Tajne kula: Legende o seksu u podrumu, tragičnoj ljubavi...

Dvorac u centru Kutjeva već stotinama godina skriva ljubavne tajne carice Marije Terezije i baruna Franje Trenka.

Najpoznatija legenda uz ovaj slavonski dvorac veže se uz njegov vinski podrum. Ondje su se, prema legendi, jedne večeri sastali carica Marija Terezija, koja je bila na putu za Osijek, i barun Franjo Trenk. Kako bi je zadivio, barun joj je otvarao i s njom isprobavao najbolja vina, a carica se zaljubila u njega. Nakon što su se opili, naredili su slugama da napuste podrum te da ih zatvore. Afrodizijačka svojstva kutjevačkih vina toliko su ih opila da su se prepustili strastima te punih sedam dana nisu izlazili iz podruma.

Caričina stražnjica

Kad su se napokon odvažili izaći, rastali su se bez pozdrava te je carica naredila skupljanje šatora u dvorištu i nastavak puta prema Osijeku. Tek nakon što su podrumari ponovno ušli u podrum otkrili su koliko butelja vina su barun i carica popili, ali su na zidu primijetili i 70 urezanih recki koje je par ostavio. Prema pričama mještana Kutjeva, svaki put kad bi vodili ljubav na zidu bi urezali po jednu recku i tako 70 puta u sedam dana. Osim legendarnih recki na zidu, barun i carica ostavili su trag i na kamenom stolu smještenom uza zid. Na njemu su podrumari primijetili udubinu za koju je ženska posluga zaključila da ju je napravila vrela caričina stražnjica dok je vodila ljubav s Trenkom. Naime, žene iz dvorca vjerovale su kako je carica vatrena te kako svojom ljubavlju i strašću može otopiti čak i kamen.

Udubljenja više nema

Upravo zbog toga proširila se legenda kako kameni stol ima čudotvorna svojstva te svakome tko na njemu ostavi otiske dlanova u godinu dana ispunjava isključivo ljubavne želje. Stol se nalazi i danas među drvenim bačvama kutjevačkog podruma, ali su udubljenje na stolu zalili betonom nakon Drugog svjetskog rata. Nije samo kutjevački dvorac onaj uz koji se vežu legende o barunu Trenka. Barun je tijekom života često boravio u nekadašnjem vlastelinskom sjedištu u Trenkovu kraj Velike, gdje se i danas nalazi njegov dvorac. Legenda kaže je ondje pred hrastom promjera većeg od tri metra i visine 30 metara Trenk donosio presude kmetovima te na njemu vješao neposlušne seljake ili protivnike.

Za srednjovjekovno-barokni graditeljski kompleks dvorca u Valpovu, jedan od najstarijih i najvećih dvoraca u Slavoniji, koji se ubraja među najvrednije povijesne arhitektonske sklopove profane arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj, veže se čuvena legenda o valpovačkoj “Bijeloj gospi”, sablasti ili duhu koji je navodno 1838. godine izazvao mnogo nemira među stanovništvom Valpova.

Nemirni duh žene

Glavni “krivac” za legendu je natporučnik carske konjaničke pukovnije Kuschmann, koji je često dolazio u Osijek, gdje je i upoznao barune Prandau, koji su ga i ugostili tijekom bolesti. No barunov gost će vrlo brzo barunu povjeriti kako mu se tijekom noći događaju neobične objave. Naime, Kuschmann je tvrdio kako mu se kraj krevet pojavljuje sjena duha u liku mlade djevojke koja tvrdi kako je duh prije sto godina ubijene žene te kako je njezino tijelo bačeno između ledenice i gradske kapele, i to s glavom prema dolje. 

Pronašli su kostur

Duh je navodno tvrdio i kako se neće smiriti sve dok se njezino tijelo ne iskopa i pokopa u posvećenoj zemlji. Ako natporučnik ispuni ovaj zahtjev, vratit će mu se narušeno zdravlje te će pronaći ukopano blago.

Sam barun svojim će slugama 28. studenog naložiti da u prisutnosti dvorskog svećenika započnu s iskapanjem. Kada su vrlo brzo nakon početka kopanja uistinu i naišli na kostur, svi će ostati šokirani, a cijeli slučaj bit će prijavljen dijecezanskom biskupu Pečuškome Ivanu Sćitovskom, koji je odobrio pokop trupla na katoličkom groblju.

Za manje od mjesec dana natporučnik Kuschmann će u potpunosti ozdraviti, a poslije pokopa u dvorac će se vratiti mir i duh više nikad neće biti viđen. No sam barun Prandau nikad nije doznao za blago, i to iz razloga što mu sam natporučnik Kuschmann nije smio otkriti gdje se nalazi jer ovaj nije odmah povjeravao u njegovu priču o duhu. Natporučnik je ipak obećao kako će zapis o tome gdje se nalazi blago i kako ga pronaći načiniti u tri primjerka te ga s pečatom predati trima pouzdanim osobama koje nisu u rodu s barunom. No nije poznato je li ovo blago ikada pronađeno.

Za crkvu sv. Petra i Pavla u Baranji govori se da je “ukleta”, a legenda kaže da se ondje kostur pridignuo iz kripte i uspravio pred mještanima Topolja. Posljednja misa služena je 1961. godine i od tada se na molitvu dolazi samo na blagdan Petrova.

Otpor vještica Crkvi

Na crkvi su se već dva puta gradili zvonici i oba puta su se ti isti zvonici urušavali sami od sebe. Mjesne legende to tumače kao otpor vještica prema božjem hramu.     

U Kaštel Lukšiću, u drugoj polovici 17. stoljeća, živjele su dvije plemićke obitelji - Vitturi s kćerkom Dobrilom i Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. Roditelji su saznali za njihovu vezu te, iako su ih na više načina željeli razdvojiti, nakon brojnih skandala vjenčanje je na kraju ipak održano. To nije mogao podnijeti Dobrilin otac, koji je obuzet mržnjom i osvetom večer nakon vjenčanja na mostu ispred svojeg dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svojeg zeta iz kubure.

Zatvorili su ga u kulu

Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. U mjestu se, osim njihova groba u crkvici sv. Ivana na Rušincu, nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi te Miljenkov kaštel Rušinić.

Verzija legende o Kuli uzdaha ili Uzdah kuli na skradinskom području ima mnogo. Još se događaji stari barem 400 godina prenose i usmeno, a odavno su neki i zabilježeni te se čuvaju nepromijenjeni. Istraživač don Krsto Stošić u svojoj knjizi “Rijeka Krka s 54 slike” s početka 20. stoljeća piše kako je lijepa Stana, kći kneza Jure Barišića iz Rupa, bila zaručena za Pavla Mandušića iz istog sela. Asejin (ili Husein), doglavnik Mehmed bega, gospodara ovoga kraja, bio je zaljubljen, kako piše Stošić “začaran”, u Pavlovu djevojku. Jednom se Asejin popeo na stablo kako bi gledao Stanu, ali grana je pukla i on je poginuo. Beg je bacio krivnju na Rupljane i doveo ih sve u Čučevo gdje je stolovao, a Pavla je zatočio u čulišićku kulu. 
- Tu je čamio gledajući kroz prozorčić svoju Stanu kad bi ovce ili janjce vodila. Silno je uzdisao i suze ronio. Čuli su ga čobani i putnici pa prozvali onu kulu Uzdah kulom. Tako se i danas zove - napisao je don Krsto Stošić u knjizi prvi put tiskanoj 1927. godine.

- No Mejrana, žena Mehmedova, u djetinjstvu poturčena, sjeti se vjere svojih otaca, dogovori se sa sinom Alijom i i pusti noću sužnje iz Čučeva. Kad oni stignu u Rupe, pobune seljane pa svi navale na Uzdah kulu i oslobode Pavla. Pavao tada zapali prokleto gnijezdo da ne bi tko drugi kao on do tada trpio. Kad sve to čuje Mehmed beg, od ljutine mu puče srce. Njegov sin Alija nije nikoga progonio, nego naredi da se Rupljani vrate kući i mirno žive.

Tajni prolazi kule u Senju

A Pavao i Stana su se poslije vjenčali u Gospinu svetištu na Visovcu - napisao je Stošić.

Simbol grada Senja, koji još od 1558. godine krasi brdo po kojem je dobila ime - Kula Nehaj i danas za sobom vuče legendu o tajnom prolazu između nje i grada koji se, po pričama Senjana, stoljećima krije pod zemljom, a koji je služio kao tajna poveznica za komunikaciju između Uskoka i mještana. No tajna opstanka vojnika u kuli, mještani kažu, krije se u tajnom prolazu, svojevrsnom tunelu ili labirintu pod zemljom, koji je služio kao poveznica kule i grada, odnosno vojnika i mještana. 

Tinejdžerica pljačkašica

Za sam prolaz veže se još jedna legenda, a to je ona o djevojčici po imenu Zora Riđokosa, po kojoj je snimljene istoimena serija i napisan roman njemačkog autora Kurta Klabera, nakon njegova boravka u gradu pod Nehajem 30-ih godina, prije Drugog svjetskog rata.

Autor je navodno svoju priču izgradio na istinitim likovima i događajima, a glavna uloga vrti se oko 14-godišnje djevojčice Zore. Ona je bila vođa družine siročadi, koji su sebe nazivali Uskocima i skrivali se baš u tajnim prolazima ispod tvrđave Nehaj. Družina je živjela od sitnih krađa, ali samo bogatih ljudi. To je bio njihov način traženja pravde, a nadležni ih nikako nisu mogli uloviti.