Virtuoz: Kako sam postao rijetki Hrvat koji živi od jazza

Jazz je... Jazz ti je čista košarka, stvar emocije, groovea, feelinga, eksplozije, ujedno i timski rad - reći će u uvodu Damir Kukuruzović, virtuozan gipsy swing gitarist s kojim sam razgovarao neposredno prije nastupa njegova Django Groupa u Travnom.

- Bio sam ja talentiran i za košarku, išao sam po nekim ozbiljnijim selekcijama, ali kad sam na jednom aerodromu vidio kako izgleda Karl Malone - odustao sam od košarke. Shvatio sam da to nije za mene, haha.

Otkud i zašto baš gipsy swing, glazba koja je svojevrsni kult, ali glazba koja nije ni pretjerano popularna, ni pretjerano komercijalna? Pogotovo u Hrvatskoj.

- Oduvijek me zanimalo gitarističko herojstvo, htio sam biti jedan od tih heroja, nikad nisam mogao biti ‘samo’ član benda u kojem pratim nekoga. Probao sam svašta, od countryja, volim recimo Albert Leeja, preko žestokog rocka...

U toj su priči onda vjerojatno i Satriani i Vai.

- O, da, mnogo sam puta gledao film ‘Crossroads’ i onaj gitaristički duel. Ali pratio sam i Georgea Bensona, a i blues je jako uticao na mene, na primjer, Stevie Ray Vaughan. No kad sam prije petnaestak godina prvi put čuo Djanga Reinhardta, zaljubio sam se i shvatio da je to - to.

Prvi put sam te čuo u triu Hot Club Zagreb prije desetak godina.

- Bit će i više...

Onda je slijedio Gypsy jazz quartet, pa quintet, uz dva izdana albuma, a danas ste Django Group. Promijenili ste ime, a niste mijenjali postavu.

- Nezamislivo mi je da mijenjam postavu benda, nezamislivo mi je da sviram bez violine Brune Urlića. Na gostovanjima po Hrvatskoj znalo se dogoditi da publika misli kako izvodimo romsku glazbu zbog termina gypsy, a sad se podrazumijeva da izvodimo glazbu Djanga Reinhardta. Promijenili smo ime da izbjegnemo takve zabune. Ništa uvredljivo prema Romima, molim, imam dosta prijatelja među njima.

>>> Više pročitajte u Expressu