SRAMOTA: Djeci invalidima ograničena je rehabilitacija

Samo u ovih par mjeseci, otkako smo ostali bez redovitih rehabilitacija, sinu Tediju se počela kočiti noga, a ne može više ništa napraviti ni s lijevom rukom, rekao nam je Žaki Nemčić.

Sin Tedi (27) mu je 2006. godine stradao u prometnoj nesreći. Bio je šest mjeseci u komi, a svi liječnici govorili su mu da se nikada neće oporaviti te da će umrijeti.

Tedi se ipak probudio iz kome, a Puljanin Žaki je u Puli prodao sve što je imao kako bi se preselili u Krapinske toplice i bili bliže Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju.

Tedi je tamo išao na rehabilitaciju gotovo svaki dan te je na kraju počeo govoriti, ali i micati udovima. Međutim, od lipnja ove godine, baš kao i ostalim pacijentima u sličnom stanju, ograničili su mu provođenje rehabilitacije na samo dva puta godišnje po 20 dana. Tedi je odmah osjetio posljedice.

- Nikako mu nije dobro, mišići su mu već sad počeli zakazivati - govori nam zabrinuti otac. Žaki je zajedno s još 11 roditelja djece invalida, koji ne mogu samostalno ili uopće hodati, govoriti, hraniti se, obavljati osnovnu higijenu te su im kognitivne funkcije na izrazito niskoj razini zbog traumatskih ozljeda mozga koje su pretrpjeli u raznim nesrećama, unajmio odvjetnika i sada svi zajedno kreću u novu veliku borbu. Borbu za prava svoje djece.     

Toj djeci su u Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama samovoljno i bez ikakve pravne osnove i objašnjenja, ograničili provođenje rehabilitacije te su prekršili prava pacijenata, unatoč tome što svi oni imaju uputnicu za provođenje rehabilitacije na godinu dana. Radi se o pacijentima s teškim invaliditetom kod kojih je prijeko potrebna konstantna, svakodnevna rehabilitacija, a nikako samo dva puta godišnje po 20 dana - rekao je odvjetnik Boris Mazalin.

Dodao je da se nekoliko puta obratio bolnici, a odgovor koji je dobio je da od strane liječničkog povjerenstva bolnice nije donesena nikakva odluka o ograničenju trajanja rehabilitacije, već da voditelj tima rehabilitacije samostalno određuje trajanje.

- Kako je moguće da je odjednom tako veliki broj pacijenata uskraćen za gotovo godinu dana rehabilitacije, iako su je do nedavno provodili u razdoblju cijele godine, sukladno uputnicama koje su dobili? - pita se odvjetnik i dodaje da se po njemu radi o samovoljnom činu bolnice.

U Specijalnoj bolnici tvrde da uputnicu D1, koja vrijedi maksimalno do 365 dana, izdaje obiteljski liječnik i da uputnica ne određuje trajanje liječenja ili rehabilitacije.

- Liječnik uvidom u klinički status pacijenta određuje trajanje nekog terapijskog postupka. Svi bolesnici za koje ste proslijedili upit spadaju u skupinu kroničnih neuroloških bolesnika, njihovo zdravstveno stanje smatra se definitivnim i daljnjom rehabilitacijom se ne očekuje poboljšanje njihovog funkcionalnog statusa – odgovorili su u bolnici. Isto tako, poručili su nam da oni nisu jedina bolnica za neurološku rehabilitaciju, ali da druge bolnice ih ne žele primiti jer im je to preskupo.

- Nismo ni mi vreća bez dna, a i ograničeni smo prostorom i kapacitetima. Akutni bolesnici uopće ne mogu doći na red. Zato smo uveli liste čekanja i dio pacijenata, odnosno njihove obitelji, pobunile su se jer više ne mogu doći na red bez problema kao do sad. Ako kod njihove djece dođe do pogoršanja, liječnik će ih u svakom slučaju opet uputiti na redovitije fizikalne terapije, tako da se nemaju oko čega brinuti – tvrde u bolnici.

Zbog svega je očajna i Berta Pervan (55), mama Dijane Pervan (22) kojoj su također ograničili rehabilitaciju.

Vozač je 2006. godine naletio na Dijanu i dvije godine stariju sestru Petru dok su bile na nogostupu, samo desetak metara ispred kuće u Velikoj Gorici. Dijana je bila u komi puna četiri mjeseca, a Petra devet dana. Dijana je nepokretna, ne može govoriti ni samostalno jesti, dok se Petra dijelom uspjela oporaviti i vratiti normalnom životu, ali je oboljela od epilepsije.

Nikolina Gržević iz okolice Pazina bila je učenica prvog razreda Trgovačke škole i maštala o manekenstvu kada su joj snovi naprasno prekinuti.

Prijatelj je u travnju 2007. godine sletio s ceste, devet je mjeseci bila u komi. Stopostotni je invalid, ne govori, samo nejasno može zazvati majku. Njeni roditelji dali su otkaz da bi bili uz kćer. Preselili su se iz Istre u Krapinske toplice. I njoj su ograničili terapiju.

Andriji Kapitanoviću (20) prije dvije godine puknula je aneurizma na mozgu.

Bio je nepokretan, a zahvaljujući učestalim terapijama počeo je govoriti, hodati i riješio se kolica. Sada su mu ograničili terapiju iako su mu još prijeko potrebne.

U teškoj prometnoj nesreći 2009. godine stradao je Alen Beletić (28).

Naime, na državnoj cesti Buzet – Lupoglav, kraj mjesta Drage (Ročko Polje), poginuo je njegov prijatelj koji ga je vozio, Leo Draščić (21) iz Buzeta, a Alen je zadobio po život opasne ozljede. Kao posljedica teškog oštećenja mozga, bio je u potpunosti nepokretan. Nalazio se dugo u budnoj komi, nije pričao, komunicirao je samo očima, hranio se preko sonde. Nakon osam godina terapija može hodati bez ičije pomoći. Od sada će se rehabilitirati samo dva puta godišnje po 20 dana.

Marko Jelić (33) bio je specijalni policajac, a stradao je 2008. godine u prometnoj nesreći.

Njegova majka Biserka tvrdi da bez terapija njezin sin nema nikakve šanse za imalo normalan život jer mu mišići propadaju, a te terapije su ih spašavale...     

Slađana i muž Mario Lažeta: “Fizikalna ga je spasila nakon što je doživio prometnu”.

Mario Dijaković i roditelji: "Pao je s kreveta, mozak mu je oštećen, terapije su nam ga vratile".

 Dušanka Radić i sestra Ana: "Potpuno sam posvećena sestri. Trebaju nam te terapije".