Svima je stalno propovijedao: SAD uvijek postupa nesebično

Prije 100 godina počela je Pariška mirovna konferencija, održana u dvorcu Versailles čija je glavna zadaća bila dogovoriti uvjete mirovnih ugovora s poraženim zemljama u Prvom svjetskom ratu i uspostaviti trajni mir u Europi. Tri središnje figure, političari i vođe koji su krojili budućnost poslijeratne, nove Europe i određivali njenu sudbinu bili su američki, francuski i britanski lider. Woodrow Wilson, Georges Clemenceau i David Lloyd George. U tri nastavka donosimo vam specijal o Velikoj trojici. 
Pariška je konferencija bila dug proces pun tenzija i diplomatskih smicalica iza kojih su se skrivali nacionalni interesi. Wilson se opsesivno trudio da bude vjeran svojim načelima, Clemenceu je noću bdio i razmišljao o potrebama Francuske, a Lloyd George je uživao u izazovima i krizama. Tko su bili političari koji su odlučivali o sudbinama milijuna Europljana, u kakvim su međusobnim odnosima bili, što su jedni o drugima mislili, što pričali i što su jedan drugome zamjerali...

Nijedan američki predsjednik prije Wilsona nije nikada odlazio u Europu tijekom svog mandata. Wilsonovi protivnici optuživali su ga da krši Ustav, a i njegovi pristaše smatrali su da njegovo putovanje možda baš i nije najmudrija odluka. Hoće li izgubiti svoj veliki moralni autoritet upuštajući se u pregovarački metež? Wilsonov je stav bio jasan. Sklapanje mira bilo je isto toliko važno koliko vođenje rata. Wilson je smatrao da to duguje narodima Europe koji su vapili za boljim svijetom, a i američkim vojnicima.
'Sada je moja dužnost' izjavio je zabrinutim kongresnicima neposredno prije odlaska ' da odigram svoju ulogu do kraja i ostvarim cilj za koji su oni žrtvovali svoje živote'. 

Jedan britanski diplomat izrazio je ciničnije mišljenje: 'Wilsona je Pariz privlačio kao što mladu debitanticu privlači prvi ples', piše Margaret Macmillan svojoj knjizi Mirotvorci - šest mjeseci koji su promijenili svijet.

Bio je uvjeren da postupa ispravno

Wilson je Prvi svjetski rat smatrao borbom između snaga demokracije, koje su uza sve svoje manjkavosti zastupale Velika Britanija i Francuska i snage reakcije i militarizma koje su zastupale Njemačka i Austro-ugarska. Njemačka pljačka Belgije, bezobzirno podmorničko ratovanje i drski pokušaj navođenja Meksika na rat protiv Sjedinjenih država odvukli su Wilsona i američko javno mišljenje na stranu Saveznika.

Iako je 1916. u predizbornoj kampanji naglašavao kako će održati neutralnost Sjedinjenih Država Wilson je u travnju 1917. uveo zemlju u rat. Bio je uvjeren da postupa ispravno, a to je bilo važno za Wilsona, sina prezbiterijanskog svećenika koji je dijelio očevo duboko religiozno uvjerenje ako nje i njegovu privrženost svećeničkom pozivu.

Wilson je rođen u saveznoj državi Virginiji 1856. neposredno prije izbijanja Građanskog rata. Iako je na određeni način zadržao neke južnjačke stavove cijeloga života - primjerice, ustrajno naglašavanje časti i paternalistički stav prema ženama i crncima - Wilson je prihvatio ishod Građanskog rata.

Završio je Sveučilište u Princetonu, a 1890. počeo tamo predavati. Godine 1902. postao rektor uz praktički jednoglasnu podršku upravnog odbora, profesorskog zbora i studenata.
U sljedećih osam godina Wilson je preobrazio Princeton: nekadašnji učmali koledž za gospodu postao je ugledno sveučilište, opisiva Wilsonov život autorica Macmillan u svojoj knjizi.

Bio je vrlo emotivan, ali nije vjerovao emocijama kod drugih

Već 1910. Wilson je stekao popularnost diljem Amerike, pa ga je demokratska stranka u saveznoj državi New Jersey, pod vodstvom njezinih konzervativnih šefova pozvala da se kandidira za položaj guvernera. Na izborima je premoćno pobijedio pa su već 1911. godine počeli nicati klubovi s motom 'Wilsona za predsjednika'. Govorio je u ime izvlaštenih, obespravljenih i svih onih koji su zaostali u brzom gospodarskom rastu potkraj 19. stoljeća. U studenom 1912. je izabran za predsjednika, a četiri godine kasnije je izabran ponovo s još većim brojem glasova.

Wilsonova je karijera bila obilježena nizom trijumfalnih pobjeda, ali je u njegovom životu bilo i mračnijih trenutaka, i u političkom i u osobnom smislu. Osim toga ostavio je za sobom niz neprijatelja. Mnogi od njih bili su bivši prijatelji.

Po Wilsonovu mišljenju za rat je bila kriva Njemačka, ili barem njezini čelnici. 

Na fotografiji snimljenoj 1919. Wilson nalikuje na pogrebnika, ali je u stvarnosti bio privlačan muškarac, lijepih i pravilnih crta lica, vitak i uspravan. Ponašanjem je podsjećao na svećenika i na sveučilišnog profesora. Uzdao se u razum i činjenice, ali mu se datum dolaska u Europu, petka 13. prosinca, činio kao dobar znak. Trinaest mu je bio sretan broj. 

Bio je vrlo emotivan, ali nije vjerovao emocijama kod drugih. Emocije su bile u redu kad su navodile ljude da žele najbolje, smatrao je, ali opasne kad su ih opijale, kao u slučaju nacionalizma. Britanski premijer Lloyd George, koji nikako nije uspijevao prosuditi Wilsonov karakter, opisao je u razgovoru s prijateljem njegova dobra svojstva: 'Ljubazan je, iskren i pošten', a zatim u isti mah dodao: 'netaktičan, tvrdoglav i tašt', navodi Macmillan u Mirotvorcima.

Skandalozni brak sa bogatom udovicom

Wilson je u javnosti bio krut i služben, ali je u društvu prisnih prijatelja bio šarmantan i čak razigran. Osjećao se posebno ležerno u društvu žena. Volio je igre riječima i šaljive pjesmice, i rado je potkrepljivao svoje tvrdnje narodskim pričama.. Uživao je oponašati govor Škota ili Iraca(svojih predaka) ili južnjačkih crnaca koji su radili u njegovom uredu u Washingtonu. Bio je trezvenjak, jedino bi navečer popio čašicu viskija. Volio je tehničke spravice i sviđali su mu se filmovi. Tijekom puta u Europu redovito je odlazio gledati filmove poslije večere. Na opće zgražanje, jedne je večeri na programu bila melodrama pod naslovom 'Druga žena'.

Wilsonove veze sa ženama uvijek su pobuđivale ogovaranje. Dok je bio u prvom braku imao je prisne, možda i romantične veze s nekoliko žena. Prva žena, koju je duboko ali ne i strasno volio, umrla je 1914. a već sljedeće godine oženio se 17 godina mlađom bogatom udovicom iz Washingtona. Drugi Wilsonov brak potaknulo je ogovaranje i to ga je zbunilo i razjarilo.

Ženu su mu svi ogovarali a njemu je bila prekrasna

Edith Bolling, nova gospođa Wilson, pratila je predsjednika na putu u Europu. Supruge delegata nižeg ranga nisu imale tu čast. Bila je srdačna i živahna i rado se smijala. Voljela je golf, kupovinu, orhideje i zabave. Imala je, svi su se s time slagali, prekrasne oči, premda je za neke njezin stas bio malo previše punašan, a usta prevelika. U Parizu su smatrali da su joj haljine previše pripijene uz tijelo, dekoltei preduboki, a suknje prekratke. Wilson je smatrao da je prekrasna. 

Iako je poput većine južnjakinja bila sklona površnom koketiranju, bila je vrlo sposobna u poslovnom smislu. Nakon smrti prvog supruga vodila je obiteljsku draguljarnicu. Kad se udala za Wilsona on joj je jasno rekao da očekuje njezinu suradnju u poslu. Ona je prihvatila ponudu sa oduševljenjem. Nije bila intelektualka, ali je bila spretna i odlučna. Bila je također bezrezervno odana novom suprugu . Wilson ju je obožavao, opisiva Macmillan ljubavnu vezu između Wilsona i njegove druge supruge.

Wilsonovi su se na brodu George Washington klonili društva, jeli su uglavnom u svojoj luksuznoj kabini i šetali po palubi rukom pod ruku.

Wilson je uvjeravao sve svoje slušatelje da SAD nisu ušle u rat iz sebičnih razloga i da su općenito postupale nesebično. On je vjerovao u zasebne države i u demokraciju kao najbolji oblik vladavine i kao snagu koja potiče dobro u svijetu.

Vjerovao da primjena sile naposljetku vodi neuspjehu

Wilsonov stav prema Velikoj Britaniji bio je podvojen. S jedne strane, bio je svjestan koliko Sjedinjene Države duguju velikoj britanskoj liberalnoj tradiciji, ali je s druge strane bio i oprezan zbog britanske moći i zavidan zbog nje.

U središtu Wilsonove vizije bila je Liga naroda. Francuski premijer Clemenceau nije bio protiv Lige. On jednostavno nije vjerovao da će zamisao uspjeti

- Molim vas nemojte me krivo shvatiti. I mi smo došli na svijet s plemenitim porivima i uzvišenim težnjama koje vi tako često i tako rječito izražavate. Mi smo postali ono što jesmo zato što nas oblikuje gruba ruka svijeta u kojem moramo živjeti i preživjeli smo samo zato jer smo izdržljivi. Vi živite u svijetu u kojem je demokracija sigurna. Ja živim u svijetu u kojem je ubiti demokrata korektno - rekao je jednom Clemenceau Wilsonu, navodi autorica Macmillan.

Dok je Wilson vjerovao da primjena sile naposljetku vodi neuspjehu, Clemenceau je i prečesto imao prilike vidjeti kako se silom postiže uspjeh.

Wilson je htio moć i htio je ostvariti velika djela. Kao što je američka neutralnost u prvim godinama rata bila ispravna za Amerikance, pa i za čovječanstvo, kasniji ulazak Sjedinjenih država u sukob postao je križarski rat protiv ljudske pohlepe i ludila, protiv Njemačke za pravdu, mir i civilizaciju. Zbog tog uvjerenja Wilson  nije podnosio razlike i nije se obazirao na opravdane zahtjeve drugih. Oni koji su mu se suprotstavljali nisu samo griješili već su bili zli. Poput Nijemaca.

Vjerovao je poput Lloyd Georgea da će se boljševici s vremenom smiriti i postati buržuji. Boljševičke ideje prožimale su zapadna društva zato jer je ljudima bilo svega dosta. Odstranite uzroke boljševizma, tvrdili su i Wilson i Lloyd George, i oduzet ćete im kisik. Seljaci bez zemlje, radnici bez posla, ljudi bez nade- sve su to argumenti za vizionare koji obećavaju raj na zemlji.  Postojao ogroman jaz, govorio je Wilson,  čak i u Americi, između kapitala i radnika. 'Sjemenu je potrebno tlo, a za boljševičko sjeme ono je već bilo pripremljeno'. Boljševizam se može pobijediti uvjeravao je američke stručnjake tijekom putovanja do Pariza, izgradnjom novog poretka. 

I Lloyd George bio je sklon optimizmu. 'Ne mislite li da će boljševizam odumrijeti sam od sebe?' upitao je jednog britanskog novinara. 'Europa je vrlo jaka. Ona mu se može oduprijeti'

Dobio Nobelovu nagradu za mir

Wilson je  sav svoj autoritet i energiju uložio u stvaranje što boljeg mirovnog ugovora. Inzistirao je da on sadrži odredbe o stvaranju Lige naroda - organizacije koja bi u budućnosti morala jamčiti svjetski mir. Iste godine kad je donesen Versajski ugovor Wilson je dobio i Nobelovu nagradu za mir.

Kad je odlazio iz Pariza rekao je svojoj ženi: 'Pa, eto djevojčice, sve je gotovo i nadam se - budući da nitko nije zadovoljan -  da smo ostvarili pravedan mir: no sve je to u Božjim rukama'.

U listopadu 1919. godine doživio je teški moždani udar, nakon koga je ostao potpuno uzet. Umro je četiri godine kasnije..