Obavijesti

News

Komentari 100

Jovanka je čekala sa zapetim pištoljem: Bojim se, ubit će ga!

Jovanka je čekala sa zapetim pištoljem: Bojim se, ubit će ga!
2

6. DIO: Svakog dana donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali

VIDEO

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Pozadinske igre

Beogradski publicist Đuro Zagorac otkrio je kako su išle pozadinske akcije o kojima Nuić nije ni slutio, sve do osamdesetih.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

“Uoči izvođenja završne predstave, Broz je tražio i odobrio kritičku analizu organizacije i rada savezne Udbe. To je osigurao preko Slovenca Brajnika, više godina visokog rukovoditelja te službe. Brajnik se istaknuo kao skojevac u Ljubljani. U ratnim godinama smatran je pretečom organiziranja Rankovićeve Ozne u Sloveniji. Slovenci su i u šumama formirali državne institucije, ispisali su svoj denar, ali i organizirali svoju obavještajnu službu oličenu upravo tada u mladom Brajniku”, piše Zagorac.

Akcija je tekla kao na filmu.

“Jedno jutro, dok su boravili na najživopisnijem otoku brijunskog kompleksa, na Vangi, Brozu su stigli gosti”, nastavlja Zagorac. “Jovanki je pristigao dragi ‘ujak iz Like’... Nije rod, ali je kao rođeni. Stevo Krajačić je tada bio predsjednik Sabora Hrvatske i stigao je s još tri druga... Popili su kavu i rakiju na terasi vile, one iste s koje su – Broz, Naser i Nehru – poslali poruku svijetu da su osnovali Pokret nesvrstanih.

U trojci su bili Aleksandar Globočnik, Božo Rašeta i Mile Rukavina. Globočnik je u mladosti bio pilot, a kad je prestao letjeti, Stevo ga je angažirao u svojoj službi. Rašeta je bio Globočniku desna ruka, a Rukavina im je pridodat da im osvijetli put. Sva trojica radila su kao stručnjaci u službi za ozvučenje i prisluškivanje u policiji Hrvatske.

Nije se gubilo vrijeme, već im je naloženo da otputuju u Beograd i u rezidenciji Brozovih srede Titove poštanske marke! Kolekcija Titovih maraka bila je obimna i velike numizmatičke vrijednosti. Na njoj su mu naročito zavidjeli general Dapčević i zvučno ime nogometa Stjepan Bobek. Obojica su imali ponešto, ali je kolekcionar Broz bio nedostižan. Rezidencija Brozovih odmarala se u tišini, dok je prostranim vrtom odzvanjao cvrkut ptica. ‘Ekspertna trojka’ Globočnik, Rašeta i Rukavina, prema dogovoru, smjestila se u saveznu vilu preko puta Brozovih. Pregledali su sve instalacije u rezidenciji, od kabineta do spavaće sobe. Sačinili su izvješće i to samo u jednom primjerku i predali ga drugu Stevi Krajačiću da brine o tome. Izvješće je pohranjeno u Titovom sefu...”

Taj njihov izvještaj poslužio je Brozu, kao krunski dokaz, da krene u akciju...

Nisu Brozovi mahali ovim papirom, niti su ga službeno spominjali.

Tek nakon Titove smrti, kad je pokrenuto pitanje prisluškivanja, Stevo je zaprijetio da će objaviti taj nalaz. Nije to učinio, ali je očito imao kopiju spomenutog izvješća.

Što su sve stručnjaci čačkali, ostala je tajna. Kasnije se s pravom pretpostavljalo da su stručnjaci unijeli “sumnjivi” telefon kojim se služila Jovanka i da su ga namjerno nepravilno instalirali. Tako se nije znalo koga prisluškuje ona, a tko nju. Logična je bila i pretpostavka da su oni čačkali i oko glavnog kabela i iz njega izvukli žicu koja je vodila van i na čijoj je moći zasnovana afera.

Otuda i Brozov krik: “Mene, drugovi, prisluškuju!” “Mnogi su onda sumnjali da su ti mikrofoni postojali, a neki sumnjaju još čak i danas”, rekao je radijski novinar Aris Angelius generalu Miškoviću.

'Iz Rankovićeva stana linija je išla direktno u rezidenciju predsjednika Republike'

“E pa sad, to je dugačka priča”, opet je bio misteriozan Mišković. “Ja ću vama reći samo jedno. U tom poslu traženje mikrofona je egzaktno. Njega ima ili nema. Da bi ga našao, moraš slijediti one tehničke metode kojima se postavljaju, samo obrnutim slijedom. Mi smo to radili u kompletnoj rezidenciji predsjednika Republike i tamo smo našli određene mikrofone. Ali kad su postavljeni, tko ih je postavio, zašto su postavljani – egzaktne dokumentacije nije bilo. Ali bilo je nešto drugo. Na kraju posla došli smo i u stan Aleksandra Rankovića i iz njegova stana išla je direktna linija u rezidenciju predsjednika Republike. Ništa nije nađeno aktivirano, ali se moglo aktivirati tada kada bi netko rekao ‘sad’. Prema tome, zašto je to činjeno, zato da se špijunira Tito ili da se zna da ga drugi špijunira ili da se zna ako mu se nešto dogodi ili da ne bi netko drugi nešto poduzeo, to je sad druga priča o kojoj ne želim govoriti”, ispričao je general Ivan Mišković, predsjednik Tehničke komisije za istraživanja ozvučenja predsjednika republike i Aleksandra Rankovića Arisu Angelisu. Ostalo je napisao u svojoj knjizi koja nikako da ugleda svjetlo dana.

Iz njegova iskaza vidimo da je oprema za prisluškivanje postojala, ali nije bila aktivirana, i nije se znalo kome služi. Osim ako general nema drugo objašnjenje.

“Postavljala su se brojna potpitanja o ovoj aferi. Jedno je od njih je li Brozove više brinulo moguće prisluškivanje ili sve čudnije ponašanje Rankovića”, piše dalje Zagorac. “Izostali su njegovi večernji dolasci u rezidenciju, na referiranje i primanje zadataka, a nastale su i ‘smetnje’ na vezama. (…)

Pripreme za održavanje Brijunskog plenuma privodile su se kraju. Privođenja i saslušanja su nastavljena. Trebalo je sve ubrzati. Odugovlačenje ne bi bilo produktivno, mnogi bi se od ‘šoka’ mogli osvijestiti i situacija bi se preokrenula. Gdje održati plenum, postavljeno je važno pitanje. Drug Stevo i drugarica Jovanka bili su nezaobilazni u cijeloj režiji i na njima je bilo uvjeriti Broza...

Zar nije najpodesniji Beograd i Palača federacije, koja ima komfor i gdje je najlakše organizirati sigurnost? Stevo se kasnije hvalio kako je uvjerio Broza da u obračun s Rankovićem ne smije ići na ‘srpski teren’, već da se ide na ‘neutralan’ teren, na Brijune. Brijuni su bili pod zaštitom vojske, mornarice, i tu Udba nije imala pristupa, što je također bilo značajno. Pripreme su ušle u završnu fazu.

Tito je, uz neke peripetije na putu, stigao na Brijune u Krajačićevoj organizaciji. Pristigao je i Ranković, u pratnji Gošnjaka, vojnim avionom. Tito ih je tako ‘upakirao’ da su obojica bili pod kontrolom, jer je najveći strah proizvodio upravo taj duet. Jutro prije izlaska na megdan sastali su se, u salonu Bijele vile, Broz, Ranković i Gošnjak, a kao svjedok – general Babić. Tu je, naravno, bilo i nevidljivih osoba, a među njima, pouzdano se zna, bila je i Jovanka Broz, s pištoljem na gotovs, i krajnje nervozna. Ona je bila u panici, strašno se bojala da joj ‘zlikovci’ ne ubiju muža!

Prvi se oglasio general Veljko Kovačević. Bila mu je znana, rekao je, praksa NKVD-a u SSSR-u, i kakvim se sve metodama služila ta služba. Te metode su doprle i u ‘naše domove’, evo ih, ušle su i u ‘Titov dom’. Dodao je da mu se čini da je ovaj postupak nadmašio i one NKVD-a, ‘nisam čuo da su Staljina ozvučivali’.

I Svetislavu Stefanoviću Ćeći se žurilo da kaže što je naumio, iako svjestan da neće ništa promijeniti niti nekog druga pokolebati. Iz odnosa okruženja, drugova koji su se do prije neki dan divili Marku, jasno je bilo da je već ‘odstrijeljen’. Ipak, Ćeća je govorio s više žara od već klonulog Rankovića:

– Ja sam, drugovi, mislio da sam dobro radio... Drugovi, ja samo podsjećam da je prilikom petogodišnje, desetogodišnje, petnaestogodišnje, dvadesetogodišnje, prije dvije godine, da je službi sigurnosti izrečeno više pohvala. Ono što je nama osobito ulijevalo hrabrost, bile su pohvale, priznanja i odlikovanja druga Tita. A priznanje druga Tita nije samo jednom došlo. Da sada ne citiram što je sve drug Tito govorio...

S divljenjem i pohvalama govorio je Ćeća i o zaslugama druga Marka (Rankovića). Dok je navodio kako je njega i drugove koji su s njim radili, najviše ‘zaprepastilo’ i ‘frapiralo’ to s prisluškivanjem druga Tita i Kardelja, glasno mu je iz sale dobacio Tempo (Vukmanović):

– I od 1950. godine mene. Tko je izdao direktivu?

Ćeća:

– Tempo, što se tiče tebe, ja niti znam da te prisluškuju, niti sam ja dao direktivu. Ja ti dajem časnu ljudsku riječ.

Glas iz sale:

– Priznaju ljudi koji su ispitivani.

Prisluškivanje je od najvećeg grijeha postalo stvar prestiža. Biti tik uz Tita i Kardelja, biti prisluškivan mnogo prije njih... E, to govori samo po sebi, ne može proći tako, bez priznanja i odlikovanja. Kad je bio okrivljen i kad se nalazio u zatvoru, Gvozden Predojević, šef beogradske službe, imao je muke uvjeriti više gradskih dužnosnika da uopće nisu nikada ni bili planirani da budu prisluškivani. Nisu mnogi bili, a kako bi voljeli da jesu”, piše Đuro Zagorac.

Ćeća:

– Pa, dobro, trebamo vidjeti te ljude. Nemojmo drugovi prenagljivati... Za Đilasa i Dedijera se zna.

Tempo:

– Ovo moje je 1950. godine.

Ćeća – Tempu:

– Od 1950. nema govora.

Tempo:

– Prvi sam na popisu iz 1950.

Ćeća:

– Ja sam zato da istjeramo stvar na čistinu.

Tempo:

– I to u situaciji kad mi je CK povjerio zadatak da organiziram partizanske odrede po cijeloj teritoriji Jugoslavije za borbu protiv Staljina ako budemo napadnuti, a vi me prisluškujete. Izvini druže!

Ćeća:

– Ja ne znam, Tempo, odakle tebi te informacije.

Tempo:

– Evo piše u dokumentaciji.

Ćeća:

– Koliko ja znam, ti nisi prisluškivan. S mojim znanjem ti prisluškivan nisi. Naša služba nije imala nikakvog interesa da tebe prisluškuje!

Ovo je Tempo doživio kao uvredu, ali nije imao smjelosti da priupita ozvučuje li i prisluškuje još neka služba uz Udbu. To bi već bilo upiranje prsta u KOS (vojnu službu) i kad to nije učinio Broz, tko smije posumnjati.

Ćeća:

– Ozvučivanje u smislu snimanja razgovora je jedna radnja i tu se državnoj sigurnosti na može ništa prebaciti. Druga je stvar ozvučivanje u cilju prisluškivanja određene osobe, a da ona to ne zna. Takvo ozvučivanje, u cilju prisluškivanja, nismo radili, drugovi, kod rukovodećih ljudi. Ja to kategorički tvrdim – da nismo. Prema tome, mikrofoni koji su pronađeni kod druga Tita i ostalih drugova, ako ti mikrofoni nisu instalirani u cilju snimanja razgovora na njihov zahtjev, od strane Udbe, nisu instalirani u cilju prisluškivanja. To je tema i ja mislim da nije teško stvar istjerati na čistac...

Glas iz sale:

– A što će onaj mikrofon u spavaćoj sobi?

Ćeća:

– To trebamo istjerati.

Ponovo upadica:

– Ti to moraš znati, ali zaobilaziš.

Ćeća:

– Nemojmo optuživati. Prije svega, ja ne znam i ne zaobilazim. Što znam ja govorim. To nije djelo državne sigurnosti.

Upadica:

– Kako kad si ti rukovodio, čije je djelo?

Ćeća:

– To je ili djelo neprijatelja ili posebnih planova... Ja nisam neprijatelj ove zemlje, nisam ovdje ničiji špijun i ne dozvoljavam da se meni ovdje vrše takve upadice, i da mi se takve stvari imputiraju. Ja sam čestit i pošten građanin.

Upadica:

– Treba te uhititi.

Ćeća:

– Sramno je da mi se na Plenumu na takav način prijeti. Ja vam govorim što znam i što je istina. Ako Tehnička komisija pronalazila mikrofone, koja je to komisija, gdje je baš težište problema, zašto je ta komisija anonimna, koji su članovi te komisije?

Ovo je dodatno potaknulo raspravu.

Tito:

– Ja sam tu komisiju formirao da ispita kod mene, jer sam par godina bio siguran da me prisluškuju. Ta je Tehnička komisija sastavljena od ljudi iz nekoliko republika koji se bave tim poslom, naime za druge, razumije se protiv klasnog neprijatelja. Komisija je sastavljena od ljudi u koje ja imam povjerenje, jer ja od vas komisiju nisam mogao formirati.

Ćeća:

– Našao bi se neki čovjek bar da prisustvuje.

Tito:

– Našli su se mikrofoni i telefoni.

Ćeća:

– Druže Tito, ja vas uvjeravam da mi vas nismo prisluškivali. Nije zato imala potrebe Udba, niti je bilo tko to želio. Ako se neprijatelj, pojedinac, uvukao u Udbu, pa je prisluškivao za nečiji račun, ja mogu dopustiti teoretsku mogućnost, ali to možemo lako istjerati na čistac. Prije svega, ozvučivanje ne može raditi jedan čovjek. Kako se može ući u prostoriju koja se ozvučava, a koja je istovremeno dobro osigurana.

Upadica:

– Onaj tko osigurava može ući.

Ćeća:

– Dobro, da vidimo tko je taj, pa da vidimo gdje te žice od mikrofona idu.

Tempo – opet:

– Samo ne mogu vjerovati da je netko ozvučivao moju prostoriju bez vašeg znanja.

Ćeća:

– Na koju prostoriju, Tempo, misliš?

Tempo:

– Na moju prostoriju, moj telefon je ozvučen 1950. Bez vašeg znanja to sigurno ne može.

Ćeća:

– Ne znam Tempo, kad kažem da ne znam, moraš mi vjerovati.

Prije okončanja sjednice i razlaza, usvojene su odluke plenuma. Poslane su dvije preporuke odgovarajućim tijelima što im je činiti u demontiranju Udbe i još uz to:

– da se drug Svetislav – Ćeća Stefanović isključi iz CK SKJ i iz SK, kao i preporuka da se razriješi članstva u SIV-u

– da se prihvati ostavka druga Aleksandra Rankovića na funkciju u CK SKJ (člana i tajnika) i prihvaća se da podnese ostavku na funkciju dopredsjednika Republike. Ostaje među drugovima, u SK.

Znači, ništa od Titove riječi date Gošnjaku da će drug Marko ostati član CK SKJ i da će se pridružiti ‘trustu mozgova’, članovima Savjeta federacije. Da nije bilo tvrdog Titova obećanja, ne bi ni došao na sjednicu. Mogao se lako opravdati liječničkim nalazom. Slušajući Brozovu završnu riječ, erupciju radosti i zadovoljstva, što je posao obavljen tako dobro, u zanosu se čak zahvalio Rankoviću na njegovu ‘dobrom držanju’, očekujući i njegovu ‘pomoć’ u budućnosti, drug Marko se našao u čudu.

Ta Brozova bezočnost oborila je Rankovića, doživio je infarkt”, piše Zagorac i nastavlja: “Hitno je avionom prebačen u Beograd.Te večeri bio sam dežurni federacije. Da nije bilo teleksa s Brijuna, vikend bi protekao mirno. U toj poruci je pisalo da se na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu Aleksandru Rankoviću treba osigurati tretman kao da je potpredsjednik Republike, što je službeno još i bio. Bio je to zahtjev Josipa Broza Tita.”

Službe poslije Rankovićeve smjene

U preraspodjeli karata nakon Plenuma, nacionalna je struktura imala važnu ulogu, tvrdi Duhaček. “Svi Makedonci su poslije Četvrtoga plenuma ostali u službi ili su bili raspoređeni na druge funkcije u sklopu Ministarstva. Takav stav bio je primijenjen i prema Slovencima. Srbi, odani službi, morali su napustiti Ministarstvo vanjskih poslova. Oni su po ocjeni komisije jednostavno proglašeni za rankovićevce. Kadrovi iz Hrvatske, oni koji su bili poznatiji kao jugoslavenski opredijeljeni, također su morali napustiti službu. I oni su smatrani rankovićevcima…”

Duhaček potom opisuje tri ešalona “likvidatora Steve Krajačića.”

Ešalon je, u vojnoj terminologiji, dio jedinice raspoređen po dubini – prvi ešalon dio vojske ili jedinice koji prvi ulazi u okršaj, potom slijede drugi, treći…

“Prvi ešalon je bio sastavljen od bivših obavještajaca, a imao je zadatak da izvrši pionirski rad, da ustanovi i markira slabosti obavještajnog rada i obavještajaca, da organizira ‘prisluškivanje’, da sačini spisak ljudi koje treba ukloniti iz Ministarstva, da organizira sigurnost Brijunskog procesa, predloži novi kadar na rukovodeća mjesta u službi… Bili su odlično naoružani iskustvom propalih i istjeranih obavještajaca, pucali su na sve strane, rafalima i pojedinačnom paljbom. Za komandanta je bio postavljen isprobani i prekaljeni obavještajac Kominterne, osobni prijatelj Josipa Broza, Ivan Krajačić Stevo. Krajačić je završio obavještajni kurs u Moskvi, a diverzantski u Parizu, neposredno prije puta u Španjolsku, kod Ivana Antonova Srebrenjaka, koji je poslije Kominterne imenovan za šefa ruske obavještajne službe za Balkan, a Ivan Stevo Krajačić za njegova zamjenika.

Ivan Stevo Krajačić postavio je i čelnike u svom ešalonu: Milana Miškovića je postavio uoči četvrtog plenuma za saveznog ministra za unutrašnje poslove, a njegova rođenog brata, general-pukovnika Ivana Miškovića za šefa vojne kontraobavještajne službe…”

Duhaček potom opisuje kadrove koji su sudjelovali u micanju Rankovića – Veljko Mićunović, Konstantin Koča Popović, Jovan Kapičić, Veljko Milatović, Maks Baće…

U “trećem ešalonu” bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Mika Tripalo, Krsto Crvenkovski, Stevan Doronjski… “U izboru tog ešalona, barem jednog njegova dijela, sudjelovao je osobno Josip Broz Tito”, piše Duhaček, “koji je odabrao France Popita, Krstu Crvenkovskog i Fadilja Hodžu”.

“Rezervni ešalon bio je”, objašnjava Duhaček, “po nacionalnosti uglavnom srpski. On je u pokret stavljen najkasnije neposredno pred početak Plenuma. Ešalonom je zapovijedao Petar Stambolić. Morala se objasniti Srbiji nova žrtva, poslije Sretena Žujovića, Blagoja Neškovića, nesretne pogibije Krcuna, likvidacije srpskih generala itd. Oni su to zdušno obavili.”

'Stevo Krajačić vukao je konce razbijanja države'

Duhaček opisuje, za srpski dio tajne službe, kanonski portret Ivana Steve Krajačića kao zloduha koji je, iz pozadine, vukao konce razbijanja države, oslanjajući se na svoj čudesni utjecaj na Tita, ništa manje na Ruse, vođen, u krajnjoj liniji, uvijek nekom vrstom nacionalizma koji je, uz komunizam, bio najvažniji element njegova svjetonazora. Pišući o stvaranju jugoslavenske obavještajne službe, Duhaček daje zanimljivu genezu.

“Ova organizacija u Hrvatskoj stvarana je u vrijeme kad je Josip Broz bio povjerenik Kominterninog špijunskog centra za Balkan, a zamjenik mu je bio Ivo Lola Ribar. Tada su za Kominternu ili sovjetsku obavještajnu službu radili i hrvatski komunisti Ivan Krajačić Stevo, Andrija Hebrang, Ivan Antonov Srebrenjak i Jakoša Delibor Malčik.”

“Ivan Krajačić bio je”, kaže Duhaček, “u toj politici Kominterne jedan od najboljih izvršitelja. Shvatio je ciljeve i namjere Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza, nastojao osigurati da baš Hrvatska bude taj dio teritorija za kontrolu Balkana. Svoje veze s Moskvom nikada nije prekidao. Josip Broz je znao da je Ivan Krajačić i nakon 1948. godine održavao kontakte s Rusima. On to ne samo da je tolerirao, već je i sam u tome sudjelovao. Njihova suradnja datira još od 1935. godine kada je Krajačić dobio zadatak da prati Broza u Moskvu. Posljednja radiostanica, vlasništvo Kominterne, odnijeta je iz Hrvatske, odnosno Jugoslavije u Sovjetski Savez tek 1983. Svjedok ovog ‘veličanstvenog’ čina bio je Josip Manolić, susjed i štićenik Ivana Krajačića, danas jedan od rukovoditelja HDZ- a”, piše Duhaček, čija je knjiga izašla 1992. i savršeno se uklapala u srpske teze o vatikansko-kominternovskoj zavjeri o rušenju Jugoslavije te antisrpskom komplotu.

“Stav Ivana Krajačića i obavještajne službe u Hrvatskoj, koju je on stvorio i do smrti zadržao neprikosnoveni utjecaj u njoj, odnosio se u najširem smislu na sve poslijeratne društveno političke odnose u Jugoslaviji. Detaljna analiza ovog fenomena dala bi zanimljive rezultate. Na primjer: zašto je u vrijeme Informbiroa najmanje Hrvata među optuženima na Golom otoku? Postoje jasne indikacije da ih je Ivan Krajačić na vrijeme upozoravao, a time i sačuvao. Još tad je iz njega progovorio hrvatski šovinizam, iskoristio je okolnosti i optužio i osudio sve Srbe iz hrvatskog državnog i partijskog vrha kao pristalice Informbiroa, protivnike Josipa Broza i nezavisnosti Jugoslavije. Ćanica Opačić, Rade Žigić i Duško Brkić, troje najuglednijih Srba iz vremena oslobodilačkog rata, stavljeni su na optuženičku klupu kao izdajnici. Njihova jedina krivica je bila što su bili Srbi…”

Duhaček nadalje razvija priču koja se po Zagrebu kolportirala dugo vremena prije no što je napisana. Onu prema kojoj je upravo Stevo Krajačić prvi uspio ući u ustaške arhive i zaplijeniti ih – što mu je dalo silnu moć.

“Sam Ivan Krajačić ušao je u Zagreb s prvim partizanskim jedinicama. Na upozorenje Radojice Nenezića, komandanta 28. slavonske udarne brigade, da je opasno ući u Zagreb tako brzo, Krajačić se nije obazirao. Žurio je k Savskoj cesti gdje se nalazio ustaški zatvor i isljedni dio tajne policije, ali i arhiva UNS-a, zapi-snici sa saslušanja komunista, presude i dosjei onih koji su radili za ustašku tajnu policiju – obavještajnu službu te veći dio dokumentacije logora Stare Gradiške i Gestapoa: Ta arhiva je nestala…”

Duhaček dalje prepričava intervju koji je 1974. vodio s Krajačićem. Duhaček je kanio napisati knjigu Razgovori s Ivanom Krajačićem Stevom.

“Prilično raspoložen za razgovor, upozorio me da vodim računa o točnosti onoga što pišem jer ‘Rusi bi te mogli opovrgnuti, oni raspolažu s dosta papira s ovoga terena i prije rata, a naročito o onome što se dešavalo za vrijeme rata...’ Meni je pala na pamet tog trenutka arhiva iz Savske ceste i upitah ga: ‘Da nije možda i arhiva sa Savske ceste negdje tamo u Rusiji, dobro bunkerisana?’ Stevino dotad dobro raspoloženje više nije bilo isto. Nervozno mi je odgovorio: ‘Pa možda… ali o tome bi trebao razgovarati.’”

“Ivan Krajačić”, tvrdi Duhaček, “uzeo je u zaštitu sve obavještajce hrvatskog podrijetla koji su se svrstali u nacionalistički blok, i uspio ih je sve sačuvati.”

Duhaček usput opisuje i jedan proces koji nije usko povezao s Ivanom Stevom Krajačićem. Prema njemu, Engleska obavještajna služba pokušavala je pred kraj rata vratiti na veliku scenu HSS i angažirati ga protiv NOP-a. “Nastojali su da pridobiju za sebe Magovca, Košutića, Krbeka, Lakuša, Farolfija i druge. Cilj im je bio da se prvaci HSS-a povežu s dvojicom ‘buntovnika’ Pavelićeve vlade, ministrom vojske Vokićem i ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, kako bi smijenili Pavelića i formirali vladu od ‘umjerenih’ministara NDH i predstavnika HSS -a i da ustaše postanu domobrani, a da nova vlada zatraži prekid neprijateljstva sa Saveznicima i ponudi pregovore Glavnom štabu Hrvatske, u cilju formiranja jedinstvene vlade u Zagrebu. Međutim, ni Nijemci ni Pavelić nisu mogli odobriti takav ‘prevrat’. Lorković i Vokić su uhapšeni i otpremljeni u Lepoglavu, gdje su strijeljani samo nekoliko dana prije kraja rata…”

Taj komplot s Englezima i HSS-om pratit će Krajačića, baš kao i Hebranga, kao tiha sjenka, cijeloga života.

>>> Kraj šestog nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 100
VIDEO

'Sanirao se neki zid i iskočili su tanjuri. Pokazao sam ih Titu...'
FELJTON: TAJNI DOSJEI UDBE (6)

'Sanirao se neki zid i iskočili su tanjuri. Pokazao sam ih Titu...'

U neposrednoj blizini Barbarige nalazi se vojni objekt - kasarna u kojoj je smještena jedinica 5. VPS. Vojni objekt je ograđen žičanom ogradom i jedino na tom mjestu do sada nisu vršena arheološka istraživanja

Misterij Seusovog blaga: Tko je našao i ukrao vrijedno posuđe?
FELJTON: TAJNI DOSJEI UDBE (5)

Misterij Seusovog blaga: Tko je našao i ukrao vrijedno posuđe?

Dan nakon prijave Vesne Girardi-Jurkić, koja je završila i na nekim od važnijih političkih adresa u Hrvatskoj, okružni javni tužitelj u Puli zatražio je od Službe javne sigurnosti provođenje istrage
Monty se posebno zanimao za 'mržnju' između Hrvata i Srba
FELJTON: TAJNI DOSJEI UDBE (4)

Monty se posebno zanimao za 'mržnju' između Hrvata i Srba

William Montgomery je bio arhitekt Miloševićeva sloma. Slično je radio kod nas kad je stvorena ‘šestorka’ koja je dobila HDZ na izborima 2000. godina