'Svog sina tražim dulje nego što je živio, silno mi nedostaje'

18

Od početka rata i dana kad su u trenu prekinute mnoge mladosti, od dana kad su mnoge obitelji zauvijek zavijene u suze, a tisuće sudbina zauvijek zatočene u pitanjima o kraju, boli i patnji, prošlo je 28 godina. Zato smo odlučili na stranicama 24sata, simbolično, objaviti 28 portreta, 28 priča o nestalim ljudima iz svih dijelova zemlje. Dvadeset i osam lica tuge. Donosimo vam nove četiri priče, a u sljedećim danima objavljujemo i ostale ispovijesti. Pokrovitelji akcije Nestali su, uz podršku Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, MUP, MORH, Ministarstvo branitelja, Grad Zagreb, Zagrebačka županija, HEP, Janaf, Plinacro, Kamgrad i Jadrolinija.

Nastavit ćemo i dalje pričati, pisati i snimati ispovijesti o tim sudbinama, uskoro izlazi i druga knjiga s najvećim neispričanim pričama Domovinskog rata, s potresnim svjedočanstvima koje mnoge obitelji i mnogi u zemlji u sebi nose kao otvorene rane.

Pogledajte video

Pokretanje videa...

01:28

Tata, volim te. Nedostaješ mi do boli, svaki dan

Moj tata Augustin Slavko Barabar bio je pošten i vrijedan čovjek. Nestao je 1991. u svojem rodnom Paljuvu, zaseoku Barabići u zadarskom zaleđu, koji nije želio napustiti. Govorio bi kako nikome ništa loše nije napravio i da njemu nitko ništa neće. I danas su mi žive uspomene na nestalog oca. Svaki put kad bi me vidio, pogladio bi me po kosi i rekao: ‘Sunce moje od suhoga zlata’. I te mi riječi i danas stoje na srcu. Još ga pamtim kako staračkim korakom šeće u kariranoj košulji dugih, podvinutih rukava s francuskom kapicom na glavi. Da me čuje, rekla bih mu da ga volim. Da mi nedostaje. I jako bih ga zagrlila.

Ivanka Vrsaljko (67) iz Gornjeg Zemunika traga za ocem Augustinom Slavkom Barabom (70)

Sina Tomislava tražim dulje nego što je živio, silno mi nedostaje

Od 1991. godine živim dva usporedna života. Jedan je onaj normalan, kad ideš među ljude, radiš, kupuješ, a drugi je onaj koji živim u sebi, kad sam u mislim, a i u razgovoru sa svojim djetetom. Moj Tomislav je imao samo 21 godinu kad je nestao i tražim ga dulje nego što je živio. Puno puta me uhvati velika čežnja da ga vidim, zagrlim, poljubim... Ne sjećam se kad sam prespavala cijelu noć. Imam osjećaj da sam stalno u mislima s njim. A onda, kad ga nekad sanjam i ujutro se probudim, mrzim samu sebe što sam se probudila jer je taj san prestao.

Marija Šestan (72) iz Vinkovaca traži sina Tomislava (21)