Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Tata je slutio da će ga ubiti. Plakao je zbog mame i mene...'

None Foto: Danijela Mikola/24sata 2

Sandra Rapčak (28) iz Sotina već 26 godina traži tatu Borisa, nestalog hrvatskog branitelja. U trenutku nestanka imao je samo 24 godine. Ona je tad imala tek dvije godine

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

O tati ne pamtim ništa. Ne sjećam ga se. Sve što znam o njemu znam iz priča mame, bake i djeda, ljudi koji su ga poznavali. Kažu mi da je bio divan, dobroćudan, uvijek spreman pomoći svakome, veseljak.

POGLEDAJTE VIDEO:

'Tata je slutio da će ga ubiti. Plakao je zbog mame i mene' I Serijal Nestali #59

Sandra Rapčak (28) iz Sotina već 26 godina traži tatu Borisa, nestalog hrvatskog branitelja. U trenutku nestanka imao je samo 24 godine. Ona je tad imala tek dvije godine 📩 Pretplatite se: http://bit.ly/24sata_subscribe Pratite nas i na ostalim društvenim mrežama!

Mama mi je pričala kako se igrao sa mnom, govorio mi da sam njegova princeza. Znao me je voziti na svojemu motociklu, govorio je da ću ga i ja voziti jednog dana. Živio je tad za mene, kao što ja danas živim za njega i neću nikad odustati od njegova traženja - kaže tiho Sandra Rapčak (28) iz Sotina. Ona već 26 godina traži tatu Borisa, nestalog hrvatskog branitelja. U trenutku nestanka imao je samo 24 godine. Ona je tad imala tek dvije godine.

- Nemam ni slike od tate, ni jednu na kojoj smo on i ja zajedno. Odrasla sam s činjenicom da je nestao u ratu, iako mi dugo nije bilo jasno što to zapravo znači. Vidiš da ga nema i odrastaš s tom spoznajom. Cijeli život mi je žao što ga nisam upoznala - dodaje dok joj se oči cakle od suza.

Vratili su ih u selo

A Sandra i njezina obitelj, otac Boris, mama Tatjana (46), baka Verica, djed Dragutin i stric Drago, živjeli su mirnim seoskim životom u Sotinu nedaleko od Vukovara. Kao i većina drugih, godinama su se družili sa susjedima Srbima smatrajući ih prijateljima. No u svibnju 1991. godine, nakon pogibije redarstvenika u Borovu, bilo je jasno da se nešto sprema. Srbi su se počeli odvajati, a u srpnju počeli u Srbiju iseljavati svoje žene i djecu. Iako su se oko sela često čuli puškaranje i pokoja eksplozija, Hrvati u Sotinu nisu vjerovali da će doći do međusobnog sukoba. Sandrin otac Boris, koji se od prvog dana prijavio u obranu sela, stric Drago, pa čak i mama, svake su noći odlazili na barikade koje su postavili kako bi kontrolirali ulazak ljudi u selo. Imali su i oružje. Do zadnjeg trena su vjerovali da će sve proći bez problema. Kad je 21. kolovoza iz pravca Srbije i srpskih Negoslavaca krenuo prvi zračni napad na selo, otpor je postao uzaludan. Bilo je kasno i za bijeg, Sotin je bio okupiran.

Foto: Danijela Mikola/24sata Boris Rapčak je tog rujna 1991. otišao na posao. Došli su po njega na tenku. Pretukli su ga s još jednim čovjekom, obukli im srpske uniforme i odvezli

- Tog dana su organizirani autobusi za iseljavanje nas Hrvata iz sela. Moji su danima odbijali otići, ali smo na kraju ipak morali. U prvom autobusu ostalo je samo jedno mjesto i u njega je otišao stric. Mi smo sjeli u drugi. Trebali smo se naći opet u Vinkovcima. Kako smo sjeli i krenuli, tužnim smo pogledom gledali svoje selo iz kojega odlazimo ne znajući ni zašto ni zbog koga. Bojiš se, ne znaš što te čeka i gdje ideš. Došli smo do Lovasa i tu je naš autobus zaustavljen. Autobus u kojemu je bio stric je pušten. Naš je vraćen u selo. Nismo znali zašto - prisjeća se Sandra kobnog dana koji je razdvojio njezinu obitelj.

Sljedećih mjesec dana život u selu postao je zlokoban. Većinu vremena s obitelji provodila je u podrumu, iako je Boris svakodnevno odlazio na posao u Vupik, na farmu Jakobovac, gdje je imao radnu obvezu.

Sve je bilo puno Srba

- Tih zadnjih mjesec dana rujna, što smo bili u selu, stalno smo bili u strahu jer nismo znali što nas čeka. Strica nije bilo, nismo znali ni gdje je jer su sve veze bile prekinute. A onda je došao 30. rujan. Tata je u šest sati otišao na posao. Baka ga je ispratila. Negdje oko osam sati u selo su ušli Srbi i tenkovi JNA. Čula se tutnjava izdaleka. Svi smo se uplašili. Nismo mogli pobjeći u njive jer smo bili okruženi sa svih strana i nisi imao kamo. Otišli smo u podrum, kao i većina ostalih. U jednom trenutku viknuli su nam da izađemo. Izašli smo i vidjeli puno dvorište četnika, ulicu punu tenkova, vojske, domaćih Srba, naših susjeda. Svi su bili naoružani, puni mržnje. Tražili su da se predamo. Njih je bilo previše. Upali smo u njihove ralje - s mukom se Sandra prisjeća osjećaja tog užasnog dana. Zapravo, njezina sjećanja nisu toliko u slikama koliko u strahu i neizvjesnosti koju je kao dvogodišnje dijete instinktivno osjećala.

- Do mame i bake došla su dva vojnika. Natjerali su ih da se vrate u podrum. Djeda su odveli na drugu stranu. Mamu su u podrumu natjerali da se skine.     

Ona je molila da to ne naprave, ali su joj zaprijetili da će ubiti mene i baku koja me je držala. Bila je bespomoćna. Tad su je silovali, prvo jedan, pa drugi. Iživljavali su se nad njom.

Kad su završili, istjerali su nas. Vidjeli smo djeda i tog susjeda. Skinuli su ih do gola, vezali bodljikavom žicom, privezali za tenk i vukli kroz cijelo selo. Prvi susjed je htio ubiti baku, ali je drugi to spriječio. Stavili su nas na prikolicu i odvezli preko njiva u Negoslavce, u kuću koja im je služila kao privremeni logor. Prolazili smo preko Jakobovca i Ovčare. Vidjeli smo ukopane tenkove koji su bili okrenuti prema Vukovaru, govori Sandra.

Završile u logoru

Mamino silovanje ponovilo se i sutradan. Ispitivanja bi trajala cijeli dan i noć. Tjerali su ih da prokažu ljude iz sela koji su imali oružje. Ispitivali su ih i za tatu i strica.

- Onda je jedan naš susjed iz sela za tatu rekao: ‘Rapčaka mi stavite na prvo mjesto’ - dodaje Sandra. Nesretne su žene, s djevojčicom, prevezene u Sremsku Mitrovicu i tamo ostavljene. Zabranjen im je odlazak u Hrvatsku. Završile su u Makedoniji, kod bakina brata. Živ je ostao i djed koji je završio u logoru u Sremskoj Mitrovici, iz koje je razmijenjen u prosincu 1991. godine.

- Na televiziji smo vidjele prilog o razmjeni i ugledale djeda kako izlazi iz autobusa. Odlučile smo i mi poći u Zagreb. Krenule smo autobusom. Zaustavljene smo na srpsko-hrvatskoj granici. Pravile smo se da spavamo. Mama je imala jednu bombu uz sebe. Rekla je da će nas prije raznijeti nego da im ponovno živa padne u ruke. Nasreću, uspjeli smo doći do Zagreba. Tu smo našli djeda. Stric je cijelo vrijeme, do kraja rata, bio u vojsci. To smo kasnije saznali, pa smo i njega pronašli. Bio je u Vinkovcima - govori nam Sandra dodajući kako su se svi ponovno okupili, ali jedino njezina tate nigdje nije bilo. Tad je započela potragu za ocem koja traje i danas, već 27 godina.

Foto: Danijela Mikola/24sata Sandra kaže kako je inat tjera da se bori. I njezin je otac, kaže, iz inata ostao u selu do posljednjeg dana te nije želio napustiti svoj dom i svoje mjesto

- Dobivali smo razne informacije o tati, većinom su bile neistinite. No onda sam slučajno pronašla ženu koja je živjela na Jakobovcu. Toga jutra, kad je tata otišao na posao, ona je sjedila s njim i s čovjekom u čijoj su kući toga jutra pili kavu. Ispričala mi je da je tata govorio da će njega ubiti, predosjećao je to. Plakao je jako, najviše zbog mene i mame. Vrlo brzo nakon toga došli su po njih na tenku. Izveli su tatu i još jednog čovjeka. Pretukli su ih pred kućom i ona kaže da je vidjela da su im obukli srpske uniforme. Odvezli su ih na tenku nekuda, no nije mi znala reći gdje - govori Sandra, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Vukovar. Život je posvetila traženju nestalih.

- Prije dvije godine išla sam sa sumještanima na Viši sud u Beogradu na suđenje ratnim zločincima iz Sotina. Onda smo se prvi put našli oči u oči s našim dojučerašnjim susjedima. Razgovarali smo. Prvo nismo željeli, ali onda čovjek postane svjestan da moraš nešto poduzeti ako hoćeš doći do informacija i ako hoćeš pronaći nestalog. Tamo sam razgovarala s našim susjedom koji je osuđen, koji je na kraju i priznao da je počinio ratni zločin, čak i pokazao mjesto masovne grobnice. On je rekao da osobno ne zna ništa, ali da je čuo priču da je tata odveden. Iz Negoslavaca su došli po njega na farmu, pokupili i ostale te ih odveli i ubili. Ali on kaže da ne zna gdje se to dogodilo. Sve se vrti oko područja Jakobovca i Ovčare, ali to područje je jako veliko - nastavlja Sandra, koja se s čitavom obitelji u posve razrušeno selo vratila 1998. godine. Dočekali su ih oni isti Srbi koji su ih iz njega protjerali. Vrijeđali su ih, maltretirali, a neki i pokušavali uspostaviti kontakt kao da se ništa nije dogodilo. Ali o ubijenima i nestalima u Domovinskom ratu nikad ništa nisu htjeli reći.

Dočekali ih uvredama

- Svi oni znaju, ali ne žele reći. Meni i mojoj obitelji ništa ne znači ta kazna koju su dobili na sudu. Ni jedna ovozemaljska kazna njima neće biti dovoljna. Ono što moja obitelj, a i sve ostale traže, je da pokušaju sebi olakšati dušu, da olakšaju i našu dušu, da barem dostojno pokopamo naše nestale, a onda njima neka Bog sudi. Moji baka i djed još su živi. Žele pronaći svojega sina za života, da ga dostojno pokopaju pa da mogu i oni otići kod njega. Oni to možda neće dočekati, ali moja nada da ću ga naći neće nikad umrijeti. Dok je mene, bit će i nade. I taj neki inat te tjera da se boriš. Kao što je i on ostao do posljednjeg dana u selu iz inata, iako je mogao otići zajedno s nama - zaključuje Sandra dodajući kako će napraviti sve da dođe do bilo kakve informacije o tome gdje joj je ubijen i bačen otac.     

Komentari (198)
  • Pa ti zaboravi i oprosti...

    4. 2. 2018,   11:52
  • I moj je tata HEROJ...dva puta ranjen bio,ali nam se vartio...HVALA svima palima i nestalima borcima,ali naravno i civilima neduznima...Curi zelim svu srecu i da napokon nadje oca i posteno oprosti od njega 😢😢

    4. 2. 2018,   12:40
  • kad ovo procitam opet mi se zgade srbi i mislim da smo ih sve trebali potjerati nazad u srbiju. Kad vece necete prihvatiti RH niti stvaran suzivot sa nama onda je najbolje da vas ni nema ovdje.

    4. 2. 2018,   12:04