'U Hrvatskoj je bilo stroncija u zraku, a on uzrokuje leukemiju'

Jedna od najvećih svjetskih katastrofa prije 33 godine pogodila je svijet. Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil je 1986. promijenila naše živote, a sad svi opet pričaju o njoj zbog sjajne serije HBO-a 'Černobil'. Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom. U velikom feljtonu čije nastavke svakog dana objavljujemo na portalu 24sata otkrivamo tko je prvi u Jugoslaviji prekinuo šutnju o katastrofi, kako su se građani tada morali ponašati da bi izbjegli posljedice zračenja, kako se u atmosferi katastrofe odvijao svakodnevni život (poput natjecanja Eurovizije), zašto su tržnice bile prazne, kako je počela havarija u elektrani, zašto su Sovjeti sve pokušali zataškati i kako je Zapad otkrio što se zaista zbilo te kobne noći.

Zatvor i smrt

Odgovornima za katastrofu proglašeni su inženjeri Djatlov i Fomin te Brjukanov. Dobili su po 10 godina zatvora.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:06

specijal za šesti nastavak feljtona o černobilu | Video: Dreamstime_/ILUSTRACIJA

Smatrajući da to nije dovoljno pravedno, a i zbog toga što su mu komunisti praktički uništili karijeru nakon što je obavijestio i predavao u svijetu o černobilskoj katastrofi, dvije godine poslije život si je oduzeo prof. Valerij Legasov. Boris Ščerbina je preminuo četiri godine kasnije, ali uzrok njegove smrti nije nikada do kraja otkriven.

Komunistička partija je nakon Legasove smrti objavila osmrtnicu, ali bez spominjanja njegove uloge u saniranju černobilske katastrofe. Priznanje mu je odano tek 1996. godine kada mu je posthumno ruski predsjednik Boris Jeljcin dodijelio Orden Heroja Ruske Federacije za hrabrost i herojstvo.

Legasove crne slutnje obistinile jer u godinama nakon černobilske katastrofe zabilježeno je gotovo 5000 oboljenja od raka štitnjače kod djece u Bjelorusiji, a u Ukrajini je došlo i do porasta oboljenja od leukemije. Sve, smatra se, posljedica širenja radioaktivne prašine nakon eksplozije reaktora br. 4.

Mala doza je dovoljna za leukemiju

- U zraku je tada najviše bilo stroncija 90 koji se ugrađuje u naš organizam, a ponajviše u kosti. I mala doza je dovoljna da izazove leukemiju ili drugu malignu bolest. Jednako tako, proučavali smo djelovanje zračenja na spolne stanice, budući da su one najosjetljivije stanice u organizmu. Zračenje spolnih stanica može prouzročiti promjene na genima što rezultira raznim anomalijama na sljedećim generacijama. Ujedno sam, s prof. dr. Dražančićem, tadašnjim šefom Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj, u kriznom stožeru proučavao kako zračenja djeluju na začeti plod - prisjeća se prof. dr. Andrija Hebrang tih dana ističući da kasnije, srećom, nije ustanovljen veći broj poroda djece s malformacijama.

Kada se vijest o černobilskoj katastrofi pojavila na našim prostorima svi su se pitali koliko je zračenje i nikome nije bilo svejedno, jer su znali da je nesreća oslobodila radioaktivne izotope koji se s prašinom dižu u zrak, otkuda ih potom vjetrovi raznose dalje, objašnjava dr. Hebrang.

Jedan je krak tog radioaktivnog oblaka, punog tona i tona radioaktivne prašine, išao i prema nama. No na kraju smo, kaže prof.dr. Hebrang, imali sreću da smo, iako ne posve pošteđeni, bili na rubu tog oblaka s radioaktivnim česticama.

- Stručnjaci iz Društva za zaštitu od zračenja mjerili su koncentraciju radioaktivnosti te davali stručne preporuke tadašnjem Republičkom sekretarijatu za zdravstvo. Institut Ruđer Bošković također je aktivno sudjelovao u svemu. Najveći problem zapravo su nam stvarali neki mediji koji su plasirali neutemeljene vijesti i tako sijali paniku. Politika je tada intervenirala na dobar način i donesena je odluka da se van ide samo s utemeljenim izjavama stručnjaka i provjerenim vijestima - prisjeća se prof.dr. Hebrang, dodajući da je komunikacija između struke i vlasti tada kvalitetno funkcionirala te da politika uvijek dobro reagira kada je u samoobrani.

Prof.dr. Hebrang u to se vrijeme kao liječnik bavio i zaštitom od zračenja u medicinskoj primjeni, što, kaže, ima određene sličnosti sa zračenjem kakvo nam je zaprijetilo iz Černobila. No tadašnja iskustva čovječanstva s velikim količinama zračenja bazirala su se samo na Hirošimi, a černobilsko zračenje bilo je mnogo jače od onog iz Hirošime.

- I dan danas je zračenje velika nepoznanica s kojom se igramo - zaključuje prof.dr. Andrija Hebrang.

Ne zna se točan broj mrtvih

Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000.

Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.

Krajem 2016. završena je gradnja goleme betonsko-čelične kupole koja natkriva ostatke reaktora koji je izgubio svoj krov u eksploziji 1986. Trebao bi štititi od radijacije idućih 100 godina. Kupolu su postavile dvije  francuske tvrtke.

Čelična kupola teška 36.000 tona, širine 275 metara i visine od 110 metara trebao bi spriječiti daljnje curenje radioaktivnog materijala. Cijeli projekt koštao je 1,6 milijarda američkih dolara. Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi.

Posljednji je ugašen 2000. godine pod pritiskom Zapada. Gradić Pripjat, izgrađen za radnike nuklearne elektrane ostao je i danas, 33 godine kasnije, pusti spomenik žrtvama koji danas privlači rijetke turiste jer je razina radijacije u okolici Černobila i do desetak puta višu od normalne.

Turistička atrakcija

Prije dvije godine Ukrajinska vlada otvorila je hostel u kontaminiranoj zoni oko Černobila za turiste koji žele istražiti epicentar najveće nuklearne nesreće u povijesti. Na raspolaganju 50 kreveta u bivšem sovjetskom paviljonu, udaljenom petnaestak kilometara od nuklearnog reaktora koji je eksplodirao 1986.

- Želimo proširiti kapacitet na 102 ljudi - rekla je na otvaranju hotela upraviteljica hostela Svetlana Griščenko.

Prvi gosti stigli su iz SAD-a, Novog Zelanda i Danske. Ukrajinska vlada uz posebne dozvole dopušta turistima kratke posjete kontaminiranoj zoni koja se još uvijek smatra nenaseljivom.

UN-ova međunarodna Agencija za istraživanje karcinoma procjenjuje da će do 2065. godine 40.000 osoba umrijeti od karcinoma koji su na neki način povezani s černobilskom nesrećom. Doduše, velik broj znanstvenika smatra da je riječ o puno većem broju.

- Černobilska katastrofa je jedinstveno slučaj, s obzirom na to da je nesreća bila globalna, a njezini razmjeri golemi. Tragovi te nesreće kod nas u prirodi i danas postoje - u tlu, pojedinim komponentama biosfere ili u određenim vrstama gljiva koje sadrže tragove cezija, a određeni radionukleidi prisutni su i u vodama ili moru. Uspjeli smo detektirati na našim prostorima i radioaktivne elemente od nuklearne nesreće u Fukušimi, no doze su zanemarive.

Godinama već nema alarmantnih brojki. Ipak, posljedica Černobila je da je te 1986. javnost stvorila antagonizam prema nuklearnoj energiji koji traje i danas. No morat ćemo je ponovno uvesti zbog globalnog zatopljavanja i činjenice da čovječanstvo ima sve veću potrebu za energijom, dok je istodobno fosilnih goriva sve manje i imaju katastrofalan utjecaj na globalno zatopljavanje - kaže nam fizičar dr. Zdenko Franić.

>>> Kraj šestog nastavka

Seriju 'Černobil' možete gledati putem online video streaming usluge HBO GO (www.hbogo.hr)