Vozač busa: 'Digni se da bijelac sjedne' - Nije htjela pa je uhitili

Rosa Parks, u svijetu je poznata kao "prva dama borbe za ljudska prava", umorna od posla s kojeg se vraćala tog 1. prosinca 1955. sjela je u dio gradskog autobusa rezerviran za crnce u Montgomeryju u Alabami. Kada se dio za bijelce popunio, vozač je naredio crncima da se ustanu i ustupe mjesto bijelcima. No, Rosa, radnica u jednoj robnoj kući, je mirno ali odlučno odbila taj zahtjev.

Vozač je pozvao policiju koja je protiv žene podigla optužnicu.

Zbog njezina "građanskog neposluha" Rosa, tada 43- godišnjakinja, je tako uhićena i optužena za kršenje segregacijskih zakona. Određena joj je novčana kazna od 14 dolara.

-  Kada nam je vozač naredio da ustanemo osjetila sam kako odlučnost prekriva moje tijelo poput pokrivača u zimskoj noći. Ne smiješ osjećati strah zbog stvari koje činiš kada znaš da si u pravu - kazala je nekoliko godina kasnije Rosa Parks prisjećajući se tog trenutka. 

Do tada prvih deset redova busa bilo je rezervirano za bijelce. Čak i ako su bila prazna, crnci su morali stajati na nogama nad slobodnim mjestima. Na prednjim vratima autobusa kupovali bi karte, a zatim izlazili iz busa i ponovno ulazili na stražnja vrata.

Bojkot autobusnog prometa

Rosa je svojim činom izrazila nepokoravanje tadašnjim zakonima i dominaciji bijelaca u SAD-u te je njen slučaj pokrenuo borbu za prava crnaca u cijeloj Americi.

Suđenje Rosi Parks dovelo je do bojkota autobusnog prometa u Montgomeryju, ali i do jednog od najmasovnijih pokreta protiv rasne segregacije kojem je na čelu bio Martin Luther King Junior.

Umjesto busom, crnci su se vozili taksijima u vlasništvu crnaca po cijeni autobusne karte. Odaziv je bio gotovo stopostotan.

Osnovali su i Odbor koji se brinuo o bojkotu. Cilj su im bile tri stvari: da prijevoznici jamče pristojnost, da putnici smiju sjedati redoslijedom kojim ulaze u bus i da na linijama koje koriste crnci budu i crni vozači busa. 

Bojkot autobusnog prometa u Montgomeryju, u kojem je tada živjelo preko 50 000 Afroamerikanaca, trajao je puna 382 dana, od 1. prosinca 1955. do 20. prosinca 1956. godine.  

Vrhovni sud SAD-a je u prosincu 1956. odlučio da je segregacija u busevima protuustavna.

 - Ljudi uvijek kažu kako nisam ustala u autobusu jer sam bila umorna, ali to nije istina. Nisam bila umorna fizički, nisam bila umornija no obično na kraju radnog dana. Ne, tada sam bila umorna jedino od popuštanja -  opisala je u svojoj biografiji.

Morala je odseliti zbog prijetnji i maltretiranja

Ipak, medijska izloženost pretvorila ju je u laku metu, uskoro je dobila otkaz, prijetili su joj i maltretirali je. Ona i suprug bili su prisiljeni odseliti i  krenuti ispočetka. Preselili su u Detroit gdje je afroamerički kongresmen John Conyers zaposlio u svom uredu 1965. godine. U njegovoj administraciji radila je sve do mirovine 1988. godine.

RASNI ZAKONI Za brak s bijelcem ova crnkinja morala se zakonski izboriti...

Rosa Parks rođena je kao Rosa Louise McCauley 1913. godine. Njezini djedovi i bake bili su bivši robovi i snažni zagovornici rasne jednakosti, a Rosa je u djetinjstvu je bila suočena s rasnom diskriminacijom. Pohađala je osnovnu školu u koju su afroamerički učenici morali pješačiti, dok je grad osiguravao autobusni prijevoz za bijelce.

Nastavila je pohađati segregirane škole, a srednju školu napustila je kako bi se brinula za bolesnu majku i baku. Poslije se zaposlila se u tvornici košulja u Montgomeryju.

Za Raymonda Parksa udala se sa 19 godina. On joj je cijeli život bio velika podršku a uz njegovu potporu dobila je i srednjoškolsku diplomu.

Autobiografiju "Moja priča" koja opisuje njezin život na segregiranom jugu objavila je 1992. godine. Tri godine kasnije objavila je i memoare "Tiha moć". Do kraja života surađivala je s organizacijama za borbu za ljudska prava. Osnovala je i Institut Rosa and Raymond Parks koji je pomagao mladeži Detroita u samorazvoju.

Američki je kongres Rosu Parks proglasio majkom modernog pokreta za ljudska prava. Preminula je 2005. godine, u dobi od 92 godine u svom stanu u Detroitu. Njezino tijelo je položeno na odar u crkvi u Montgomeryju . Nakon komemoracije njezin lijes prebačen je u grad Washington autobusom nalik na onaj u kojem je svojevremeno odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu.