Tvornice su zapošljavale 9000 ljudi, danas ostali goli zidovi...

Pokrenite projekte na lokalnoj razini i Vlada će stajati iza njih, poručio je Imoćanima tijekom posjeta Imotskom prije neki dan potpredsjednik Vlade Damir Krstičević.

- Imotski je do sada bio zapostavljen, a to se ubuduće ne smije događati. Imotski treba gospodarsku obnovu i demografsko oživljavanje, ovaj kraj treba biti hrvatska Provansa - istaknula je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na proslavi 300. obljetnice oslobođenja Imotske krajine od osmanlijske vlasti.

I dok su oni, kao i njihovi prethodnici u zadnjih 27 godina od Sanadera, Kosor, Karamarka i sad Plenkovića, obećavali, nitko ih od domaćina nije podsjetio na to da je ne tako davno Imotski imao gospodarsku, ali i demografsku stabilnost. Jer da je tako govore podaci kako je upravo od 1990. godine u Imotskoj krajini zatvoreno 11 tvornica i tvrtki koji su zapošljavali više od 9000 Imoćana. Građevinska tvrtka Novogradnja u Zagvozdu, trgovački div Napredak, tekstilne tvornice Biokovka i Trimot, tvornica posebne namjene Imostroj, u kojoj su se devedesetih proizvodili minobacači, a na temeljima koje je danas poslovni centar u kojemu iz dana u dan trgovine zatvaraju vrata.

Početkom 2000. proizvodili su u tim pogonima za MORH minobacače i haubice. Čudom su se tad radnici čudili kad je MORH razvrgnuo ugovore, a tehnička dokumentacija proizvodnog programa minobacača nestala.

U nabrajanju nikad kraja, jer slijede vinarija Imota, poljoprivredni kombinat Agrokoka, pogon Brodosplita u Prološcu, Vodoprivreda, Autopoduzeće... Danas se političari, u kraju vjernom politici HDZ-a, vole “ograditi”i reći kako su to bile socijalne tvornice u kojima se kupovao socijalni mir te da su sve one itekako bile osuđene na propast.

- Nisu to bili gospodarski subjekti u kojima se životarilo. I ne bih rekao da su ‘oni’ u Zagrebu isključivi krivci. Prije su to političari na lokalnoj razini, koji su imali blagoslov vrha države i ‘odriješene ruke’. U Agrokoki je početkom devedesetih bilo zaposleno osamdeset radnika. Tvrtka je imala šest velikih hala sa 150.000 koka nesilica, kapaciteta u jednoj proizvodnoj godini četrdeset pet milijuna jaja. Imali smo i svoje dvije mljekare te proizvodili oko trideset tona poznatog Studenačkog sira. Svojim proizvodima pokrivali smo tržište od Dubrovnika do Pule i Zagreba. Uvijek smo poslovali s dobitkom i radnicima dijelili 13. plaću - govori nam inženjer Milivoj Rebić, posljednji direktor prve perjanice u Imotskoj krajini, .

Bio je, kaže, kao kadar prije devedesetih baš kao i ostali direktori, iz političkih razloga “maknut” s te pozicije. Slijedila je Agrokoka sudbinu svih tvornica u Imotskoj krajini. Najprije su proglašene neprofitabilnima, uslijedilo je otpuštanje radnika, neisplata mjesečnih plaća, potom preustroj, pa stečajevi i prodaja privatnicima koji su se javljali preko noći u bescjenje.

- Ma recite vi meni zar jaja kao prehrambena namirnica ne trebaju svakodnevno u domaćinstvu, a gdje su hotelske kuće - govori Rebić.

Danas su ostali samo goli betonski zidovi, očerupali su Agrokoku u kojoj danas vlada pustoš i neki čudni mir koji remeti tek rzanje nekoliko lijepih konja kojima je ovo sad dom i koji u hladu iza zatvorene kapije broje neke druge dane na mjestu gdje su se brojili milijuni njemačkih maraka i svaki od radnika zadovoljno na kraju mjeseca “trljao” ruke.

Bivši trgovački div Napredak imao je više od tisuću zaposlenih, 180 prodavaonica širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine, poslovne prostore u Splitu te hotel i robnu kuću u Imotskom. Od svega danas nema ništa i nitko ne zna kako je nestala Napretkova imovina.

- Postavili su za stečajne upravitelje ljude bez iskustva. Bilo je važno samo da imaju stranačku iskaznicu i političku moć. Svašta se tu događalo, ali nitko nikad za svoje pogreške nije odgovarao - reklo nam je nekoliko bivših zaposlenika nerado želeći u javnost sa svojim imenima.

Napretkova imovina je početkom devedesetih procijenjena na gotovo petnaest milijuna njemačkih maraka. Nažalost, hotel koji je danas zapušten u samom središtu grada, trgovine, skladišta, od Imotskog, Splita, Osijeka, Metkovića do Posušja, Tomislavgrada, Sovića u susjednoj BiH po znatno nižim cijenama selili su se pod čudnim okolnostima u privatne ruke.

Zagvoška tekstilna tvornica Biokovka zapošljavala je petstotinjak radnika, a prodana je za mizernih 100.000 maraka. Trimot, tekstilna tvornica sa sjedištem u Imotskom, zapošljavala je oko tisuću radnika. U bescjenje su prodani i pogoni u Cisti i Lovreću. Danas je Trimot, nakon punih 17 godina, najprije od famoznog preustroja, a potom predstečaja, u poodmaklom stečaju. Strojevi su utihnuli, radnici potražuju svoje zaostale plaće, a dug je veći od sto milijuna kuna.

Ista je sudbina i Vodoprivrede. Posljednja u nizu nekad uspješnih imotskih hraniteljica je imotska Vinarija Imota.

Ona je svoje tankove s vinom ispraznila ovih dana, a radnike uputila kućama. Račun joj je 2014. godine bio odblokiran, a vjerovnici su joj oprostili 70 posto od 98 milijuna kuna duga. Imota ni nakon svih tih otpisa dugova i povoljnijih aranžmana nije uspjela vraćati dugove. Imotska kujundžuša, imotski Dorat, vinjak bez premca, za koji će dobri poznavatelji reći da je bio prvi na jugoslavenskom tržištu, pa Amaro, zatim imotska travarica Iva danas su dio prošlosti. Imota je hranila 400 obitelji i još oko 700 kooperanata. U ovim pogonima se proizvodila i hrvatska votka Akvinta jer je Imota imala partnerske odnose i s rusko-američkim Splićaninom Dmitrijem Željeznjakom, vlasnikom tvrtke Adriatic Distillers. Projekt 2008. godine najavljivan kao svjetski brend uskoro je propao. Sami prostori vinarije unutar zatvorenog kruga su 60.000 kvadrata, a još deset tisuća hektara je u vlasništvu na prostoru imotskog polja. Vinarija ima svoje skladišne prostore u Imotskom, Splitu, Rijeci na Korzu, Sarajevu na Iliđi, čak i u Beogradu. U sklopu vinarije su suvremene punionice u kojima više ne teče vino, nego potoci suza uplakanih radnica. Ima Imota i svoj posebni vodovod sa samog izvora rijeke Vrljike, za koji bi netko dao bogatstvo.

- Znate kako narodna poslovica kaže: ‘Tuku se konji preko magareta. Konju ništa, a jadno magare ubili do boga’. Tako i ovo s imotskim tvornicama. Normalno je bilo da su na upravljačkim mjestima ostali ljudi od struke. Napravljene su gluposti da je to strava, a da je ostao samo dio radnika, bilo bi dobro. No nekima to nije odgovaralo, nego zatvori sve i rasprodaj u bescjenje.

Pa pogledajte tko je kupovao, tko je upravljao i tko se obogatio - rekao nam je Zdravko Grabovac, bivši zaposlenik Vinarije.

Njegovo mišljenje dijele i drugi Imoćani koji ne mogu oprostiti politici što je napravila od Imotskog.

- Imotski je danas mrtav grad, naša mladost se iseljava, odlaze nam cijele obitelji, a da su imali gdje ostati i raditi, siguran sam da bi većina ostala. Nekad trgovačko središte ovog dijela dalmatinskog zaleđa i susjedne BiH spao je na prosjački štap. Sve su nam uništili i rasprodali, raščerupali su Imotsku krajinu ko zadnju štracu kojom se više ni pod ne da obrisati, a obećavali su nam brda i doline - govori Mario Tolić.