'Tito, Sonja je u tvojoj spavaćoj sobi. Dugo te čeka, a lijepa je...'

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Izvor priče o atentatu 

Riječki novinar i publicist Vjenceslav Cenčić u knjizi 'Atentati na Tita' navodi kako je njegov prijatelj Josip Kopinič Mali, glavni rezident vojno-obavještajne službe SSSR-a za Bliski i Daleki istok, u travnju 1948. pisao Titu: “Prijatelju, čuvaj se njihova čovjeka u Zagrebu. Njemu je Staljin dao nalog drugog značaja.”

“Tito”, rekao je Cenčić, “nije vjerovao Kopiniču i posredstvom jugoslavenskog veleposlanika u Ankari upozorio ga je da se ne bavi intrigama. Međutim, Ivan Krajačić Stevo u jednom je razgovoru s Titom priznao da su mu Staljin i NKVD naredili da ga on osobno ubije. Naravno, Tito nije mogao povjerovati to što mu govori suborac i prijatelj Stevo. Bilo je to u svibnju 1948. godine kad je Maršal posjetio Zagreb i pozvao Krajačića na vožnju automobilom u Samobor. Pred dolazak u mjesto, Tito je skrenuo s ceste na prostor gdje je parkirao ZIS i rekao mu: ‘Evo, Štef, izvrši Staljinov nalog!’ Krajačić je izvadio pištolj, stavio ga na stranu i odgovorio: ‘Ja sam izvršio Staljinov nalog.’

Pričica djeluje krajnje neuvjerljivo. Tito 1948. do Samobora nije mogao ići bez snažnog osiguranja. Teško je zamislivo da njih dvojica staju na Samoborskoj cesti, i povlače se na parkiralište vodeći takav dijalog. Niti je ikakav uvjerljiv dokaz podastrt za tu priču, niti je Krajačić kada potvrdio tako nešto. Dari Janeković izrijekom je rekao da je riječ o izmišljotini.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Vjerojatnije je da je ta priča izmišljena kako bi se Krajačića dodatno difamiralo kao Staljinova ubojicu i (nevjernog) ruskog špijuna. Zanimljivo je da priča Vjenceslava Cenčića, Kopiničeva prijatelja, Krajačićeva glavnog antagonista zvuči isto kao i priča Stjepana Đurekovića… Iako je riječ o dvama krilima obavještajne publicistike, izgledaju kao da su pisana u jednom centru – koji nije podnosio Krajačića.

Đureković: 'U Republici Hrvatskoj bilo je mnogo problema'

Stjepan Đureković Krajačića opisuje i kao Titova podvodača. U knjizi su opisane izmišljene scene – pisac, naravno, tvrdi da su istinite – koje sablažnjavaju svojom opscenošću. U jednom poglavlju “prikazuje” Titov susret s glasovitom opernom pjevačicom.

“Ono gostovanje beogradske opere u Zagrebu, koje je obećao Tinki, nije bilo moguće organizirati u tako kratkom roku. Titu se, međutim, žurilo u Zagreb jer je htio ispitati puls hrvatskom rukovodstvu, a i da se malo više združi s ljudima za loša vremena koja su bila na vidiku. Zbog toga je pošao u Zagreb bez Tinke. Uostalom, već je organizirao premještaj njenog muža u Varšavu. Kada ovaj kroz koji dan otputuje na novu dužnost, bit će vremena na pretek za sastanke s Tinkom. Osim toga, Ivan Krajačić – Stevo je poručio da mu je osigurao jednu od najljepših žena Zagreba, pa bi i zbog toga bilo glupo da povede Tinku i tako ispusti priliku za promjenom.”

Ima toga još.

“A kada je vrijeme već poodmaklo i kada Krajačić uvidje da se društvo još ne misli razilaziti, šapnu Titu da malo izađe van. Tito je predmnijevao o čemu bi se moglo raditi, pa se odmah diže i pođe ispred Krajačića u susjednu prostoriju.

– Što je bilo? – upita kada se nađoše sami.

– Ma, ona ljepotica Sonja o kojoj sam ti govorio, nalazi se u tvojoj spavaćoj sobi. To je fina dama i vrlo je lijepa, a ipak predugo tamo čeka – reče Krajačić.

– Zašto mi nisi ranije rekao? Ja sam mislio da će ona tek sutra doći.

– Računao sam da će se ovo društvo ranije razići, pa nisam htio da ti kvarim raspoloženje.

– Kakvo raspoloženje! Zar ne vidiš da su se svi već nacugali? A, konačno, valjda je interesantnija Sonja nego oni…”

No, nisu ni “oni” bili sasvim nezanimljivi.

“U razgovoru s hrvatskim rukovodstvom”, nastavlja Đureković, “pokazalo se da u toj republici ima mnogo raznih problema: stanovništvo jako oskudijeva u hrani i odjeći, industrija nema dovoljno sirovina, a među narodom se osjeća jaki utjecaj Katoličke crkve koja je neprijateljski raspoložena prema novom režimu. Ona taj novi režim doživljava ne samo kao komunistički nego i kao srpsko-pravoslavni. Iza toga se još pričalo o raznim stvarima, a naročito o dogodovštinama iz partizanskog rata, junačkim djelima, o hvatanju Draže Mihajlovića i pravili su pod utjecajem alkohola planove kako bi se dočepali Ante Pavelića koji sada živi negdje u Španjolskoj ili Argentini…”

''Idemo u lov na Antu Pavelića''

Za razliku od srpskih autora koji Krajačića vide kao “Hrvatinu” ili “ustašu”, Pero Zlatar u svom romanu 'Meta Poglavnik: Živ ili mrtav' – Ivana Krajačića prikazuje puno realnije, kao šefa Titove tajne policije koji lovi nepopravljive ustaše, ali spašava Hrvate koji na sebi imaju kakvu, manju ili veću, ali oprostivu, mrlju.

Krajačić se, međutim, vodio svojom logikom i spašavao ljude koje je držao vrijednima; katkada po svojoj, katkada po Titovoj procjeni. Poput, recimo, Lovre plemenitog Matačića, glasovitog dirigenta koji je Drugi svjetski rat proveo na daskama HNK. Baš poput dvojice najpoznatijih njemačkih dirigenata, Furtwänglera i Karajana. No dok je Furtwängler bio protivnik nacista – poznat po tome da je jednom, kad mu je Hitler došao na Beethovena, u ruku stavio dirigentsku palicu kako ne bi morao pozdraviti na nacistički pozdrav, a zalagao se i da židovski skladatelji poput Felixa Mendelsona ostanu na repertoaru – Matačić je samo dirigirao. Zbog toga je mogao ostati bez glave u prvom razdoblju nakon rata, no kad je preživio, za to ga poslije više nitko nije smio pitati jer su u Titovu sustavu te stvari gurane pod tepih. Pokazalo se da je njemački recept “suočavanja s prošlošću” korisniji od našeg modela “potisni i prešuti, pravi se da se ništa nije dogodilo i čekaj da vrijeme samo zaliječi svoje rane”, jer su se potisnute traume, nekoliko desetljeća nakon rata, vratile kao bumerang. To, katkad idealističko, katkad pragmatično potiskivanje međunacionalnih sukoba, žrtava i krivaca, jedna je od najvećih konstrukcijskih pogrešaka Titova režima, kojoj možemo pripisati izrazito važnu ulogu u rasplamsavanju ratova 90-ih godina. Svi su se narodi, naime, osjećali prevarenima, poniženima, drugorazrednima – svatko je mislio da su njegove žrtve prešućene, a njegova tragedija obezvrijeđena. Zato su mnogi ratove devedesetih doživjeli kao puki nastavak rata koji se vodio od 1941. do 1945. godine. A u tom je ratu, koji su narodi ovih krajeva vodili unutar i između sebe, mnogo veća krivnja za naše ratne žrtve pripisana Nijemcima no što su je objektivno imali – zločini su ovdje u većini imali domaći pečat, bili su “kućna radinost”.

U svom romanu o Paveliću, Zlatar ovako prikazuje prve trenutke “suživota” Lovre Matačića i Titove elite.

“Krepko Titovo rukovanje s Lovrom Matačićem i čestitke, kojima su se pridružili njegovi prvi suradnici Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Moša Pijade, Aleksandar Ranković, Boris Kidrič, Ivan Gošnjak, Franc Leskošek i Ivan Krajačić… Za njima su gorljivo pohrlili ostali, koji su se dotle motali u njihovoj blizini i odvažili se pristupiti vodećem otkravljenu krugu. Uznemireni hrvatski čelnici Vladimir Bakarić, Anka Berus, Jakov Blažević, Vicko Krstulović, Marin Cetinić i Miloš Žanko iz nevelike udaljenosti pratili su nevjerojatan prizor. Samo što ne iskoče iz kože. Ne mogu se načuditi fantomskome prikazanju koje im se odigrava pred nosovima: Tito i Matačić! Gotovo jednako bi se zapanjili da su ugledali Tita i Pavelića u srdačnome, živom razgovoru!

Hrvati neupadljivo bojkotiraju prokazana zemljaka, domobranskoga dirigenta.

Poslije nekoliko konvencionalnih rečenica Tito se obratio maestru:

– Recite mi, mogu li štogod učiniti za vas, druže Matačiću?

– Možete, možete, jako puno možete učiniti, gospodine... – kao da je očekivao upravo taj maršalov prijedlog i zato je maestro hitrokrilo poput lastavice i uskočki odvažno zaigrao na sve ili ništa. Strahovanja su mu okopnjela i iz razvezane kese izbacio je na zelenu čohu kockarskoga stola skrivenu, dugo žuđenu želju:

– Učinite mi da dobijem pasoš! – grunuo je kao ispaljeni metak.

I dok su Krajačić i Milić maestrove neuviđavne krivovjerničke riječi dočekali kao tresak cjepanicom u tjeme, hladnokrvni maršal nije trepnuo. Oni koji ga pobliže znaju osjećaju da je ipak bio zatečen:

– Zašto nemate pasoš, bogamu? – izvježbanim pokretom ugurao je cigaretu u filigranski izrezbarenu muštiklu od višnjeva drveta.

– Ne znam! – maestro podigne ramena i uvukavši jaki vrat sastavi ih s lotarovskom glavom. – Ali, eto, nemam ga! – nasmiješio se nesigurno.

– Hmmmm – progunđao je meko u bradu Tito prepoznatljivim zagorskim izgovorom. – Bar to se, kako da kažem, dade lako riješiti – i okrenuo se Krajačiću: – Daj, Stevo, bogati, čim prije sredi taj pasoš drugu Matačiću!

Stevo složno zakima i napol zaklopi lijevo oko. A to je nepogrješiv znak da se predsjednik Savezne vlade i Saveza komunista Jugoslavije dalje ne mora brinuti o svome obećanju…”

Stevo Krajačić bio je, međutim, a to srpski autori (namjerno, dakako) zaboravljaju, organizator lova na sve poslijeratne ustaške emigrante, od Kavranove grupe – koju je namamio u zemlju lažnim telegramima – do samog Ante Pavelića.

Josip Broz Tito 13. svibnja 1944. godine odlučio je osnovati “Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA)”. Ivan Stevo Krajačić postao je prvi načelnik Ozne za Hrvatsku (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). O nekim postrojbama Ozne dugo su se ispredale crne legende, poput one o “lajbek milicajcima”.

Stanoviti Thor Einar Leichhardt piše: “Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje ”narodnih neprijatelja” unovačenih uglavnom od “partizana i njihovih simpatizera” iz podsljemenskih sela. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševečkoj Trnavi. Jedinica je utemeljena po naredbi “narodnog heroja” i ministra unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske – poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo.” 

Evo i romansiranog detalja Zlatarove priče:

“Zagreb, nedjelja, 17. lipnja 1956. Nitko od petorice djelatnika službe koje je potpredsjednik Sabora Hrvatske Ivan Krajačić Stevo pozvao da toga proljetnog vedrog neradnog jutra u pola devet dođu na vrlo važan radni sastanak u njegov ured na Markovu trgu nije mogao dokučiti povod zbog koga ih je okupio. Nije im znala kazati ni bogato popunjena Stevina tajnica, koja ih je telefonski obavijestila u petak kasno navečer:

– Naglasio je kako u slučaju izostanka neće prihvatiti nikakvu ispriku – ponovila im je šefov odlučni nalog da se moraju neizostavno pojaviti… Pukovnik Đuro Milić Šiljo pitao se što je navelo Stevu da u ovo probrano, visoko i iskusno policijsko društvo, neminovno uključi i njegova mladoga suradnika, Petra Raka, kojeg je upravo predstavio preostaloj velikoj trojici: Veljku Drakuliću, Daliboru Jakaši Maljčiku i Srećku Šimurini. Sumnjičavo su ga odmjerili.

Mimo običaja diverzantski točni Stevo Krajačić zakasnio je osam minuta. Svalio se u fotelju i počeo: – Oprostite, amigos, što ste me čekali, ali upravo sam treći put razgovarao s New Yorkom, s Lekom Lončarom, koji je tamo generalni konzul. Danas je trebao biti s nama... No zbog prekjučer iskrsloga delikatnog, uznemirujućeg konspirativnog zadatka, koji ne smije biti odgođen – a on je zadužen da ga nadgleda – ostao je u Americi. Unatoč tome što bi nam Lekino znanje bilo neophodno i dragocjeno za posao o kojem ćemo se upravo dogovoriti... Na žalost, ne možemo ga udvojiti da istodobno bude i ovdje u Zagrebu i u New Yorku... – kazivao je okupljenima dok su svi hučno puhali u šalice guste zapjenušane turske kave koja se vrelo dimila i zamamno zamirisala.

Zagonetni Krajačić je zatim u njima jače potpalio kaotičnu znatiželju:  

– Ne bih volio da nas ometaju i stoga ćemo se, čim popijemo kavicu, odvesti na Jabukovac i osamiti se u našoj vili. Telefoni će, dašto, biti isključeni...”

Zlatar dalje također promeće priču o Krajačiću kao čovjeku koji je, za potrebe službe, bio i “makro”.

“Za strance – koje su pokušavali zavrbovati kao stalne špijune ili samo za jednokratnu upotrebu – u vili su upriličavane raspusne zabave s obiljem jela i pića i s podatnim zavodljivim ljepoticama kao slasnim desertom. Zagrebački policajci najvišega stupnja pogdjekad bi ulijetali u poročnu napast da se ušuljaju u vilu s nekom tajnom ženskom. No pazili su da se prečesto ne upuštaju u švalerske akrobacije da ih podčinjeni ne otkriju na nedjelu, zamjere im što zlorabe službeni položaj i jalno ih ogovaraju da koriste privilegij time što na Jabukovcu na državni račun nude rajske jabuke grijeha prolaznim zemaljskim Evama… Šiljo je, osebujno opisujući vilu, jednom dobacio domalo pozlijeđenome Stevi da joj je predsoblje namješteno poput otmjenoga francuskog kupleraja. Ali ga je potom utješio, dodavši kako je i u takvome kiču interijer stilski ludo privlačan.

''Meta nam je Pavelić - živ ili mrtav!''

Šestorka odabranih – a od njih je tada jedino Krajačić bio upoznat s radnim nazivom teme o kojoj će raspredati – posjedala je oko stola s dvanaest stolaca.

Stevo Krajačić je resko presjekao nedorečena vrludanja:  

– Drugovi, kako se više ne biste dosađivali, neću duljiti nego prelazim na stvar. Krenut ćemo s našom dosad najvažnijom operacijom. Nazovimo je: Operacija Pavelić! – podigao je neprilagođene naočale zatamnjenih stakala slabijih dioptrija, koje su mu pale na nos, prignuo se i žmirnuo ispod obrva. Zbog dramatskoga efekta nekoliko časaka je zaledio slovo. Kako je i predvidio, uzbudljiva obznana o lovu na poglavnika odjeknula je snažnije od topovske paljbe:  

– Sada znate. Meta nam je Ante Pavelić. Živ ili mrtav! – najizravnije je zaključio svoj šokantni one-man show.

Drakulić, Jakaša, Šimurina i Milić nagonski su se osvrnuli prema Petru Raku, koji je na spomen Ante Pavelića uzdrhtao i preznojio se kao da su ga istukli užarenom šipkom po tabanima.

Presjekao ga je naglo nahrupjeli napad treme.

Otkako su lucidno shvatili čija će ruka presuditi poglavniku, četvorica policajaca prestala su stuhati po besputnim mislima. Odgonetnuli su rješenje pitalice koja ih je dotle progonila: kako i zašto je mlađani doseljenik iz Čilea, na Stevin poziv, mimo hijerarhijskih pravila naprasno uskočio u njihov najuži elitni zabran.

Petru se pričinilo da ga stariji drugovi sada promatraju s divljenjem, ali i s primjesom straha, kao suigrači strijelca kojega je trener upravo odredio da u posljednjoj minuti puca presudni jedanaesterac. I o čijoj pribranosti ovisi hoće li njihova momčad osvojiti naslov nogometnoga prvaka.

Stevo Krajačić nije gubio vrijeme:

– Po našim spoznajama, Ante Pavelić je u Buenos Airesu, gdje živi s obitelji. Podijelio je nekoliko intervjua, a osim za argentinske, govorio je čak i za neke vrlo poznate talijanske i francuske listove, pa i za američku agenciju United Press. Više se ne skriva, vozi se gradskim prijevozom i povremeno zasjedne u kafeteriju u kojoj se okupljaju njegovi sljedbenici. Vodi građevinsku firmu. Prekjučer, 15. travnja, prvi put je javno istupio i govorio poslije bijega iz Hrvatske, na skupu u Buenos Airesu, u povodu petnaeste godišnjice uspostave NDH, a u organizaciji društva Hrvatski domobran. Dotle se obraćao jedino snimljenim porukama. No sada je Pavelić nenadano osvanuo, kako nam je javio naš obavještajac usidren među ustaše, u živo, ispred više stotina osoba. Ovoga mjeseca osnovao je Hrvatski oslobodilački pokret ili skraćeno HOP.”

Akcija, međutim, nije uspjela… Pavelića je stigao drugi metak.

Poglavnik je u Argentini, politički djelujući – pri čemu je surađivao i sa srpskom emigracijom – proveo još 9 mirnih godina, a onda ga je četnički emigrant Blagoje Jovović nastrijelio s dva metka. Jovović je imao čudnu životnu putanju: Drugi je svjetski rat započeo kao partizan, a završio kao četnik. Rođen 1922. u selu Kosiću u blizini Danilovgrada, bio je borac u Bjelopavlićkoj vojno-četničkoj brigadi. U srpnju 1941. postao je komandir Kosićkog partizanskog odreda, s kojim je sudjelovao u borbama na Pljevljima. No, kad je dobio naređenje od komandanta Ivana Milutinovića da sa svojim odredom krene u napad na četnike Baje Stanišića, koji se pod Ostrogom digao na oružje jer je čuo da komunisti ubijaju političke neistomišljenike, Blagoje se povukao s dužnosti komandira i odbio sudjelovati u bratoubilačkoj borbi. Po završetku rata, u Italiji je boravio u raznim izbjegličkim logorima. Radio je jedno vreme u Inteligence serviceu i tom prilikom upoznao Randolpha Churchilla, Stevina prijatelja iz ratnih dana. Pavelića je napao 10. travnja 1957. u Lomas de Palomar, predgrađu Buenos Airesa. U Italiji je upoznao i neke Židove, koji su ga obavijestili da Pavelića, pod lažnim imenom, krije Katolička crkva. Tada je prvi put došao na ideju da pronađe Pavelića i da ga likvidira. Godinu dana prije Pavelića, isplovio je iz Genove za Buenos Aires. U Argentini je radio razne poslove, bio je kamenorezac, konobar, mornar, hotelijer i trgovac. Stvorio je znatan kapital i postao industrijalac.

Zahvaljujući jednom bivšem talijanskom generalu, Pavelić je otkriven početkom 1957. godine. Podaci nisu sadržavali informaciju o pravom identitetu Pavelića, već o mjestima gdje se nalazio i kuda se kretao. Planom ubojstva rukovodio je Blagojev rođak Jakov Jovović. Kasnije im se pridružio i emigrant Milo Krivokapić. Odlučeno je da se atentat izvrši 9. travnja 1957., dan uoči proslave Dana nezavisnosti NDH. U predviđeno vrijeme Blagoje Jovović i Krivokapić su se uputili u mjesto gdje je Pavelić duže živio, no tog dana, Pavelić je pošao van sa ženom i kćeri, pa su atentat odgodili za jedan dan. 

U srijedu, 10. travnja u 9 sati navečer, po izlasku iz omnibusa Pavelić je posumnjao u svog prvog pratioca i okrenuo se i u pravcu Blagoja ispalio nekoliko metaka. Jovović je potrčao za Pavelićem i ispalio pet metaka u njegovom pravcu. Dva metka su pogodila Pavelića, koji se zateturao, ali je pognut počeo jaukati od bolova.”

Blagoje Jovović svoju je verziju objavio u knjizi 'Dva metka za Pavelića':

“Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam-osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio… Počeo da viče: ‘Majku ti jebem srpsko-židovsku, komunističku!’ Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put! Pucam mu u leđa, onako kako je bježao. Dva puta u njega. On pada. Kako je nosio torbu, ona mu ispadne, sa strane, u jednu baštu. Pao, ne mrda, ne mogu da vjerujem da se pravi mrtav, ako su dva metka u njega. U tom trenutku pomislim – bolje je da ostane živ, jer će ga u bolnicu, narod će vidjeti i onda mu se mora suditi! Da li da ga prebijem? Onda ugledam onu torbu. Dokumenti? Bilo bi dobro dokopati se… Ali, ako su pare u torbi, pa me uhvate i proglase lopovom? I da sam ga ubio zbog para! Ostavim ja i Pavelića i torbu. Neko viče: ‘Jure, Jure!’ I puca se prema meni. Ja se okrenem i pucam u tom pravcu. Ispalim tri hica. Počnem da trčim oko zgrada, polukružnom ulicom. Narod izlazi. Pitaju – što je bilo? Onako zadihan, govorim im:

‘Gledajte što rade ove budale tamo, napile se, pa pucaju na sve živo!’

‘Taj je lud ili pijan’, vičem da me i oni s prozora čuju. Revolver mi u džepu. Ostavio sam samo jedan metak, za svaki slučaj”, napisao je Jovović.

Argentinski novinari uspjeli su doći do ranjenog Pavelića tražeći od njega intervju. Iako je bio u bolničkom krevetu, primio ih je i predstavio se kao čovjek “koji je mnogo učinio za hrvatski narod”.

Između ostalog, osvrnuo se i na pokušaj atentata i rekao:

“Znajte, gospodo, atentat nije izvršio nekakav emisar jugoslavenskog poslanstva, niti agent internacionalnog komunizma. Iza ovog krije se druga ličnost...”

Ozljede od atentata Paveliću nisu zarasle jer je bolovao od dijabetesa. Umro je u rano jutro 28. prosinca 1959. u 71. godini u Madridu, od posljedica atentata.

“Poslije 55 godina”, izvijestio je beogradski Telegraf, “Blagoje Jovović je 1999. posjetio prvi put SR Jugoslaviju. Doputovao je iz Argentine i posjetio manastir Ostrog, susreo se s mitropolitom Amfilohijem Radovićem i tom prilikom rekao da je on čovjek koji je ubio Antu Pavelića. Umro je 2. lipnja 1999. u Rosariju, u Argentini, samo nekoliko mjeseci poslije posjeta, prvog i posljednjeg, svom rodnom kraju.”

Slučaj Aleksandra Rankovića

Najvažnija akcija koju je Ivan Stevo Krajačić poduzeo 60-ih godina bila je eliminacija Aleksandra Rankovića i Ćeće Stefanovića s političkog i policijskog vrha Jugoslavije. Ta je operacija značila početak promjene obilježja države koja je od centralističke postala federalna. Nakon uklanjanja Andrije Hebranga u Hrvatskoj, Tito je za dugi niz godina skinuo s reda hrvatsko pitanje. Micanjem Rankovića, osigurao je bok i iz Srbije. No, kako je Srbija minulih godina već ostala bez Sretena Žujovića i Slobodana Penezića Krcuna, koji je nastradao u sumnjivoj prometnoj nesreći – a Srbija jačih kadrova nije imala – micanje Rankovića i Stefanovića značilo je i politički i nacionalni udar na tu republiku. Samo po sebi je, dakle, jasno koliko je to bila delikatna, riskantna igra. Ranković i Stefanović optuženi su da su u Titove prostorije postavili prislušne uređaje. Tito je sazvao cijeli vrh na Brijune, gdje su osudili dotičnu dvojicu, izbacivši ih iz političkog života.

Nije bilo zatvora, ali mnogima je uništen život. Jedan od njih je i Selim Numić.

Selim Numić zna točan datum početka svoje nezaslužene propasti. Dogodilo se to 17. lipnja 1966. Toga dana Selima je, kako sam kaže u autobiografiji 'Dobra zemljo, lažu' pogodio grom iz vedra neba.

Selim Numić bio je u to vrijeme pomoćnik saveznog ministra zadužen za koordinaciju poslova IV. uprave. Prevedeno na razumljiv jezik, bio je šef Udbe zadužen za prisluškivanje. Oko 13 sati u svoj ga je kabinet, “prostran kao tenisko igralište” pozvao ministar unutarnjih poslova Milan Mišković glasom koji “nikad nije bio tako služben”. Numić se nešto ranije rastao sa Slovencem Edijem Brajnikom, šefom savezne Udbe. S njim je popričao kratko i neobavezno.

Milan Mišković bio je vrlo hladan:

– Ne znaš zbog čega sam te zvao? Sada ćeš saznati. Pozvao sam te da ti priopćim jednu odluku, donesenu na najvišem partijskom i državnom vrhu, zbog teških zloupotreba nekih službi iz tvog sektora. Formirana je posebna komisija koja će ispitati cjelokupnu djelatnost Službe ozvučivanja i kontrole telefona, od njihovog formiranja do danas. To se čini iz razloga što su već otkrivene teške zloupotrebe tih službi…

Mišković je potom dramatičnim glasom izrekao rečenicu od koje se Numić sledio.

– Otkriveni su nelegalno postavljeni mikrofoni u radnom kabinetu i spavaćoj sobi predsjednika Republike, u njegovu kabinetu u SIV-u, u kabinetu druga Kardelja i na još nekim osjetljivim mjestima. Sastav državno-političke komisije ni meni još nije poznat…

Tita i Jovanku te Kardelja netko prisluškuje.

A odgovornost je, sudeći po Miškovićevom glasu, očito na Službi, zaključio je Numić.

Mišković je potom naredio Numiću da, bez korištenja dokumentacije, napamet, napiše izvještaj o tome koga je sve služba, u njegovom mandatu, od 1963. godine nadalje prisluškivala.

Selim Numić, stari partijaš, partizan, borac, robijaš, na službu u Udbi došao je po naređenju. Nije, rekao je u knjizi, želio raditi taj posao, ali naredba je bila naredba. Kroz glavu mu je prohujalo komu su sve postavili ozvučenje. Gotovo svi visoki rukovodioci bili su ozvučeni, ali – po vlastitoj želji. U kabinetima su snimali razgovore, goste, radili transkripte. Tito je osobno naredio da mu se instaliraju prislušni uređaji. Iz Numićeve se knjige, bolje no iz ijedne druge – jer je riječ o memoarima uništenog, očajnog, povrijeđenog čovjeka, koji o aparatu nadzora piše u iskrenoj želji da sa sebe skine tešku, nezasluženu stigmu – vidi do koje je mjere Tito bio opsjednut kontrolom ljudi i komunikacija. Gotovo sve strane ambasade bile su ozvučene. U njih su postavljeni mikrofoni, u telefone su postavljene bubice, pod parkete, u radne stolove, ispod tapeta instalirani su potrebni uređaji. Poseban je institut radio na razvoju špijunskih uređaja, pa je Tito brzo mogao imati i prislušni uređaj koji emitira zvuk na plivajućoj frekvenciji. Za vrijeme velikih međunarodnih konferencija, ozvučivani su i stanovi rukovodilaca koji su ugošćivali predstavnike stranih delegacija. Titovi su obavještajci već 60-ih preslušavali i globalni eter, a na raspolaganju su im bile velike kriptoslužbe.

Josip Broz Tito bio je veliki majstor obavještajne djelatnosti, jedan od najvećih koje je svijet vidio.

“Jedne godine zakačili smo se za neobičnu šifriranu radiovezu”, piše Numić. “Bilo je to neposredno nakon prvog odcjepljenja Sirije od UAR-a. Naša goniometrijska i radioprijamna služba ustanovila je da u blizini sirijsko-libanonske granice djeluje jedan ilegalni punkt koji putem šifriranih radiograma komunicira sa svojom centralom u Ankari ili njenoj blizini. Nakon mnogo uloženog truda i umijeća, stručnjaci su uspjeli dešifrirati više depeša obavještajnog sadržaja, ali su samo tri bile vrlo važne. Njihov tekst je nedvosmisleno upućivao na to da centrala u Ankari pripada jednoj zapadnoj zemlji i da je njezino učešće u organiziranju udara, odnosno izdvajanja Sirije iz sastava UAR-a, itekako važno…

”Predsjednik Tito je, pročitavši depeše, smjesta reagirao. Odmah je naredio da jedan od viših dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova krene avionom u Kairo s njegovom porukom za Nasera. U prilogu Titove poruke bili su i doslovni tekstovi dekriptiranih depeša.

“Nešto kasnije sam obaviješten da je Naser, čitajući poruku i depeše, bio vidno uzbuđen. Čak su mu i oči zasuzile. Njegovo reagiranje bilo je puno zahvalnosti. Između ostalog, rekao je i ovo: ‘Divim se Titu. Zar je moguće da među državnicima imamo i ovako velike i iskrene prijatelje, koji svoje velike državne tajne povjeravaju šefu jedne zemlje na drugom kontinentu. To se ne zaboravlja…’

Naser je možda dugo pamtio, no takve se usluge u Službi brzo zaboravljaju.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Numić je nakon razgovora s Miškovićem morao stati pred Krstu Crvenkovskog, čelnika partijske komisije oformljene zbog prisluškivanja druga Tita i drugarice Jovanke.

– Druže Numiću, rekao je Crvenkovski pa nastavio:

 – Ti znaš zašto si ovdje pozvan… Svi smo pročitali tvoju izjavu. Ona je do dirljivosti iskrena, ali odiše i naivnošću. Iz nje proizlazi, naročito iz njenog završnog dijela, tvoje neshvaćanje našeg političkog trenutka, koji je, mogu ti reći sa sigurnošću, od izvanrednog strategijskog značaja za daljnji razvoj SKJ u modernu političku organizaciju. Pred nama je zadatak da, paralelno s razbijanjem centralizma i unitarističkih tendencija, radimo na punoj afirmaciji republika. Sada je trenutak da se napravi historijska prekretnica u tom pravcu i, razumljivo, u daljnjem razvoju samoupravljanja…

Numić bi, naime, negirao da je bilo ikakvih neovlaštenih prisluškivanja. Napisao je da je sve napravljeno prema naredbama. Nije htio sudjelovati u igrokazu. No, on, čini se, doista nije razumio politički trenutak, a čini se da nije previše analizirao ni sadržaje razgovora koje je njegova služba obavljala naveliko. U Beogradu su, naime, mnogi učestalo govorili o tome da će Aleksandar Ranković biti Titov nasljednik. S druge strane, Ranković je imao koaliciju moćnih neprijatelja – Bakarića, Kardelja, Petra Stambolića. Glasine o tome da će on naslijediti Tita – a bio mu je vjeran kao pas – možda su bili izmišljotina njegovih neprijatelja, sapunanje daske. No, svakako su stigle do Tita. S druge strane, iza ovih personalnih sukoba, odvijao se i konceptualni rat oko države – unitaristi protiv republikanaca. Ivan Stevo Krajačić bio je, dakako, republikanac, na strani republikanaca.

Prijelomni trenutak Titove Jugoslavije

Josip Broz Tito je, čini se, dosta rano počeo pripreme za eliminaciju Rankovića – u tajnim službama izvršene su bitne smjene, provjerena su mišljenja političara iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i saveznog vrha – dakako, diskretno – pa se tek onda išlo u eliminaciju Rankovića. Čudno je kako je to Numiću promaklo. No, da je i bio svjestan pozadine, čini se da bi odbio sudjelovati u ovim igrama. Jednako je čudno kako je sve to promaklo Rankoviću i Stefanoviću, koji su sve morali imati na dlanu – ako su sve prisluškivali.

– Ja sam, nastavio je Krste Crvenkovski govoriti Numiću – vjerovao da si ti mnogo upućeniji u neka razmimoilaženja i konfrontiranja u našem političkom vrhu. Kako to da vršiš tako delikatnu i visoku funkciju, a neobaviješten si?

Crvenkovski je Numiću ukratko rekao da je politički amater koji uopće ne shvaća što se oko njega događa, a stoji na samom izvoru informacija. A ono što se događalo bio je prijelomni trenutak Titove Jugoslavije, prelazak s centralističke na federalnu koncepciju. Sugerirao mu je prilagodbu. Među komunistima to se zove samokritika. Tito je, recimo, Sretena Žujovića, koji je uhapšen s Hebrangom, nakon samokritike u zatvoru rehabilitirao i vratio ga u građanski život, postavivši ga za direktora jedne nakladničke tvrtke. Institut “samokritike”, analogan ispovijedi u Katoličkoj crkvi, ima zapravo smisao priznavanja pokornosti, to je izjava o lojalnosti… U većini političkih ili dogmatskih sukoba, u pitanjima vjere ili politike, često nije riječ o doktrini ili dogmi, već o odnosima moći, zemlji, placu, utjecaju, zlatu, hijerarhiji. Najprije izbije sukob oko nekog materijalnog razloga, a onda se traže dogmatska opravdanja. Tako je Tito izmislio samoupravljanje – ono je došlo kao nusproizvod sukoba sa Staljnom, pri čemu je valjalo pružiti uvjerljiv dokaz kako se dva tipa socijalizma načelno jako razlikuju.

Crvenkovski je, na Numićeva uvjeravanja kako je vjerovao da je vrh jedinstven, nastavio u istom tonu: “E moj Numiću, stvari ne stoje tako. U zabludi si. Postoje dogmatske snage koje se suprotstavljaju našoj modernoj programskoj orijentaciji. Ti nam možeš mnogo pomoći u razobličavanju tih snaga i ova Komisija to od tebe s pravom traži, kao od dugogodišnjeg, oprobanog komunista.”

Iz riječi Krste Crvenkovskog može se lako uočiti da je prvo osmišljena politička platforma za obračun s dogmatskim snagama, a potom su traženi povodi. Numić se trebao uklopiti u tu igru.

Od Numića se tražilo da napadne Aleksandra Rankovića i Svetislava Stefanovića Ćeću kao ljude koji su postavili Titu prislušne uređaje, implicirajući pokušaj državnog udara. Numić na to nije htio pristati. Nije čudno da jedan pošten čovjek ne želi lažno svjedočiti, no čini se doista neobičnim da nije primijetio političke trendove.

Iz Nuićeve knjige čini se prilično očitim i da je dr. Vladimir Bakarić surađivao s predstavnicima jedne strane države, čijem je ambasadoru ranije najavio micanje Rankovića i skupine oko njega. Prema svemu sudeći, to je SAD.

“Tako sam saznao, pri slučajnom susretu s jednim umirovljenim radnikom SSUP- a iz Operativne tehnike, nedugo iza abolicije, za jedan interesantan i važan događaj koji se zbio oko 20. lipnja 1966. godine. Dakle, dva-tri dana nakon što sam od Miškovića saznao za prislušnu aferu, a istodobno primio naređenje da mi se zabranjuju svi kontakti sa službenicima iz Tehničkog sektora. Prevoditelji su otkucali kompletan i doslovan tekst ambasadora jedne zapadne zemlje koji je on uputio svojoj vladi. U njemu je izvijestio kako je prethodnoga dana imao susret s dr. Vladimirom Bakarićem, koji mu je u povjerenju rekao da će uskoro Aleksandar Ranković biti razriješen svih funkcija i uklonjen s političke scene. Ista sudbina zateći će i jednu grupu njemu bliskih rukovoditelja…”

U jednoj analizi promjena u obavještajnim službama 60-ih tjednik Nacional dao je sažet opis pozadinskih operacija. “Početkom 60 -ih dolazi do sukoba između Rankovića s jedne te Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića s druge strane. Ranković je htio da na čelu službi budu izrazito projugoslavenski i prosrpski kadrovi, dok su Kardelj i Bakarić zahtijevali ravnopravnost u kadroviranju u ključnim ministarstvima obrane i policije. Stoga je za šefa Udbe prošao Edo Brajnik, koji je smijenio Ćeću Stefanovića, a Šašićev zamjenik načelnika KOS- a postao je pukovnik Ivan Mišković – Brk.”

Selim Numić nije htio biti kooperativan. Bio je to početak njegove tragedije.

Antun Duhaček, još jedan od šefova jugoslavenske obavještajne službe – koji je diskretno maknut u stranu nakon obračuna s Rankovićem, nema nikakvih dvojbi: kreator svih akcija, duboko iz sjene, bio je Stevo Krajačić.

“Već početkom 1965., u Zagrebu kod Ivana Krajačića Steve pravljeni su spiskovi rukovodilaca koji bi podržali Plenum i tražili da Aleksandar Ranković bude lišen svih funkcija, odnosno, koji bi eventualno, mogli da budu protiv takve smjene u jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu. Već tada je bilo zaključeno, a ocjenu su dali Kardelj i Bakarić, da veći dio srpskih kadrova neće pružiti otpor. Ali, za svaki slučaj, već u prvim danima 1965. godine Vojkan Lukić bio je povučen s funkcije ministra unutrašnjih poslova i došao je Milan Mišković. Time je stvarno dan mig da se započne akcija…”

Milan Mišković rođen je 1918. godine, u Istri, u Premanturi pokraj Pule. Tijekom rata pridružuje se antifašističkom pokretu, zajedno sa svojim bratom Ivanom Miškovićem zvanim Brk. U razdoblju od 1964. do 1966. Milan Mišković bio je savezni sekretar za unutrašnje poslove (ministar policije), a članom Predsjedništva SFRJ postao je 1972. godine, ostavši na toj dužnosti do 1974. godine. Milan Mišković poginuo je u prometnoj nesreći u kojoj mu je suputnik bio Ivica Račan. To je drugi važan obavještajac koji je poginuo u prometnoj nesreći. Prvi je bio Srbin Slobodan Penezić Krcun.

Istine o tim nesrećama nisu nikad rasvijetljene do kraja, no poznato je da su obavještajne službe na ovim prostorima posezale za tim sredstvom. Jednom pripadniku Paragine stranke prava, početkom rata, u zagrebačkoj su policiji rekli: “Čuvajte se u prometu, vi pravaši ste slabi vozači…” Bila je to jasna poruka.

Do obračuna s Rankovićem i Stefanovićem došlo je na Brijunskom plenumu.

Gledajući Brijunski plenum, Nuić je bio šokiran: “Pitao sam se prvi put: Quo vadis, camarade Tito?! Zar je moguće da Tito, s tolikim političkim i državničkim iskustvom, nasjedne lažima koje su mu, vjerovao sam u to, sustavno podmetali? Sve do plenuma imao sam neku nadu da će u zadnji tren shvatiti u što ga guraju, a s njim i cijelu zemlju…”

Usporedimo li Numićevo držanje pred lažnim optužbama Partije i usporedimo li to s Titovim držanjem u Moskvi 1938., kad je optužen da mu je žena agentica Gestapoa, a Tito se odmah posuo pepelom po glavi, priznao krivnju i kritizirao se zbog nedovoljne budnosti – postat će jasnije koliko je siroti Numić uistinu bio pošten, iskren, pa čak i vrlo naivan čovjek. Usporedba ne ide u korist Josipa Broza. No, Broz je dulje poživio…

“Moje vjerovanje”, zaključio je Numić na kraju svoje knjige, “da je jedan uži krug politički moćnih ličnosti obmanuo Tita služeći se prljavim i zakulisnim igrama i da je to bilo presudno za sazivanje Brijunskog plenuma, zasniva se na već iznijetim faktima i pretpostavkama.”

Ali ima još nešto, što je vrlo važno kao dopunski argument. Ako je Tito i htio ukloniti Rankovića s političke pozornice, on to ne bi učinio tako kako je izvedeno da nije bio potpuno uvjeren u ilegalno prisluškivanje njegovih prostorija. Jer Tito je posjedovao i suviše mudrosti, životnog, državničkog i političkog iskustva i ne bi krenuo u političku bitku da nije raspolagao sigurnim adutima koji mu osiguravaju pobjedonosni ishod.

Čini se da je Numić i tu bio naivan.

Antun Duhaček tvrdi da je Ivak Krajačić Stevo bio glavni scenarist i rekviziter u operaciji micanja Rankovića sa scene – no stvarno je događaje režirao drug Tito. Ranković je do 1966. kotirao kao drugo ime za represivni aparat u pogonu centralistički  ustrojene države. Rankovića je dio Srba smatrao jedinim utjecajnim predstavnikom srpskog naroda u saveznom vrhu, nakon micanja Đilasa, Žujovića i misteriozne Krcunove smrti. Poznato je da je bio lojalan Josipu Brozu do fanatizma. Pa ipak, to ga nije spasilo. Iako okolnosti Brijunskog plenuma još nisu do kraja istražene, očito je da su federalističke snage do 1965. već imale prevagu koja je rezultirala njegovim micanjem. Tito se priklonio republikancima, i na toj će poziciji ostati sve do 1971. kada je shvatio da će mu “republikanci” doći glave.

Važna je još jedna nedovoljno istražena kontekstualna činjenica. U Jugoslaviji je 1965. započela famozna privredna reforma, kojom se išlo prema većoj ulozi tržišta. U isto vrijeme istu je reformu započeo Sovjetski Savez. A dogmatske snage, koje su se odupirale reformama i naglasak u svemu i uvijek davale policijskom radu, predstavljali su Ranković i Stefanović.

Jesu li Tito i Stevo dobili mig iz Moskve? Oba su ruski ljudi. Promjene, pored toga, nisu bile samo kadrovske. Mijenjao se cijeli sustav.

“Donošenje bilo kakvih odluka o jugoslavenskoj obavještajnoj službi ili jednostavno razmišljanje o istoj, bilo je uvijek povezano s imenom Aleksandra Rankovića”, piše Duhaček. “U momentu kada je donošena odluka o smjeni Rankovića, bilo je rečeno i da se služba mora likvidirati. Proces mora da se odvija istovremeno. Sređeni su, također, svi spiskovi obavještajaca koji su neposredno poslije plenuma trebali da dođu pred za to imenovanu komisiju i da budu odstranjeni iz Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, odnosno iz Koordinacionog odjeljenja”.

'Numiću je obitelj silno propatila. Uništen mu je život'

Numić ništa od toga nije ni slutio.

– Kako hoćeš, dovršio je Krste Crvenkovski ponudu Numiću. – Ali, mislim da griješiš. Sam se u redove dogmatista i unitarista svrstavaš. Vjerujem da će ti kasnije biti žao....

Numiću nikada kasnije nije bilo žao, premda je imao za čim žaliti. Ostao je bez posla, teško se razbolio, a sve do kraja Jugoslavije službe su registrirale svaki njegov potez, svaki korak, prijavljivale svaki njegov odlazak u rodno Duvno. Služba ga je tretirala kao “unutarnjeg neprijatelja”, pripadnika “dogmatskih snaga” i “rankovićevca”. Većina prijatelja ga je napustila, počeli su okretati leđa od njega na ulici. Obitelj mu je silno propatila. Uništen mu je život.

Numić je, kao najbolji poznavatelj prislušnih metoda i tehnika Udbe, u golemoj mjeri rastumačio aferu prisluškivanje. Na pet stotina stanica svoje knjige on je pokazao kako su prislušni uređaji u Beogradu i na Brijunima postavljani isključivo po nalogu Tita i njegovih suradnika. “Da je”, kaže on, “netko i ozvučio Titovu i Jovankinu spavaću sobu, za to ne bi bio odgovoran Ranković, odnosno Stefanović – već Ivan Mišković Brk, kao šef vojne kontraobavještajne službe KOS- a”. KOS je kontraobavještajno štitio Tita.

Ako je, dakle, netko odgovoran – odgovoran je on. No, Ivan Mišković Brk nije bio glavni osumnjičeni, nego šef vojne komisije koja je ustanovljavala što se dogodilo. Sve do izlaska knjige godine, on nije znao tko je bio šef Tehničke komisije. 

“Iz Titovih riječi”, analizira Numić jedan Titov govor “proizlazi da je Tehnička komisija prije formirana i da je ona, valjda svojim radom, bila element koji je potakao na formiranje Političke komisije na čelu s Crvenkovskim. Međutim, jugoslavenskoj javnosti nije saopćeno kakav je bio personalni sastav Tehničke komisije, čijom odlukom je formirana, od kojeg datuma je djelovala i do kojih rezultata je došla. I do dana današnjeg nju pokriva koprena tajnosti i tajanstvenosti. No, ima podosta razloga za vjerovanje da je Tehnička komisija bila sastavljena od stručnjaka Ivana Krajačića ili su oni činili njeno jezgro…

Zbog pritiska činjenica, optužbe su otpadale jedna za drugom. “Nakon saslušanja kod Rusića sam zaključio da na ozvučenjima koja su izvršena Titovom voljom neće inzistirati kao da su ilegalno izvedena. Mislim da se od toga već tad odustalo i to onog trenutka kad je komisija Crvenkovskog putem izjava, saslušanja i na druge načine spoznala da postoji suviše veliki broj živih ljudi, od Jovanke i Žeželja do tehničara i snimača, koji znaju da su zvučne instalacije u Titovim prostorijama potpuno legalno postavljene i korištene…”

Ako treba – misli Numić – ovome dati zaključnu ocjenu, onda bi ona glasila: Odstupilo se od najtežih optužbi, a u nevolji se tragalo za bilo kakvim dokumentom koji bi mogao poslužiti u nastavku istrage…” Za to se pobrinuo Krajačić.

Numića je doslovno zaprepastio intervju Steve Krajačića u Nedjeljnom Vjesniku od 28. listopada 1984. godine. “Jedan dio”, kaže Numić, “ima kapitalan značaj za utvrđivanje istine o nastanu prislušne afere.”

RAnković je ostatak života proveo kao slomljen čovjek

Krajačić doslovno kaže:

“I kad je 1966. došlo do onog poznatog slučaja prisluškivanja telekomunikacija predsjednika Republike, ja sam iz Zagreba slao stručnjake koji bi uklonili mogućnost takve rabote. Dakle, pokazalo se pravilnim ono što sam godinama zastupao, to jest da i izvan savezne policije treba imati i jednako stručne ljude. Da to pojasnimo. Vidite, ja sam legalno u Beograd morao poslati, i to noću, avionom, dvojicu stručnjaka radnika RSUP- a. Jedan od njih je ujedno bio pilot. Obavili su posao. Ispunili zadatak. Dakle, dobro su došli stručnjaci iz republičkih organa i koristili su ne samo svojoj republici, nego i cijeloj zemlji. Sposobnost republičkih organa unutarnjih poslova dobro je došla i Partiji i društvu. Na osnovi toga je Četvrti plenum dobio jasniju sliku o svim dimenzijama slučaja prisluškivanja nego što bi je imao bez dokaza koje su pribavili ovi stručnjaci o zloupotrebama nekih službi…”

Krajačić, dakle, ovdje priznaje:

– da je ilegalno poslao republičke policajce u Beograd, noću

– da je to bilo u sklopu afirmacije republičke državnosti

– da bez njegovih dokaza (ili “dokaza”) od Brijunskog plenuma ne bi bilo ništa.

Tito nije dao zatvoriti Rankovića. On je samo maknut. Ostatak života proveo je između svoje dubrovačke vikendice i beogradskog stana, kao slomljen čovjek, pišući memoare. Kad je umro, na sahranu mu je došlo oko 200.000 Beograđana. Šef policije postao je nacionalna ikona. Nema nikakve sumnje da će ovaj događaj, 20 godina poslije, biti jedan od katalizatora razvoja srpskog nacionalizma.

“Približno oko četiri godine nakon Brijunskog plenuma, kad je Tito bio uvidio da mu je cijela stvar oko Udbe i prisluškivanja lažno predstavljena, Stijačić je referirao Titu da prema svim informacijama koje se stječu u saveznom SUP-u nitko u Srbiji ne vjeruje da je Ranković bio kriv”, piše Numić, i nastavlja:

“Na to je Tito primijetio: ‘To znam i osjećam.’ Radovan je potom rekao da bi trebalo postaviti pitanje onih koji su ga obmanuli, pa je spomenuo Brajnika. Na ovo je Tito rekao: ‘Pa eto, i on je umirovljen, i sada ništa ne predstavlja.’ Stijačić je kazao Titu da Brajnik nije umirovljen, nego se nalazi na dužnosti predsjednika Odbora za vanjske poslove u Skupštini Slovenije. Tito je bio iznenađen i malo se ljutnuo. Uslijedila je njegova opaska: ‘Vidiš kako me dezinformiraju…’”

Ova rečenica ne zvuči pretjerano uvjerljivo.

Josip Broz Tito, s tisućama špijuna u svojoj službi, nikada nije bio dezinformiran.

>>> Kraj petog dijela

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN