Nitko ovih dana ne problematizira Kuščevićeve kompetencije na osnovu kojih se strelovito uspeo na vrh, što na neki način govori i o Hrvatskoj uopće, odnosno o gotovo unisonom prihvaćanju nametnutih pravila igre
Lovro Kuščević na najbolji način personificira stanje u HDZ-u, a samim tim i stanje u hrvatskom društvu koje je HDZ oblikovao po vlastitoj mjeri, jer on je zapravo tipični HDZ-ovac, odnosno Lovro Kuščević je aktualni ministar uprave u vladi Andreja Plenkovića, dok je "lovro kuščević" dijagnoza i povijest bolesti istovremeno. Nakon brojnih natpisa posljednjih dana o Kuščevićevim malverzacijama s nekretninama, a koje je vršio s pozicije moći, Andrej Plenković je svoga ministra privremeno "amnestirao" uz jedno u najmanju ruku nesuvislo i neetično obrazloženje: "Svi napisi o njemu odnose se na vrijeme prije njegovog mandata." Većina hrvatskih medija povodom ove izjave prisjetila se opjevane izjave Ljube Česića Rojsa (izvrsni mostarski rock bend Zoster): "Ko je jamio - jamio."
S pravom, naravno. Iako je to zasigurno mogao izvesti mnogo suptilnije i uvijenije, Plenković je zapravo napravio jedino moguće, barem u okvirima te stranke. (Iako ne treba isključiti mogućnost da je apsurdnost ove izjave ciljana, kojom je na neki način zaustavljena karijera Lovre Kuščevića na duže staze, jer teško je povjerovati da je Andrej Plenković toliko naivan i nepromišljen, a koji je ipak na posredan način izjavio da je Kuščević "kriv", barem u svom "predministarskom" razdoblju, što će mu u nekim budućim kombinacijama zasigurno biti olovni uteg oko nogu.) U ovakvom HDZ-u, koji se nije riješio kontaminiranog nasljeđa Tomislava Karamarka, Plenković je iznimka, crna ovca, pa i crni labud, ako hoćete, dok su "kuščevići" pravilo.
Da je Plenković išao do kraja, da je odlučio počistiti HDZ-ove Augijeve štale, vjerojatno bi riskirao sudbinu Jadranke Kosor, bivše predsjednice te stranke, koja je danas unutar HDZ-a vjerojatno jedna od najomraženijih javnih osoba. A cijeli je niz afera koje se vuku za pojedinim HDZ-ovim ministrima, koje su u načelu u rangu Kuščevićevih "nestašluka": u etičkom smislu "prenamjena pašnjaka", što je samo jedan od krimena koji se pripisuju Kuščeviću, jednaka je čudesnom ukazanju skupocjenog Mercedesa u kućnom dvorištu, ili kada "slučajno" u džepu pronađete ulaznicu za finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Braneći Lovru Kuščevića, prosječni članovi HDZ-a - pa i "iznadprosječni", jer su u toj stranci granice u tom smislu odavno prebrisane - zapravo brane sebe, jer većina njih vidi sebe u Kuščevićevoj ulozi, ili su već iskompromitirani u određenoj mjeri, odnosno mogu se barem nadati da će jednom i na njih "doći red". A nada, da budem malo banalan, umire posljednja, nakon čega preostaje Irska ili Njemačka, kao posljednje rješenje.
Kuščević se na nacionalnoj razini ukazao nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, u vladi Tihomira Oreškovića, gdje je obnašao dužnost ministra graditeljstva i prostornog uređenja. (Znakovito je da je vlada Tihomira Oreškovića bila nesretna, trinaesta po redu hrvatska vlada.) U tim čudesnim "ukazanjima", obrazovanje je formalnost, nužni preduvjet i ništa više, jer što jedan diplomirani pravnik može reći o jednom kompleksnom resoru kakav je graditeljstvo i prostorno uređenje. Nepodnošljiva je lakoća HDZ-ove kadrovske vertikalne prohodnosti s lokalne razine prema vrhu, tako da danas nitko ne sumnja da bilo koji stranački anonimus može "doplivati" do ministarske pozicije, bez obzira na kompetencije, što u društvu širi depresiju i beznađe, dok je to u "pretkaramarkovo" doba išlo mnogo sporije: najbolji primjer je Goran Jandroković koji se slobodno mogao baviti umjetničkim klizanjem, do kojeg je savršenstva doveo izvođenje političkih pirueta kojima je podjednako zadivljivao Ivu Sanadera, Jadranku Kosor, ili Andreja Plenkovića. S druge strane svi ti silni HDZ-ovi "kuščevići", odjednom su se našli na vrhu, bez obzira na sve afere koje ih prate, ili koje su ih pratile, kako bi to rekao Andrej Plenković. Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije, ali i najluđe, u moru članaka o Kuščeviću nitko ovih dana ne problematizira njegove kompetencije na osnovu kojih se strelovito uspeo na vrh, što na neki način govori i o Hrvatskoj uopće, odnosno o gotovo unisonom prihvaćanju nametnutih pravila igre.
O Kuščevićevom psihološkom profilu - poprilično banalnom i predvidivom - na najbolji način govori jedan minoran detalj, a koji se odnosi na pozdravljanje novinara s "Hvaljen Isus!", u vrijeme kada je iz "katoličke provincije" stigao u "bezbožnički Zagreb". "To je jedan uobičajen pozdrav koji oduvijek koristim i ne bih tome pridavao pažnju", pojasnio je zaprepaštenim novinarima. To njegovo "Hvaljen Isus!" bila je zapravo politička legitimacija prema članovima HDZ-a koji su ga eventualno slabije poznavali. I ne samo prema njima, jer treba uzeti u obzir ideološko-svjetonazorski background vlade Tihomira Oreškovića, koji je bio izrazito konzervativan, te se on time "predstavio" i svojim koalicionim partnerima iz Mosta koji su iznikli iz ultra-konzervativnog katoličkog miljea, te se najednom našli na vrhu, a što je po svojim katastrofalnim posljedicama, pokazalo se, podsjećalo na vojni udar.
Ne treba građanima Hrvatske posebno "crtati" koliko se prosječni Hrvat mora potruditi zaraditi svoju plaću: od novinara, inženjera, čistačica, pirotehničara, zavarivača, vozača kamiona i slično... Da bi došao do položaja do kojeg se uspeo, kao i respektabilne imovine koju je usput stekao, bez obzira na način, legalan ili nelegalan, ali neupitno amoralan, "veliki katolik" Lovro Kuščević je uložio otprilike truda i znanja koliko prosječan građanin Hrvatske uloži ispunjavajući Loto.
S tim da je svaki Kuščevićev listić dobitni. U jednom od ponajboljih romana Gabriela Garcije Marqueza, "Jesen patrijarha", glavni lik je dekadentni svemoćni general koji upravlja svim segmentima društva, a pored svega drugog, general svaki put dobije glavni zgoditak na nacionalnoj lutriji. Međutim, unatoč tome građani generalove države nastavljaju predano igrati lutriju, očekujući glavni zgoditak, jer im je to jedino preostalo, za razliku od Hrvatske, koju osviješteni građani masovno napuštaju, jer ipak imaju mogućnost izbora: od Njemačke, pa do Irske. Napuštaju je stoga jer ne vjeruju da itko više u toj zemlji može dobiti na "lotu", osim raznoraznih "kuščevića", čiji se svaki listić koji su dosada u životu "uplatili" pokazao kao dobitni.
