Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Tito i ovi gore spavaju svaku večer sa ženom ili ljubavnicom'

None Foto: 24SATA 2

10. DIO: Svakog dana donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Vlado Dapčević: Krajačić je čistio Titove neprijatelje

Vlado Dapčević, rođeni brat generala Peke Dapčevića, bio je vjerojatno najtvrđi Titov protivnik u Partiji. Proruski orijentiran, tvrd, nesalomljiv, u zatvoru je proveo veći dio života, a nakon uvođenja višepartijskog sustava u Srbiji, odmah nakon izlaska s robije, osnovao je – Komunističku partiju.

Foto: screenshot/Youtube Vlado Dapčević

Od pedeset šest godina “aktivne političke borbe” čak četrdeset osam proveo je u zatvorima, ratu i emigraciji. Zbog izdajstva Tita, Partije i države, u Glavnjači, na Banjici, u Staroj Gradiški, na Golom otoku, u CZ-u i u “Zabeli” proveo je dvadeset dvije i pol godine života. Nekoliko puta bio je izvođen na lažna strijeljanja. Na Golom otoku je prebijan; bio je prisiljavan čistiti kontejnere u kojima je bio u fekalijama do prsa. Sve je izdržao.

“Od prvoga dana kad sam postao član Komunističke partije, od trideset treće godine, smatrao sam sebe istovremeno i članom sovjetske partije. Za mene tu nije bilo nikakve razlike. Vama je danas teško shvatiti to internacionalističko osjećanje koje smo mi nosili. Ono je bilo neodvojivo od komunističkog osjećanja. Ona posljednja rečenica u Komunističkom manifestu “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” mene je zgrabila prvog dana. Da sam taj internacionalizam osjećao do kostiju govori i to da sam čak pet puta pokušao kao dobrovoljac da idem u Španiju. Kasnije, iz SSSR-a, bio sam se dogovorio da idem kao dobrovoljac na Kubu, a poslije toga i u Vijetnam. Kad sam postao komunista, ja sam dvije stvari usvojio kao aksiome jednom za svagda. Jedno – proleterski internacionalizam. Drugo, da je marksizam – lenjinizam učenje o klasnoj borbi, da sve treba gledati samo s klasnih pozicija. Ideologija je ili socijalistička ili buržoaska. Trećeg nema. Sve drugo je laž i obmana.” napisao je u knjizi Ibeovac – Ja, Vlado Dapčević, koju je objavio u koautorstvu sa Slavkom Ćuruvijom, novinarom kojega će kasnije likvidirati Miloševićev režim…

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (8. DIO) Špijun je odlučivao koga treba ubiti: 'Mrtva usta ne govore...'

Vlado Dapčević vjeruje kako je Tito bio vezan za Krajačića jer su obojica radili za NKVD i jer je Stevo Krajačić, kao i Josip Kopinič, čistio Titove protivnike. Na jednom mjestu u knjizi Dapčević je prepričao priču Kađe Petričevića, svog prijatelja iz partizana: “Tada on meni ispriča ovu priču. Pozvao Tito na večeru Tempa, Kreačića, Petričevića, Rankovića, Ivana Krajačića – Stevu. Kad su večerali, malo i popili, Tito poče: ‘Evo, kako nas oni napadaju, a mi smo im dali najbolje naše kadrove. Čak sam i ja radio za NKVD.’ Kad ga je nogom gurnuo Stevo Krajačić, on se okrenu prema Stevi i reče: ‘Šta me ti guraš, ovo su moji najbolji kadrovi, ja njima mogu da kažem sve.’ Ispriča to Kađa i ode…”

Dapčeviću su se, kako je rekao, nakon toga počele u glavi vrtjeti priče od prije rata: Petko Miletić, cinkarenja po Rusiji, Nikola Lekić...

“Mislim: ako je radio za NVD, onda je sigurno pisao dostave. Kakav mu je drugi posao mogao biti nego da iz jugoslovenske sredine daje mišljenje i ocjene ljudima u NKVD! Kada mi je još ispričao, navodno mu je to rekao Tempo, da su se dogovorili – u slučaju da Rusi na Peti kongres pošalju Dimitrova da bi pokušao delegate da pridobije s pozicije Rezolucije – da ga, jednostavno, onemoguće da govori. Kod nas je Dimitrov imao ogroman ugled i s razlogom su se plašili takve mogućnosti. Ideja je bila da Tito, ako bude potrebno, isključi mikrofon i da ga, u najgorem slučaju, čuju samo dva-tri prva reda. Kad mi je to rekao, plus razne stvari o sudbinama Hebranga i Žujovića – ja sam se konačno prelomio. Zaključio sam: ovo je svinjarija i hohštapleraj. Nema tu više nikakve zabune. A film se vraćao i počeo sam da shvatam neke stvari na koje ranije uopšte nijesam obraćao pažnju. Pa čak i neke koje su se događale neposredno prije razgovora s Kađom. Bio sam, recimo, pozvan kod udbaša na 13. maj, njihov praznik, i imao sam prilike tamo da vidim kako im se i šakom i kapom daju činovi, ordenje, kako se toči šampanjac, kako se prosto korumpiraju ljudi. Ja sam tada ovako razmišljao: Ovdje se radi o krupnoj stvari koja apsolutno vodi ne samo našem kidanju sa Sovjetskim Savezom, već i s ostalim socijalističkim zemljama i međunarodnim komunističkim pokretom. Da bismo se održali ekonomski, vojno i slično, htio to neko ili ne htio, morat ćemo se okrenuti imperijalistima Amerikancima. Da bismo stekli kredit kod njih, ovoj domaćoj buržoaziji morat ćemo da pravimo velike ustupke u političkom, kadrovskom i svakom drugom pogledu. Mic po mic – od socijalizma u našoj zemlji neće biti ništa. Sve ono što je izginulo, bilo je uzalud. Ovo treba spriječiti!”

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (9.DIO) Rekao je Titu 'ne': Smijenili ga i optužili da šuruje s ustašama

Dapčević Titu predbacuje i odgovornost za Kerestinac, kada je u neuspjeloj akciji, nakon bijega iz logora, pobijen cvijet hrvatskog komunističkog pokreta. Odgovornost za taj događaj nesumnjivo ide na dušu Josipa Kopiniča, radiotelegrafista Kominterne u Zagrebu i suradnika sovjetske obavještajne službe, koji je organizirao bijeg iako za njega nisu postojali preduvjeti. Vlado Dapčević ima drugu teoriju.

“Ma, kakvo neuspjelo bjekstvo”, kaže Dapčević. “Nije to bilo neuspjelo bjekstvo, to je bio čist zločin. I to zločin komunista. Njih je bilo lako osloboditi. Naročito u onom periodu dok se još nije bila učvrstila ustaška vlast. Njih su čuvala tri-četiri stražara. Čak nisu bili pravi žandari ili policajci, nego oni iz takozvane seljačke straže. Ja smatram da je to u svakom slučaju bio zločin i ne samo zločin iz nehata. Jer, nemoguće je da oni koji su znali da su ti ljudi tamo i koliko oni vrijede za naš pokret nisu ništa preduzeli da budu oslobođeni. Kada su i pokušali – i to na svoju ruku Kopinič i Rob, sekretar Mjesnog partijskog komiteta Zagreba – to je urađeno tako naopako kao da je neko svjesno htio sve da upropasti. Sto dvadeset sedam najvećih intelektualaca Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske je tu pobijeno. Rekao sam ti već: mi nismo imali nijednoga teoretičara ravnog Ognjenu Prici, nijednoga čovjeka u kulturi ravnog Otokaru Keršovaniju, nijednoga u oblasti publicistike ravnog Božidaru Adžiji...”

Foto: Wikipedia S lijeva na desno - Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Krešovani

Dapčević izravno aludira na krivnju Josipa Broza.

“Kad sam o tome razmišljao, imao sam utisak, a imam ga i danas, da je neko možda i svjesno izložio te ljude pogibiji. Posebno kad se zna da se veliki dio baš tih ljudi, na ovaj ili na onaj način, nije slagao s Brozom i politikom koju je on vodio. Osim toga, mnogo drugih pitanja nije razjašnjeno. Recimo, kako je u ruke ustaške policije pao Srebrenjak, šef sovjetske obavještajne službe u Zagrebu, za koga su znala samo dva čovjeka – Tito i Kopinič. Ili, kako se moglo dogoditi da u Beogradu Nijemci uhvate i strijeljaju Mustafu Golubića, čovjeka iz samog vrha sovjetske obavještajne službe, za koga su, također, znala samo dva-tri čovjeka. I to ona koja su bila određena da mu se nadu pri ruci...” 

Dapčević ovdje očito nije upućen u neke dokumente. Srebrnjak je pao nakon uhićenja sina Đure Đakovića te uhićenja nekih ljudi u istočnoj Slavoniji koji su, kao Srebrenjakovi suradnici, otkrili tko im je šef. Veću zagonetku, međutim, predstavlja smrt Ivana Srebrenjaka u ustaškom zatvoru. Čini se da ga je naredila Kominterna, pa su ga komunisti ubili preko svojih suradnika iz redova ustaške policije. Kominterna, naime, nije smjela dopustiti da tako važan čovjek progovori o cijeloj mreži suradnika u Zagrebu, Hrvatskoj i šire.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (7. DIO) Pad Titovog špijuna: Uvrijedio Srbe i brzo postao živi mrtvac

Jasper Ridley, engleski biograf Tita, smatra kako Tito ni u Rusiji nije potkazivao drugove.

“Tito je bio preinteligentan za takvo što. Potkazivanje suparnika nije bio dobar način preživljavanja, jer se svatko tko to čini i sam izlaže opasnosti da bude prokazan ako njegovi protivnici u borbi za vlast izbiju na vrh. Bilo je sigurnije biti tih i ne isticati se.”

Sam je Tito svoju “strategiju preživljavanja” opisao na taj način: “Ni s kim nisam htio diskutirati ni o čemu. Jednostavno sam se držao svog posla u Kominterni i učio. Imao sam dobru biblioteku i bio sam kod kuće, i to me spasilo.” Odnosno – Tito nije nikome vjerovao.

Uz mudru strategiju držanja po strani, činjenica da nije bio “intelektualac” išla mu je u prilog. “Podrijetlom iz radničke klase, nikad nije bio sklon teoretskim raspravama o marksizmu i lenjinizmu, te ga nisu smatrali socijalističkim intelektualcem na koje se tako sumnjičavo gledalo.”

Vlado Dapčević uglavnom je veći dio života imao negativno mišljenje o Titu.

Bettmann/CORBIS | Autor: Bettmann/CORBIS Foto: Bettmann/CORBIS

“Ja ljude iz Centralnog komiteta Partije nisam osobno poznavao. Znao sam samo Ivana Milutinovića. Tita sam prvi put vidio četrdeset prve godine. Vraćajući se poslije Pete zemaljske konferencije preko Beograda, Nikola Lekić me potražio. Bili smo dobri prijatelji. Kad smo bili u ilegali za vrijeme one provale, znao sam da mu kažem, sasvim iskreno:

– Nikola, kad sam ja s tobom, čini mi se da ti se ništa ne može desiti.

Bio sam, zaista, spreman da poginem za njega. I tada sam bio uvjeren u njegovu ogromnu vrijednost, komunističku i ljudsku. Onaj ko nije dobar čovjek – to se pokazalo – ne može biti ni dobar komunista. Nađosmo se i pođosmo da ručamo.

– Dobro, kako je bilo na toj Konferenciji?

– Vlado, više sam nego razočaran svim onim što sam imao prilike tamo da vidim i da čujem. 

I, priča mi:

– Ni trunke demokratije nije bilo na toj Konferenciji. Sve je bilo unaprijed pripremljeno i određeno. Svi su bili izabrani prema spisku koji je ranije napravljen. Niko se ni u jednom slučaju nije usudio da se suprotstavi. Tito je došao na Konferenciju u radničkom odijelu. On, koji se onako nosio! Mislim da u Jugoslaviji nije bilo čovjeka koji je bio tako obučen kao Tito. Sve pod izgovorom da se kamuflira pred klasnim neprijateljem. Zamisli, došao je u radničkom kombinezonu na Konferenciju! Čitavo njegovo ponašanje je bilo ponašanje ne prvoga medu jednakima – koga treba da potvrdi ili ne potvrdi Konferencija – nego jednog čovjeka za koga smo svi mi bili samo obični pioni. Nikad se, Vlado, više nisam uplašio za ovu našu Partiju kao ovoga puta. Stekao sam utisak da će taj čovjek, zbog svojih strašnih ambicija, upropastiti našu Partiju!”

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (3. DIO) 'Ustaše su Nevenki prvo kuhali noge, a onda su je likvidirali...'

Taj je stil, međutim, na ljude ostavljao snažan dojam. “U prvom susretu on na mene nije ostavio neki naročit dojam”, rekla je Herta Haas Miri Šuvar u razgovoru za seriju o Titu koju je režirao Lordan Zafranović. “Bio mi je nekako suviše elegantan. Nosio je sjajno odijelo, izvrstan šešir, elegantne cipele. Rekla sam: ‘Aha, još jedan od onih koji troše partijske pare’”, ispričala je Titova supruga, majka Miše Broza, o prvom susretu s Josipom Brozom u Parizu 1937. godine.

Otkrila je potom i detalj koji ju je najviše smetao.

“Pušio je najskuplje cigarete. Moravu. Pomislila sam – drugovi skupljaju partijsku pomoć, a on puši Moravu. Treću večer pozvao me na koncert kora Crvene armije. Bilo je to nešto najdivnije što sam doživjela u životu! Nikada nisam čula tako sjajnu glazbu, tako divnu izvedbu”, pripovijeda Herta. “Nakon koncerta rekao mi je: ‘ Hajdemo u kavanu, vidim da si od euforije još crvena, želim da još malo popričamo. Bulevarom Saint Michelle otišli smo do jedne kavane i sjeli. On mi je dugo pričao o Sovjetskom Savezu, a ja njemu o Zagrebu. On je o Rusiji pričao sve najpozitivnije, najljepše. Tu sam malo počela analizirati, rezimirati svoj prvi dojam, pa sam zaključila – on ima obično konfekcijsko odijelo, ima obične cipele, običan šešir. Hm, rekla sam – tvoj prvi dojam bio je kriv – on je jednostavno po prirodi elegantan čovjek.”

“Bio je”, priznaje Herta, “izazovno zgodan.”

Vreme | Autor: Vreme Foto: Vreme Herta Haas

Vlado Dapčević nastavlja: “Ja sam prvi put čuo za isključenje Petka Miletića kad sam bio u vojsci. U zatvoru na Adi Ciganliji upoznao sam sekretara osječkog komiteta. Nekog Aničića. Kad sam došao u vojsku u Osijek, nađem toga Aničića. Znao sam da je stolar i gdje radi. On mi je, inače, bio partijska veza u mjestu. Tada mi je rekao, bila je to trideset osma godina, da su isključili Petka Miletića. Centralni komitet ga je isključio. Za mene je Centralni komitet bio nešto veliko i nedokučivo – kao Papa u Rimu za pravovjerne katolike. Imao sam tada apsolutno povjerenje u rukovodstvo. Vidio sam da se on s tim ne slaže, ali nije smio da mi kaže otvoreno. Petka Miletića nije isključio Centralni komitet. Njega je isključio osobno Tito, iako na to nije imao pravo. Petko Miletić bio je član Politbiroa, isto kao i Tito. On po Statutu nije imao pravo da isključi Petka. Prosto, napravio je puč u Partiji i preuzeo vlast. Kad danas razmišljam o tome, ne mogu da shvatim kako su ti ljudi mogli tako nešto da dozvole. Jer, kompletna naša emigracija u inostranstvu, u Parizu, bila je protiv Tita, kao i svi na robiji. Znači, najbolji komunisti. Izuzev Moše Pijade i još trojice-četvorice, svi su bili odlučno protiv njega. Sjećam se jednog razgovora s Radovanom Zogovićem. Kad je obrazovano novo rukovodstvo u kome je bio Đilas – on i Radovan su bili veliki osobni prijatelji – dali su zadatak Zogoviću da poslije isključenja Petka Miletića i pobune na robiji protiv tog isključenja u zatvoru posjeti Radovana Lukovića. On je, kao i Zogović, bio iz Peći. Svršeni pravnik, pjesnik, bio je i sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. U nekoj provali je pao i bio je osuđen na deset-dvanaest godina. Tako nešto. Zogović je trebalo da ubijedi Lukovića da prihvati odluku CK o isključenju Petka Miletića. Mogao je tada da te u zatvoru posjeti tko je htio, a ne k’o danas. Mnogo je bila tolerantnija prema političkim osuđenicima buržoazija nego jugoslovenski revizionisti prema komunistima. Razgovarao je s Lukovićem i, pored ostalog, rekao: “Eto, dobili smo novog generalnog sekretara. Nadam se da će stvari ići kako treba. To i ti treba da prihvatiš.” Zogović i Luković su također bili osobni prijatelji. Luković ga je i primio u Partiju. O tome je Zogović kasnije pjevao u dvije svoje pjesme. Radovan Luković mu na to odgovori: ‘To je možda za tebe novi generalni sekretar, a za nas je on stari oportunist i vrlo sumnjiv tip!’ Možeš misliti da to kaže za Tita… I reče: ‘Nikakvog razgovora o tome među nama ne može biti. Ovo je najobičnija ujdurma. Kako ne shvataš, Radovane, da hoće iz Partije da izbaci sve komuniste stvarnih vrednosti. Ja ne branim Petka zbog Petka, nego zato što je Petko čovjek od velike vrednosti!’ Kako da nije bio puč? Ma, kakav mandat Kominterne. Šta vi danas o svemu tome znate. Tek će se te stvari saznati. Tada Tito još nije dobio nikakav mandat. Visio je. Čak mu se pripremalo suđenje na osnovu mnogo materijala. Bio je optužen kao trockist, i to iz njemačke partije. Bio je optužen zbog neuspjelog slanja dobrovoljaca u Španiju. On je za to bio zadužen. Optužen je bio za bakanalije i osobno trošenje partijskog novca. A to su stariji komunisti znali. Odlazio je u najskuplje restorane, kupovao najskuplja odijela, nosio prstenje i slične stvari. To su sve bile krupne stvari. Protiv njega je bio i Mustafa Golubić. U Sarajevu je čak rekao da Tito ne može ostati generalni sekretar, da će biti uskoro smijenjen i tom prilikom, i još jednom drugom, rekao je da ga od svih jugoslovenskih komunista koje je imao prilike da sretne, razgovara i radi s njima, najviše impresionirao Petko Miletić. To je bila najviša naša inteligencija: Miletić, Prica, Keršovani... Njih nije mogao bilo ko da zavede i od njih napravi neke poslušnike.

Prica je, recimo, bio najveća teoretska glava naše Partije. A kakvi su bili ovi koje je okupio Tito? Evo, da ti konkretno kažem za Lolu Ribara. Uostalom, to je pričao i sam Tito. Lola ga je stalno obavještavao ko šta priča. Obavijestio ga je i to da se na robiji priča da Tito ne može biti sekretar, da to treba da bude u svakom slučaju Petko Miletić i da se samo čeka njegov izlazak s robije, pa da to u Moskvi bude tako riješeno. Lola je bio u situaciji da sazna takve stvari. Kretao se u takvim društvima. Tito mu se obilato za takve usluge oduživao. Zamisli, uzeo ga je čak za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a. Mita Miljković je bio sekretar SKOJ-a za Kosovo. Došao je jednom u Beograd da uspostavi kontakt s Lolom. Kad se Mita na Kalemegdanu sreo s Lolom Ribarom, naprosto, bio je zaprepašten saznanjem da je to sekretar CK SKOJ-a. To je primijetio Lola pa mu reče: ‘Ti si sigurno očekivao nekog radnika žuljavih ruku!’ Ja znam da vi danas to možda ne možete da shvatite, ali zamisli kako je bilo moguće uzeti jednoga čovjeka, salonskog komunistu, koji se prije toga ničim nije potvrdio – za sekretara CK SKOJ-a?!

(…)

Kad sam se javio Vrhovnom štabu, Tito mi reče: ‘Još samo treba tetku da pozovete i svi bi Dapčevići bili ovdje.’ Volio je Tito tu moju tetku. Svi su je voljeli. Nitko je nije zvao imenom, nego, jednostavno – tetka. Jednom, poslije rata, zvoni telefon u našoj kući, svi smo zajedno tada živjeli, dignem slušalicu, kad Tito. Veli: ‘Dovezi mi, Vlado, tetku da ruča sa mnom.’ U štabu pozva me Ranković i reče: ‘Ono što je bilo do sada mi ti ne uzimamo kao ozbiljan greh. Ti si, prosto, suviše otvoren. Treba malo da paziš. Hoćeš li da budeš komesar brigade?’ Postavili su me za komesara Sedme krajiške brigade. Ta brigada je bila prosto desetkovana. Pošla je u Četvrtu i Petu ofenzivu s hiljadu sedamsto boraca, a vratila se s četiristo pedeset. Komandant brigade, neki Marjanac, poginuo je, bješe dobar čovjek. Komesar brigade je bio Ljubo Babić. Izgleda da je bio plašljiv, a kad si takav, nemaš autoritet kod boraca. Smijenili su ga, poslali u pozadinu, a mene postavili na njegovo mjesto. Bilo je to četrdeset treće godine. E, tad sam ti ja ušao u visoko društvo. Tu oko mene dešavale su se sve glavne stvari. Svaki dan sam viđao Tita, Đilasa, Rankovića, Žujovića, Vladu Popovića. Dakle, sve same glavešine. Zajedno smo se hranili, jedino je Tito posebno jeo. Nehotice sam bio prisutan sjednicama onih članova Centralnog komiteta koji su bili tu, raspravama o kadrovskim pitanjima i slično. Svega sam ti se tu nagledao i definitivno shvatio neke stvari. Uzmi samo ovo. Vlado Popović je prije toga bio sekretar Centralnog komiteta hrvatske Partije. Tamo je došao u sukob, povučen je i tu, na sastanku Centralnog komiteta, postavljen za sekretara Pokrajinskog komiteta za Srbiju umjesto Blagoja Neškovića. Smatralo se da se Nešković ne snalazi dovoljno na toj funkciji. Zaključili su da se to sprovede u život čim mogućnosti budu dozvoljavale. Međutim, sjutradan je došao Košta Nad, bio je komandant Trećeg korpusa, razgovarao s Titom i, između ostalog, rekao mu da je ostao bez komesara. Vlado Popović i ja sjedimo tu i sve to slušamo. Bili smo dobri drugovi i u to smo vrijeme čak spavali pod jednim ćebetom.

Tito upita Kostu:

– Koga bi volio da imaš za komesara?

– Vladu Španca.

Vladu Popovića. Tito onda reče:

– Ja ću ti ga dati.

Tek tako: ja ću ti ga dati! Kao da odluke Centralnog komiteta nikad nije ni bilo. Vlado hoće da pukne. Kaže meni:

– Vlado,’ajde da prošetamo.

Imao je povjerenja u mene. Kad se odmakosmo do nekog izvora, on poče:

– Vidje li ga, pička mu materina!

Za Tita!

– Jučer smo donijeli onu odluku, a danas on to prosto popiša. Kao da mi ništa nijesmo. I nije mu to prvi put. On to radi kad god hoće...

Za takve riječi se tada ne samo izlijetalo iz Partije, nego se moglo izletjeti i iz sopstvene kože. Reče još: – Ovome se mora stati na put. Ova samovolja će nam jednom, sigurno, donijeti velike nevolje i neprijatnosti!

Ja sam mu odgovorio:

– Ti mnogo više znaš o svemu tome. Član si Centralnog komiteta, prema tome, imaš pravo da to pokreneš. To je obaveza vas u Centralnom komitetu. Kad bih ja koji sam kažnjavan toliko puta progovorio i jednu jedinu riječ o tome, ostao bih, sigurno, bez glave.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (4.DIO) Špijun: Druže Tito, Staljin mi je osobno naredio da vas ubijem!

– Ja to ni pred kim drugim ne bih smio da kažem, već tebi govorim jer su te, evo, postavili za komesara brigade, stići ćeš brzo i do komesara divizije, pa i više, bićeš u samom vrhu i imaćeš mogućnosti da utičeš na razvoj stvari. Tako je meni govorio Vlado Popović četrdeset treće godine. Predvidio je ono što je Hebrang pisao Kardelju četrdeset šeste. Novine su to ovih dana objavile. Mislim da sam to pročitao u NIN-u. Da, o samovolji Tita i prepišavanju odluka Politbiroa. Predlagao je Hebrang Kardelju da se vide i porazgovaraju šta da se radi. Kardelj je to pismo, međutim, odnio Titu i, po mom mišljenju, to je bila smrtna presuda za Hebranga. Hebrang se uopšte nije izjasnio za Rezoluciju IB. On je uhapšen dva mjeseca prije Rezolucije.

Bile su to vrlo opasne stvari. Još u toku rata su se, osim Vlade, i neki drugi visoki rukovodioci pitali zašto se uopšte sastaju i odlučuju kad je Tito odluke mogao sam promijeniti. I Žujovića su, izgleda, mučile iste muke. On se te godine ozbiljno sukobio s Titom oko nekih stvari. Rekao sam ti, on je živio s onom Vjerom Planojević, bio je u nju strašno zaljubljen, a bio je oženjen. Vrlo slabog karaktera je bila ta Vjera. Da si samo vidio šta mu je učinila četrdeset osme poslije hapšenja. Tito je to iskoristio i smijenio ga s dužnosti organizacionog sekretara Partije i zamjenika vrhovnog komandanta. Žujović je bio drugi čovjek u Partiji i drugi čovjek u narodnooslobodilačkoj vojsci. Tito ga je poslao za komandanta Osmog korpusa, a Rankovića je postavio za organizacionog sekretara. Poslije ga je vratio, ali su se ponovo sukobili na Kupreškom polju. Tito je odlučio da Vrhovni štab pređe u Italiju, a Crni je bio odlučno protiv toga. I nije otišao. Ostao je s Prvom proleterskom brigadom. Žujović je htio da bude predsjednik srpske vlade poslije oslobođenja, ali mu Tito nije dao. Znao je da je Crni prilično popularan u Srbiji i, valjda, plašio se da može za sebe vezati srpske kadrove. Na to mjesto je postavio Blagoja Neškovića, a Crnog za ministra finansija.”

Dapčevića je, kao i mnoge druge komuniste, glave došao jezik.

“Jednog dana dođe Ilija Došen. Vidim nešto čačka oko mene. Čak se i po diviziji raspitivao, a ovi, valjda, osjetili da nešto nije u redu, nahvališe me više nego što sam i zasluživao. Nijesam znao šta smjera. Jednu večer, sjećam se, spavali smo na slami, pokrili se jednim konjskim ćebetom i govorili o koječemu. Odjednom, upita on mene:

– Dobro, Vlado, ti si snažan i temperamentan čovjek, kako izdržavaš bez žena?

Rekoh:

– Pravo da ti kažem, teško. U diviziji ima ovih drugarica, poneka bi, vjerovatno, i htjela sa mnom, ali nikad ne bih saznao da li zato što joj se sviđam ili zato što sam komesar divizije. Drugo, uvijek je neko sa mnom, kurir, pratilac ili neko drugi, pa i da hoću, ne bih mogao da se s nekom izdvojim. Nego, sad oslobađamo ove gradove, pa ako naletim na neku građanku da mi se sviđa, neću joj oprostiti.

Kako ja to rekoh, on poče da mi drvi: – Ti si komesar divizije, ti to ne smiješ, otkud možeš znati tko je ta građanka. I sve tako... Poče on meni da čita lekciju.

– Nemoj da mi drviš tu – rekoh – pogledaj šta rade ovi gore: Tito, Ranković, Žujović… Svaki od njih spava svaku večer sa ženom, a mi treba da se sustežemo i da neki asketizam već godinama provodimo. Poslije desetak dana zovu me da se odmah javim u štab korpusa. Odem ja u Travnik, javim se Iliji i pitam zašto su me zvali. Kaže:

Zbog onoga što si mi onda rekao da Tito, Ranković i Žujović spavaju svaku večer sa ženama i s ljubavnicama! Zbog toga je Pokrajinski komitet za Bosnu i Hercegovinu obrazovao komisiju.

Bettmann/CORBIS FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (5.DIO) 'Tito, Sonja je u tvojoj spavaćoj sobi. Dugo te čeka, a lijepa je...'

Sledio sam se. Gledam ga i sikćem:

– Ti si jedno đubre, ti si nitkov, ti si gad, ti ništa ljudskog kod sebe nemaš. Pa ti znaš da sam ti ja to rekao onako, bez ikakve namjere da nekoga, kako ti kažeš, klevećem. U toj komisiji su bili Avdo Humo, Uglješa Danilović i Došen. Sjedim ja pred onom komisijom. Ilija priča: ‘Kada sam mu ja rekao zbog čega je obrazovana komisija, rekao mi je da sam đubre, gad, nitkov, podlac...’ Pita me Avdo Humo jesam li to rekao. Kažem: ‘Jesam, i rekao bih još gore da sam mogao naći odgovarajuće riječi u našem rječniku.’

Svi su oni znali da Tito spava s Davorjankom, da Žujović spava s Vjerom Planojević, da Đilas spava sa svojom ženom Mitrom, a Ranković sad s jednom, sad s drugom. Ništa mu nije smetalo što je bio oženjen s Anđom. Ilija i Uglješa ćute, a Humo se uskopistio na mene i poče da me ispituje, onako k’o piljarica, da li sam spavao tamo s nekom drugaricom i poče da mi podmeće neke gadne stvari. Kaže: ‘Širio si klevete, ti si neprijatelj!’ Kad se završila ta tortura, odem kod komandanta korpusa Slavka Rodica, bješe to mnogo fin i dobar čovjek, prosto da mu se javim, da ga pozdravim. Slavko me lijepo dočeka i odmah poče:

– Pošto sad ideš u Beograd... – Kakav Beograd? – Pa zar ti ovi nisu rekli? Jučer je došao radiogram da odmah ideš za Beograd. Valjda ćeš nam pomoći kad tamo stigneš...”

Stevo i jačanje hrvatske komponente

Je li Ivan Stevo Krajačić slabio Hrvatsku, kako vjeruje današnja tvrda desnica? Pogledajmo malo bolje što je on radio. Već 1942. znalo se da Treći Reich i Osovina gube rat. Nakon Staljingrada, u veljači 1943., to je bilo jasno čak i običnim ljudima, kojima nacizam nije pomutio zdrav razum. Vojni povjesničar Karl-Heinz Frieser misli da je Treći Reich izgubio rat još kad se njemački napad na Moskvu smrznuo u zimskoj bitki. Prema Erichu von Mansteinu – najsposobnijem Hitlerovom generalu – Treći Reich je tada još mogao postići neriješeni ishod, no nakon kraha opsade Moskve dio njemačkih generala bio je načistu s tim da Wehrmacht više nema šanse. Bilo je pitanje samo dokle će Rusi doći.

Ivan Stevo Krajačić, ruski čovjek, komunist, u tom je razdoblju sve masovnije prebacivao inteligenciju “čamcem preko Kupe” – na pobjedničku stranu. On je, zapravo, izuzetno pametno jačao hrvatsku komponentu u Titovu pokretu. Ivan Ribar, kojega je Krajačić prebacio partizanima, nije bio bilo tko – Ivan Ribar bio je predsjednik Avnoja, prvog antifašističkog parlamenta nove Jugoslavije. Krajačić je de facto preveo cijelo zrakoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske u Jugoslavensku vojsku. On je time spasio ne samo zrakoplove, već i ljude. Mnogi Pavelićevi časnici umrli su tako kao visoki oficiri Jugoslavenske narodne armije. Da nisu, završili bi u emigraciji ili na Bleiburgu. U prebacivanju Vladimira Nazora na slobodni teritorij Krajačić nije izravno sudjelovao, ali jesu njegovi suradnici. 

Bio je to ne samo strašan propagandni udarac za Pavelića, već i veliki doprinos jačanju suverenističke struje u Narodnooslobodilačkom pokretu. Vladimir Nazor politički se opredjeljivao od izbora do izbora, bio je konjunkturista, kućevlasnik, rentijer, račundžija – no svakako je bio, kako je govorio njegov prijatelj Ranko Marinković, “klasični hrvatski nacionalist”. Upravo je Nazor bio predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH- a, a nakon rata prvi predsjednik Hrvatskoga sabora. Nazor je već krajem rata u partizanima izazivao nacionalne sukobe oko pitanja uporabe jezika na tlu Hrvatske.

Policijski, politički, obavještajni i intelektualni kadrovi koje je na ovaj ili onaj način imenovao, gurao, promovirao ili štitio Stevo Krajačić – od Milana Miškovića, preko Josipa Manolića, Franje Tuđmana, Josipa Vrhovca, Stjepana Mesića do Ivana Miškovića Brka – teško da se mogu, po značaju, usporediti s ijednim drugim inkubatorom bivše države, osim, dakako, Titovoga – koji je u znatnoj mjeri bio i Krajačićev.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Pokojni akademik dr. Dušan Bilandžić, sudionik i historičar socijalizma, u tjedniku Nacional konstatirao je da su Tito i Kardelj na neki način predviđali raspad Jugoslavije te su u tom smislu svojim matičnim republikama pokušali olakšati zadatak.

'Jugoslavija je privremena i povijesno neodrživa'

“Pitao sam jednom Stipu Mesića dok je još bio na čelu Predsjedništva bivše Jugoslavije je li osjetio da Srbi guraju Slovence izvan Jugoslavije”, rekao je Bilandžić i dodao: “On mi je na to rekao da ne samo da je osjetio nego da zna da im je rečeno: ‘Idite, bre, što pre.’ Kad je završen 14. Kongres SKJ, održan je sastanak političkog vrha Srbije. Zaključili su: kao što se raspala partija, tako će se raspasti i Jugoslavija, a oni trebaju pripremiti načine kako pripojiti BiH, ali i dijelove Hrvatske. Bili su spremni dati samo zapadnu Hercegovinu. Po takvim je uputama kasnije i djelovao njihov spomenuti ekspertni tim za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske.”

“U slovenskom su vodstvu”, dodaje Bilandžić “odavno bili svjesni neodrživosti Jugoslavije kao povijesnog projekta. Još 28. studenoga 1965. Edvard Kardelj je podnio jedan referat partijskom vrhu u kojem je dao procjenu što će se dogoditi kada ode Tito i ostali lideri revolucije. U tom je referatu iznio svoju temeljnu misao: ‘Jugoslavija je povijesno neodrživa’. Njegova je teza bila da je ‘jugoslavensko pitanje svjetsko pitanje’ – da se moramo pripremati za tzv. razdruživanje. Tvrdio je da Srbija priprema udar na avnojsku Jugoslaviju. Izrijekom je tada rekao da kao lideri revolucije moraju spriječiti taj hegemonistički plan. Na tom je sastanku bio i poznati srpski rukovoditelj Aleksandar Ranković, čuveni šef tajnih službi, koji još nije bio smijenjen. On nije rekao ni riječi. Još uoči Sedmog kongresa SKJ, na pripremnom sastanku u Ljubljani, Kardelj je nedvosmisleno lansirao tezu da je Jugoslavija privremena ‘tranzitna tvorevina’. Na sastanku je kao član CK SKJ bio i Dobrica Ćosić. Javio se za riječ i rekao: ‘Druže Kardelju, molim vas ponovite, nije mi jasno. To znači da je Jugoslavija privremena.’ Kardelj mu je tada odgovorio: ‘Tako, tako’, a Dobrica Ćosić je ostao šokiran. Za Ćosića je Jugoslavija bila vječna tvorevina kao manje-više srpska država. Kardelj nikada nije vjerovao u opstojnost jugoslavenske države, a Tito je bio lukav i oko toga se nije izjašnjavao. On je, ipak, bio šef te države i nije mogao tako nešto reći jer je bio svjestan da bez te države nema ni njega. Kardelj je tada objašnjavao da će u novim okolnostima Srbija moći uspostaviti bliže odnose sa svojim susjedima Bugarskom i Rumunjskom, a Slovenija s Austrijom i Italijom.”

Dušan Bilandžić objasnio je u tom intervjuu kako je na prijedlog Vladimira Bakarića postavljen za direktora partijskog Centra za društvena istraživanja u Beogradu, a Kardelj je bio predsjednik njegova Savjeta. Taj je centar djelovao kao neka vrsta instituta, a služio je “i za probijanje naših ideja”.

“Dok je Kardelj tvrdio da je Jugoslavija neodrživa, Vladimir Bakarić je govorio sljedeće: da je hrvatski narod pitan, ni prva, ni druga Jugoslavija ne bi bile stvorene”, kaže Bilandžić i nastavlja: “Tko je tada pitao Srbe i Hrvate hoće li ili neće Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata velike sile nedvosmisleno su zaključile da sve države koje je Hitler razorio treba obnoviti. To je bio slučaj i s Čehoslovačkom i s Jugoslavijom.”

Na pitanje zašto nije podupirao Hrvatsko proljeće, Bilandžić je kratko odgovorio:

“To je bila besmislena akcija u kojoj su oni deklarirali bitku za devize, a znali su da je Tito već pripremao projekt za razdruživanje Jugoslavije. Zbog maspoka je novi ustav, koji je stvorio pretpostavke za razdruživanje nekadašnjih jugoslavenskih republika, donesen dvije godine kasnije. Planirano je bilo da se donese 1972., a onda je odluka odgođena za 1974. A Tito je 1971. u jednom trenutku rekao srpskom partijskom rukovoditelju Petru Nikeziću: ‘Kad biste znali što ja mislim, vi biste se smrznuli.’ Smisao njegove poruke bio je da nema namjeru očuvati Jugoslaviju po svaku cijenu…”

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Konačno istina o bazenu s morskom vodom

Priča o bazenu s morskom vodom bila je godinama jedan od ključnih elemenata crnih legendi o Ivanu Stevi Krajačiću. Ona je služila kao dokaz da je riječ o neobično raskalašenom, razmaženom, buržujski raspoloženom čovjeku. Priča je vrlo bizarna. U Jugoslaviji nije bilo – barem to nije javno poznato – nikoga tko bi u Zagreb vozio cisterne morske vode kako bi njome punio bazene. Nije to radio ni Josip Broz Tito, čak je i on, kao jugoslavenski Kralj Sunce, išao moru, nije more išlo njemu…

Priča se raspetljala nekoliko desetljeća poslije, sasvim slučajno. I to u posve obrnutom smjeru. Ispričao ju je Pero Kvesić, poznati hrvatski književnik, u svome blogu. Kako sadrži mnogo zanimljivih detalja o Ivanu Krajačiću, donosimo šire izvatke.

“A pazi ovo”, piše Kvesić, pa nastavlja, “ovo je priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba… Za vrijeme NDH Nijemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb (tenkovi, bunkeri, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnijezda) s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenutku Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! James Bond! 

Švabo mu isto tako uljudno kaže: “Vi znate da odavde nećete izići živi?” Stevo izvadi pištolj i odgovori: “Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti.” Švabo nastavi: “Dobro, kojim dobrom ste svratili?” Stevo kaže. “Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba.” I nakon toga se oni lijepo porazgovaraju, džentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dana neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju.”

“Za kraj”, piše dalje ovaj književnik, “glavni Švabo sredi da Stevu pod osiguranjem prevedu do partizana da može izvijestiti što su se dogovorili. Po toj priči Stevo K. je spasio Zagreb, a priča se nakon rata tajila da ne bi ispao veći frajer od Tita.”

Kako je jedan od pisaca postova na blogu spomenuo i famoznu morsku vodu, Kvesić je dodao:

“E, mogu ti ispričati pravu istinu o tom bazenu!”

A ona glasi ovako:

“U nižim razredima osnovne škole išao sam u razred s Ognjenom Krajačićem, mlađim sinom spominjanog Steve. Bili smo si vrlo dobri, bio mi je najbolji prijatelj u razredu. Pored starih prijatelja iz ulice, on je spadao u najuži krug mojih dobrih prijatelja i gotovo svakodnevno smo se igrali prije ili poslije škole. Vrlo često smo odlazili i njemu doma i igrali se po kući. Obitelj Krajačić stanovala je u vili u Nazorovoj, desno od kuće Tuđmanovih. Danas se ondje nalazi nekakvo ministarstvo ili tako nešto. Omiljeno mjesto bila nam je zimska bašta u razizemlju, velika prostorija u staklu u kojoj je Ognjenova majka uzgajala ukrasne kućne biljke. Posred prostorije bio je povelik bazen, uvijek prazan. Na njegovu praznom dnu nas dvojica igrali smo nogomet ili stolni tenis. Bilo je vrlo pogodno što smo bili okruženi zidovima bazena jer, u slučaju nogometa, lopta nije mogla daleko otići i nešto razbiti, a u slučaju stolnog tenisa, loptica nije mogla daleko pobjeći.

Usput rečeno, ja sam išao i na vjeronauk te prvu pričest u crkvu u Frankopanskoj. Iako je Stevo Krajačić bio komunist, partizan, prvoborac, narodni heroj i državni dužnosnik, a u njegovoj obitelji su znali da sam iz prohrvatske, katoličke obitelji, to ni na koji način nije smetalo Ognjenovim i mojim odnosima. Dapače, često sam bio u situaciji poput te da sam napuštao njihovu kuću objašnjavajući da moram ranije doma jer ćemo kititi božićnu jelku, a Ognjen je dolazio k meni i u slast gutao božićne kolače. Vila je bila prostrana, a vrt još prostraniji, te je bilo dovoljno prostora za razne igre, niti da mi ometamo Ognjenove roditelje, niti da oni smetaju nama. Ipak, ako smo ih ičim gnjavili, onda su to bile česte opetovane molbe da napokon barem jednom napune taj bazen da možemo i plivati. Oni su bili rezolutni – ni govora! Napuniti bazen vodom je preskupo i oni si to ne mogu dopustiti. Razmišljajući danas nisam siguran u njihovo obrazloženje.

Ipak je Stevo Krajačić tada bio jedan od najviših državnih funkcionara, vjerojatno s jednom od najvećih plaća u tadašnjoj Hrvatskoj. Ne bih se iznenadio da je on financijski mogao izdržati takvo opterećenje. Ako nije mogao od plaće, sigurno je mogao nešto smuljati da se bazen napuni na državni trošak. Jednako kao da nije mogao platiti čini mi se vjerojatno i obrazloženje da nije želio da se bazen napuni. U vrijeme kada su se svi javni bazeni u Zagrebu mogli izbrojiti na prste jedne ruke, lako je moguće da je smatrao nedopustivo nemoralnim da se njegova djeca kupaju u privatnom bazenu…

Onda je izbila “afera Sokol – Mišković” u kojoj je Krajačić politički pao. Novine su se natjecale koje će ga više ocrniti, a po gradu se svašta pričalo, no to ni na koji način nije okrnjilo Ognjenove i moje odnose. Dapače, sjećam se i kako sam kao dijete iz prikrajka slušao druge majke iz susjedstva, čiji su supruzi u javnosti predvodili napad na Stevu, a ja se družio i s njihovom djecom, koje su u razgovoru žalile kakva je nevolja snašla Krajačićeve i kao znak podrške odnosile Ognjenovoj majci kolače.

S izbijanjem afere koincidiralo je i da su se Krajačićevi preselili u novu kuću koja se godinama ranije počela graditi lijevo od kuće Tuđmanovih. Bila je to nova i veća kuća i u nju su pored obitelji Steve Krajačića uselili i Joža Manolić s obitelji i još jedan treći funkcionar koji ti je sigurno nepoznat. To je ista kuća koju znaš jer Manolić i danas živi u njoj.”

Dalje Kvesić nastavlja ovako: “Dakle, u vrijeme najžešćeg političkog obrušavanja na Stevu Krajačića, on nije odselio daleko, svega dvije kuće dalje, u novu kuću – bolju, iako bez bazena – koju je dobio od države.

Istodobno je Zagrebom i Hrvatskom počeo kružiti – kako da ga nazovem? – trač, legenda, mit, objeda… o Krajačićevu bazenu. Dakle, u vrijeme kada u kući s bazenom više nije ni stanovao.

Prvo je krenulo – Krajačić ima u kući bazen! (Podrazumijeva se: ako ima bazen, neupitno da je pun vode i da se narodni heroj u njemu brčka.)

Zatim – to je bazen s morskom vodom! (Podrazumijeva se: posebne cisterne moraju tu vodu dovoziti.)

Na kraju – bazen se morskom vodom puni svakodnevno! (Podrazumijeva se, njegovoj bahatosti nema kraja.)

Ta priča me je već kao klinca izbezumljivala jer sam se svaki put kada bih je čuo prisjetio nebrojenih prilika kada smo mi klinci bezuspješno moljakali da se bazen napuni. Pokušavao sam objasniti starijima da to s bazenom nije istina, ali nitko se na to nije obazirao. Ta tko će klincu vjerovati?! Najviše me je bacao iz takta moj djed, kojega sam obožavao, kada mi ni on nije htio povjerovati. Djed je bio nepokolebljiv: ta svi govore suprotno, čak i novine pišu! (Ta je epizoda prvi put ugrozila moje bezgranično povjerenje u djedovu neupitnu mudrost.)”

U ispražnjenu vilu iz koje su iselili Krajačićevi uselila je mjesna zajednica i lokalni ogranak Socijalističkog saveza te ostale društveno-političke organizacije s terena, objasnio je pisac. “Ozloglašeni bazen odmah su zatrpali, popločali, prostoriju napučili stolicama i dobili prostranu salu za konferencije. Kad sam to vidio kroz staklo, jer smo se, mi djeca, i dalje nastavili igrati u velikom vrtu, preplavilo me je razočaranje i ogorčenje. Bilo mi je očigledno da su svi izgledi da će se bazen ikada napuniti zauvijek propali. Da bi bilo još gore, nova sala za konferencije zjapila je uglavnom prazna jer nije bilo više od dva-tri velika skupa mjesečno.

Danas si mislim, ne bih se začudio da je socijalizam u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) propao – između ostaloga – upravo zato što si narodni heroj nije mogao dopustiti napuniti bazen u kući u kojoj je stanovao, kao što bi i ovo danas moglo propasti jer mnogi uživaju u bazenima dok premnogi jedva spajaju kraj s krajem. Socijalizam u Hrvatskoj je možda propao i zato što se Mjesna zajednica nije sjetila napuniti bazen i otvoriti ga za građane, nego je napravila salu za konferencije koja se uglavnom nije rabila.

“I to ti je to, a ti vidi čemu će te ova istinita priča podučiti”, završava pisac.

Priča će nas – ako je smijemo tumačiti – poučiti mnogočemu.

Prva pouka jest: Nakon političkog pada, koji je zbog bliskosti s Titom izveden uz “meko prizemljenje”, Ivan Stevo Krajačić ipak je bio izložen tihim, podlim napadima, vjerojatno iz redova tajnih službi.

Crne legende o njemu nisu distribuirane slučajno. Milovan Đilas bio je godinama objekt najstrašnijih ocrnjivanja specijalnih odjela Službe državne sigurnosti – pripisivalo mu se krvološtvo, okrutne likvidacije partizana i četnika, najgore ljudske osobine. Miroslav Krleža, koji je cijeli rat proveo u Zagrebu, izjednačavao je Đilasa s Eugenom Didom Kvaternikom, tvrdeći da u partizane nije otišao jer mu je svejedno hoće li ga likvidirati “Dido ili Đido” (Đido je nadimak Milovana Đilasa). Kasnije se pokazalo da Đilas nije bio bitno različit od većine drugova iz pokreta. Moša Pijade sam je, recimo, znao strijeljati ljude na cesti, bez suda i ikakve dokazane krivnje.

Druga pouka jest: Krajačići su prakticirali stari, asketski, egalitarni komunistički moral. Prema tome je vjerojatno da su i druge priče o Krajačićevu buržujskom životu jednako uvjerljive. Ako su izmišljene cisterne, nije jako vjerojatno da su drugi elementi njegova životnog stila išta uvjerljiviji.

Treća pouka jest: pretjerano smo skloni mitotvorstvu. Svaku činjenicu vezanu za poznate osobe udeseterostručit ćemo, u pozitivnom ili negativnom smjeru. Treba, dakle, ući u arhive i skrupulozno ustanoviti što doista jest, a što nije radio Ivan Stevo Krajačić.

Jer to, da je njegovo djelo u temeljima ove države, čak se i iz ovako nanizanih činjenica i tvrdnji vidi sasvim jasno.

>>> Kraj posljednjeg nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

 


 

Tema: Feljtoni

Komentari (174)
  • Banda komunistička

    24. 3. 2018,   19:25
  • Kakve veze ima Tito sa icim u sadasnje vrijeme ,ako vec nemate o cemu pisat mozete pisat i o Cezaru svaki sigurno je vazniji od Tita

    24. 3. 2018,   08:42
  • Tito je odgovoran za masovne zločine (570.000 ljudi) dakle masovni ubojica je u društvu Mao Ce Tunga i Adolfa Hitlera ..Razna ugledna sveučilišta i njihovi profesori su ga smjestili od 10-15 mjesta ,masovnih ubojica i to dokazali.Kolinda ga bacila u smeće di mu je i mjesto.Samo domaći unuci partizana iz Šumadije ,mješanci i traktoristi štuju madovnog ubicu jer žive u ukradenoj imovini .

    24. 3. 2018,   09:26