeno da je Tuđman ikada razmišljao o granicama NDH.

Pisac tvrdi kako su 1948. godine Staljinovi pristalice po Titovu nalogu izgubili svoja građanska prava i poslije insceniranih procesa bili deportirani na Goli otok. “Krajačić je za to vrijeme ministar unutarnjih poslova Hrvatske, a njegov mezimac Josip Manolić – poslije prvi šef tajne službe Tuđmanove neovisne Hrvatske – obnašao je dužnost glavnog upravitelja svih jugoslavenskih zatvora.”

Stevo je slobodno odlučivao koga uhititi i koga ubiti

Započeo je, piše dalje, pravi lov na vještice. “Krajačić je imao slobodne ruke pri odlukama, koga treba uhititi, a koga ubiti. Još jednom je došlo do paradoksalne situacije: jedan čovjek Kominterne, koji na koncu stoji pod KGB-om i Staljinom, baš po nalogu jednog drugog agenta Kominterne, uklanja moguće Staljinove sljedbenike.” Eenbon – ne prvi – nema objašnjenje za ovu paradoksalnu poziciju Ivana Krajačića Steve. On navodi slavni dijalog Krajačića i Duhačeka.

“Ja sam nacionalist, i tu se nema što diskutirati”, rekao je Stevo Duhačeku. A na njegovo pitanje što Rusi misle o tome, uzvratio je: “Ni tu mi nismo na suprotnim stranama.”

Eenboonova pretpostavka je kako je “diktator” u Moskvi “oprostio Krajačiću uklanjanje jednog proruski orijentiranog srpskog komunista, vjerojatno u povodu neke druge njegove zasluge”, no ne navodi o kojem je komunistu radi, niti kakva je to usluga Moskvi učinjena. “Nacionalkomunisti u Hrvatskoj su se”, nastavlja njemački autor, “očito bojali za Krajačića jer bi precizno funkcionirajuće unutarnje i diplomatske službe pod Rankovićem možda mogle otkriti tajnu o utrtim kontaktima i vezama hrvatskog vodstva s hrvatskom emigracijom.”

Prema Duhačeku, koji se poziva na svoje razgovore s Krajačićem, Krajačić je s Vladimirom Bakarićem odlučio protjerati Rankovića iz svih državnih i partijskih funkcija. Nakon razbijanja savezne Udbe i jugoslavenski orijentirane diplomacije, kao i spretnog smještanja hrvatskih nacionalista u centralu i vojne kontrašpijunaže (KOS), već za nekoliko godina hrvatskim nacionalkomunistima činilo se da je došao trenutak postavljanja zahtjeva za uspostavu jedne neovisne države, piše Eenboon.

Krajem šezdesetih godina marno se radilo na maspoku, koji je izbio 1970. godine i koji je, zbog vremena, bio nazvan lipanjska gibanja ili Hrvatsko proljeće.

“Maspok”, objašnjava njemački pisac, “predstavlja presjek paralelnih težnji hrvatskih tajnih službi oko Ivana Krajačića za razbijanje Jugoslavije. U jednoj analizi, koja je napravljena nakon vanjskog poraza toga pokreta, vladalo je jedinstveno mišljenje da su razlozi poraza bili u prežurnom izlasku ‘masovnog pokreta’ na ulice. Bila su neodređena i nedovoljna obećanja bočne potpore Slovenaca i stranih obavještajnih službi; posebice su zakazali austrijsko-njemački i ruski saveznici, usprkos nekim uslugama, budući da službe nisu izvršile pritisak na svoje vlade. S američke se strane, svakako, ništa nije moglo ni očekivati, budući da nije bio izgrađen dostatan lobi. Kontakt s Hrvatima u inozemstvu je također bio razbijen (nasukan), jer su dotični s nizom terorističkih akcija, npr. atentatima na jugoslavenske ambasade i konzulate ili podmetanjima bombi u beogradska kina i na kolodvore, raširili negativnu sliku o hrvatskom cilju, kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu.

I, “last, but not least”, bila je Titova pozicija još uvijek nepovrediva. U samoj je zemlji većina stanovništva, također i u Hrvatskoj, vjerovala u ideju koju je on zastupao. Kod velikih je sila još uvijek prevladavalo mišljenje da je manje zlo nesvrstana Jugoslavija…”

U zemlji se odlučilo pričekati na Titovu smrt pa da se izgrade bolji temelj za vrijeme koje slijedi. 

Krajačićev centar

“Krajačićev centar u Zagrebu je skoro bez zapreka radio kroz sedamdesete godine. Krajačić je, u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu primao svoje prijatelje i suradnike i vodio režiju u svom omiljenom scenariju: odvojiti Hrvatsku, skupa s Bosnom i Hercegovinom, kao jednu neovisnu državu. Iako ni Krajačić ni Manolić nisu direktno radili u hrvatskoj Udbi, od 1971. godine oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi koji su pod njihovom kontrolom bili djelatni kao paralelna agentura prema oficijelnoj Udbi. U međuvremenu su također bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom, koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost ustaških vođa u inozemstvu uz projekt.”

Ova je priča također upitna – jesu li Krajačić i Manolić željeli odvojiti Hrvatsku, skupa s BiH, kao jednu državu ili kao dvije? Ako su to uopće željeli. Josipa Manolića 1971. godina zatekla je na dužnosti zastupnika u Saboru na poziciji predsjednika zakonodavno-pravne komisije i predsjednika organizaciono-političkog odbora te člana ustavne komisije.

Boris Ščitar/PIXSELL | Autor: Boris Ščitar/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/PIXSELL Josip Manolić

U intervjuu koji je dao Slavici Lukić u Jutarnjem listu Manolić je dao genezu koja u ozbiljnoj mjeri podupire Eenboonove tvrdnje o “kružoku”, kao i tvrdnju da je krajnji cilj bila državna samostalnost – ne konfederacija – ali o tome da su Hrvatska i Bosna jedna država, nema ni slova.

“S obzirom na to da sam bio predsjednik zakonodavnopravne komisije, bio sam zadužen u Saboru za koordinaciju reforme našeg zakonodavstva u cjelini 1968. i 1969. s amandmanima da se izvrši reforma zakonodavstva, republičkog i saveznog. U to vrijeme vodili smo značajne rasprave, bilo je to razdoblje značajnih amandmana koji su pokrenuti 1968., a završili 1969. To je bio početak reforme koju je partija prihvatila. Mi u Hrvatskoj bili smo na stajalištu da treba jačati zakonodavnu ulogu republika u odnosu na centralno zakonodavstvo federacije. Savezno zakonodavstvo nastojalo je što više funkcija prigrabiti za sebe, a republikama ostaviti beznačajne stvari. To je bila priprema za Ustav 1974. koji je osigurao osnovu za osamostaljenje Hrvatske…”, objasnio je Manolić.

Pokazalo se – reći će dalje – da su se u toj raspravi diferencirali i ljudi, jedni su bili za centralizam, a drugi za jačanje pozicije republika.

“Sve strukture u Hrvatskoj odredile su se za to da treba jačati republičko zakonodavstvo, a to znači i vlast republika u odnosu na federaciju. Bio sam izraziti zastupnik jačanja republičkog zakonodavstva u odnosu na savezno, postao sam sudionik u građenju politike reforme 1971. Važno je reći da su u to vrijeme u Hrvatskoj postojale dvije izrazite linije: jedna je bila reformska koju je vodila Partija, Savka i Tripalo, a druga diverzantska koju su vodili Čičak i Budiša kao lideri studentskog bunta. Njihova je politika bila diverzantska u odnosu na reformsku politiku koju je vodila partija. Razlikovali smo se i u metodama i u ciljevima. Mi tada nismo postavljali u prvi plan izrazito politička pitanja republike, iako se politička pitanja ne mogu strogo odvojiti od zakonodavne aktivnosti. Gurali smo tada zakonodavno jačanje pozicije republika, i ta je reforma uglavnom bila koncentrirana na područje gospodarstva, gospodarske reforme. Hrvatska i Slovenija bile su nezadovoljne što su federalni devizni račun punili Slovenci i Hrvati, a nerazvijeni su prikupljeni novac dijelili.”

Na pitanje novinarke je li diverzantska struja koju su predvodili Budiša i Čičak “pokvarila posao” velikim momcima, Manolić je nedvosmislen.

"Da, sasvim sigurno jesu, pokvarili su nam posao. Oni su forsiranjem štrajka studenata izazvali i Tita, ali i neraspoloženje u našim susjednim republikama. Tako je Tito pod tim utjecajem osudio studentski štrajk, a s njime i politiku vodstva SKH, Savku i Tripala, zajedno s cjelokupnim maspokom. Od ostalih republika imali smo izvjesnu podršku samo od Slovenije jer smo dijelili istu gospodarsku sudbinu u Jugoslaviji… Nema u politici ljubavi i mržnje, već samo sagledavanja posljedica poteza koje povlačite da biste postigli cilj, a naš je cilj u tome trenutku bio reforma Jugoslavije. S obzirom na to da sam bio izrazito angažiran na jačanju republičkog zakonodavstva, nakon sloma Hrvatskog proljeća pripisali su mi i hrvatski nacionalizam iako ja nikada nisam bio izraziti nacionalist.”

“Kad sam izbačen iz partije, bio mi je zabranjen i dolazak na saborske sjednice. Preostala je mirovina. Umirovljenje je išlo vrlo glatko jer ta struktura koja nas je naslijedila, unitaristička s Josipom Vrhovcem, Dušanom Dragosavcem i Milkom Planinc, htjela je da nas se što više riješi. Nisu žalili da nam daju i mirovine, bilo im je važno samo da ne dolazimo i ne govorimo.”

Zabrana javnih istupa trajala je sve do konca osamdesetih. Manolić je vrijeme kratio uzgojem gljiva. “Kako nisam mogao javno istupati, orijentirao sam se na kontakte ili sa svim stradalnicima iz 1971. ili na neki širi krug ljudi koji nisu bili u vlasti.

U kuću u Nazorovoj 57, u neposredno Tuđmanovo susjedstvo, uselio se 19 godina nakon kraja rata. “Uselio sam se 1964. U toj kući su tri stana: u jednom je bio Stevo Krajačić, u drugom Đuka Vasić, tadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede, a moj je bio treći. Stevo je uvijek bio na vodećim funkcijama: bio je ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade i na kraju i predsjednik Sabora. Do kraja smo ostali u dobrim i prijateljskim odnosima. Još u ratu 1942. upoznao sam i Tuđmana. Upravo sam ja Tuđmana, kao član pokrajinskog komiteta, dakle njegov republički šef, poslao u okrug Krapina da tamo formira okružni komitet SKOJ- a. On je već u školi u Zagrebu bio član SKOJ-a i ja sam ga dobio preko organizacije SKOJ-a koja je djelovala pri srednjim školama u Zagrebu…

'Tuđman se znao nametnuti'

Na pitanje kad je kod Tuđmana prvi put primijetio želju da bude vođa, glavni čovjek u projektu osamostaljenja Hrvatske Manolić odgovorio je ovako:

“On to nije baš otvoreno pokazivao, ali znao se nametnuti. U polemici i razglabanju s njim o nekim pitanjima mogao si točno osjetiti kako taj čovjek razmišlja, oko vlasti, njezina preuzimanja i formiranja. To sam prvi put jasno osjetio negdje 1988., poslije njegova izlaska iz zatvora. Onda smo komunicirali kao susjedi, dijelio nas je samo plot.

Naše druženje se intenziviralo 1988. i 1989. kad smo počeli i politički otvorenije razgovarati. Ja sam znao za njega, njegovu orijentaciju još iz 1971., a i prije njegova dolaska 1961. u Zagreb…”

Foto: tudjman.hr Franjo Tuđman

“Dugo ste bili prvi susjedi”, upitala ga je novinarka.” Je li moguće da je vaše intenzivnije druženje otpočelo tek 1988. i 1989.?”

“Nismo se prije toga intenzivnije družili. On je bio u zatvoru, prvi pa drugi put. I u njegovu drugom sudskom procesu na izvjestan način sam sudjelovao preko Steve Krajačića. Tuđmanova supruga Ankica me je bila zamolila da vidim može li se što napraviti. Ja sam slučajno u Vrhovnom sudu imao jednog rođaka preko kojeg sam pokušao intervenirati, a i Krajačić je prihvatio tu intervenciju tijekom drugog suđenja, i to na taj način da je nazvao Dragosavca i rekao – dajte vidite što je to s Tuđmanom, dobro pogledajte za što se to njega tereti. Po tome znam da je Krajačić intervenirao jer mi je on poslije rekao da ga terete za nekakve devize, mislim 16.000 njemačkih maraka.

To nije bio velik novac, čovjek je to mogao steći od svog dotadašnjeg pisanja, bez nekakvih kriminalnih poteza. Ne mislim da je ta moja intervencija mnogo značila, ali ipak vjerujem da je utjecala na ublažavanje stajališta u drugom sudskom postupku…”

Na pitanje što je tada bio cilj – transformiranje Jugoslavije u konfederaciju ili potpuno osamostaljenje Hrvatske, Manolić odgovara: “Ne, nikakva konfederacija, što se mene tiče, nije dolazila u obzir. Naš je cilj bio suverena država Hrvatska, to sam stalno ponavljao. Taj maksimalistički zahtjev u tom trenutku za mene je bilo otvaranje manevarskog prostora da možemo prihvatiti i konfederaciju ako ocijenimo da nam to odgovara ili neki drugi oblik. Kad je država suverena, onda se može opredijeliti za razne kombinacije. Dakle, otvarao sam politički prostor za ono što će biti prihvatljivo i moguće ostvariti u tim uvjetima…"

>>> Kraj osmog nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

Tema: Feljtoni

Komentari (94)
  • Koga treba ubiti odlucivao je tito a svojevremeno su to radili i racan,manolic,mesic ...

    22. 3. 2018,   07:07
  • Dajte jos malo o najvećim krvnicima ..zločincima i ubojicama ..da se ne zaboravi ..

    22. 3. 2018,   08:12
  • Tito zlocinac

    22. 3. 2018,   11:03