Svjedokinja Staljinovih logora: Bila sam beba u gulagu smrti...

Nisam imala igrački. Ako sam se htjela nečim igrati, to sam nacrtala pa se pravila da mije to igračka. Nije bilo ni cipelica za djecu nego mi je prve isplela jedna logorašica od pseće dlake,inače ne bih imala u čemu hodati, prisjetila se svojedobno za Express prvih teških godina života Nadežda Baranovski (65). 

Nadežda je danas poslovna žena koja putem svoje tvrtke Sansat pokušava uspostaviti suradnju između hrvatskih i ruskih gospodarstvenika. No njezina je životna priča počela mnogo drukčije. Rođena je u sibirskom radnom logoru u bivšem Sovjetskom Savezu, gdje je njezin otac Julius Baranovski protjeran zbog optužbi da je jugoslavenski špijun. 
U hladnom i nepristupačnom Sibiru provela je prvih pet godina.

Nadežda, njezina majka Olga, te otac Julius svjedoci su mračnih godina povijesti bivšeg SSSR-a, kada su tijekom Staljinovih čistki milijuni ljudi ubijeni, raseljeni ili prognani u Sibir. Julius je o zatočeništvu napisao knjige “Zatvorska i sibirska sjećanja” te “Sibirski led u srcu”, a o njegovu su životu snimili tri dokumentarca. Juliusov je život bio težak od rođenja 1904. Ipak, doživio je duboku starost umro je 1999. u Zagrebu u 95. godini. Bio je sin ukrajinskih graditelja koji su gradili crkve na području današnjeg BiH. 

Otac morao pobjeći iz kraljevine SHS u SSSR

- Bog nam je dao devetero djece - znala je reći njegova majka. Ali ih je i uzimao. Od gladi mu je umrla najmlađa sestra (3), pa majka i najmlađi brat sa samo šest mjeseci, a otac je 1916. otišao na front. Juliusa (11) je prihvatio postolar iz Hrvatske, kod kojega je izučio zanat. Kao 15-godišnjak otišao je u Slavonski Brod, zaposlio se i prvi put sudjelovao u radničkom štrajku. U Zagrebu je postao član SKOJ-a i pridružio se ilegalnom radničkom pokretu. U jesen 1926. kao istaknuti je komunist morao bježati iz tadašnje Kraljevine SHS u Sovjetski Savez.

Otišao je s jednim kovčegom u kojemu je bio njegov postolarski alat te s 50 američkih dolara koje su mu dali drugovi. U Rusiju je ušao ilegalno iz Poljske. Morao je trčati preko zamrznute rijeke, a za njim su pucali poljski vojnici. 
- Kao ilegalac je najprije završio u zatvoru. Predao im je rezervne partijske dokumente koje je ušio u cipelu, ali je potrajalo dok su ih provjerili - ispričala je Nadežda. 

Dok je čekao da mu provjere status završio je osnovno i srednje obrazovanje i upoznao prvu ženu Antoninu. S njom je dobio dvoje djece. Nakon što je 1935. diplomirao na Institutu vanjske trgovine, smjer šumarstvo, često je mijenjao mjesto rada, dok nije dobio stalni posao u Kalinjinu. Bila su to teška vremena. Na vlasti je bio Josif Visarionovič Staljin, koji je počeo s masovnim čistkama. 

Otac naivno vjerovao da su nevini sigurni od zatvora

- Govorilo se i pisalo da ima aktivnih izdajnika domovine koje treba likvidirati. Otkrivane su zavjere narodnih neprijatelja. Što je vrijeme odmicalo, njih je bilo sve više. Ljudi su jednostavno preko noći nestajali - piše Baranovski. Tada je još vjerovao da sovjetska tijela ne uhićuju nevine, te da nema razloga za strah. Priznaje da je to bila kobna iluzija. Jedne tople srpanjske noći 1937. na vrata su mu pokucala dva poručnika NKVD-a, zloglasnog Narodnog ministarstva unutarnjih poslova, koje je imalo ovlasti da ljude bez suđenja osudi na strijeljanje, zatvor, progonstvo ili prisilni rad u radnim logorima, tzv. gulazima. Optužene su ispitivali danju i noću dok se potpuno ne slome. Tukli su ih, zatvarali u specijalne ćelije, uskraćivali im vodu, dok ne priznaju sve za što ih terete. 

- Nije dovoljno samo priznati svoju krivnju nego se moraš trsiti da povučeš za sobom što više ljudi - uvjeravali su ga provokatori koji su priznali izmišljena nedjela. Mnogi su od njih poslije strijeljani. Julius ništa nije priznao, niti je bilo koga oklevetao. Optužili su ga za špijunažu i osudili na deset godina prisilna rada u radnim logorima. Prije odlaska u logor, nakon više molbi, dopustili su mu kratak sastanak sa suprugom.

- Antonina, nemoj ništa žrtvovati za mene! Gledaj samo kako ćeš spasiti sebe i djecu - poručio joj je prije rastanka. 

'Oca su selili iz logora u logor'

Poslije je doznao da ga se supruga morala službeno odreći. U veljači 1938. došao je u prvi logor. Kako bi dobili obrok, logoraši su morali ispuniti normu. Ako su podbacili, gladovali su. Radili su bez odmora, često do kasno u noć, a s posla se vraćali mokri i prozebli. Da se ne bi negdje previše udomaćio, NKVD ga je slao iz logora u logor. U studenome 1942. ponovno su ga uhitili i uz nove optužbe osudili na još osam godina robije. Nakon završetka rata 1945. upoznao je buduću suprugu Olgu. U logoru je radila kao konjovodac. 

- Bojala se i prići konju, a konjušar joj je namjerno dao najgoreg konja - prisjeća se Julius. Olga je dobila dvije godine logora za propuste u željezničkoj službi, gdje je bila kondukterka. Zaprosio ju je pismom, a ona je, kao slobodna žena, 1949. za Juliusom otišla u sibirski logor. Sina Volođu i kći Valju prvi put je vidio nakon deset godina robije. Nije ih prepoznao. Ispričali su mu da im je majka dobila još jedno dijete te da je Volođa s 11 godina morao ići raditi, dok je Valja prosjačila na ulicama. Nakon rezolucije Informbiroa 1949. optužili su ga da je titoist i osudili na doživotno progonstvo u Sibir. Tamo je 1952. s Olgom dobio kćer. Nadežda se sjeća da su stanovali u drvenoj kući od balvana, te da su često mijenjali mjesta rada. Temperature su se zimi znale spustiti do -60 Celzijevih stupnjeva. Nadežda je prohodala uz pomoć psa, sibirskog haskija Bajkala. 

Vratio se u Jugoslaviju samo s dva kofera

- Nije bilo cesta, a bilo je velikih kamiona pa bih padala po brazdama koje su ostavile Pas bi me podignuo, protresao i postavio na noge. Nažalost, pojeli su ga Kinezi - kaže Nadežda.

U Sibiru ih je često posjećivao njezin polubrat Volođa, dok je njezinoj polusestri suprug zabranjivao bilo kakvu vezu s ocem - narodnim neprijateljem. Tada je 1953. umro Staljin, a na vlast je došao Nikita Hruščov. Polako su se počeli mijenjati odnosi prema političkim prognanicima. Mogli su se slobodno kretati po selima te im se vratio optimizam. Napokon je 1956. postignut dogovor između Tita i Hruščova kojim su uspostavljeni prijateljski odnosi između sovjetskih i jugoslavenskih vlasti. Baranovski je rehabilitiran te se mogao vratiti u SFRJ. 

- Oslobodili su mog oca i dopustili mu da napusti SSSR, ali nisu puštali mene, polubrata i majku. Kako bih se mogla vratiti, majka me se sudski morala odreći. Protiv nje i polubrata odmah su pokrenuli istragu jer je pustila svoje dijete u revizionističku Jugoslaviju - govori Nadežda. U SFRJ su došli 1957. 

- Nakon 31 godine u Rusiji moj se otac kući vratio samo sa dva kofera - kaže Nadežda. 
U Jugoslaviji je doživjela novi šok. Na željezničkoj stanici u Subotici ponovno su joj uhitili oca. Ovaj put pod sumnjom da je ruski špijun. 

- Ostala sam na stanici sama s ta dva kovčega - bolno se prisjetila. Titovim je posredovanjem u Hrvatsku napokon došla i majka Olga, ali joj polubrata Vladimira nisu pustili iz Rusije. 

- Ocu je u pismu napisao: ‘Tata, ako me voliš, nemoj me nikada tražiti’. Umro je u Rusiji u 65. godini. Više ga nisam vidjela - kaže tužno. Njezin otac i majka nikada se više nisu vratili u Rusiju. Dom su zasnovali u Zagrebu, a Julius je do smrti ostao vjeran svojim komunističkim idealima.