Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Znate ih: Komunist je postao ministar i je*e sve što stigne'

None Foto: Canva/kombo

OPREZ! SAMO ZA PUNOLJETNE Ime mu je Ante Wice Picarello... U njegovoj knjizi - zapanjujućem spoju fakcije i fikcije, fake i fuck newsa - u češkoj se maniri prikazuje hrvatska politička scena. Ovo su njegove priče

Još od doba Maksa Luburića i Ante Pavelića, koji su zakrvavili Hrvatsku i ostavili najbolnije ožiljke u zemlji vrativši se u nju kao imigranti s putešestvija po Italiji, Mađarskoj i Beču, nismo svjedočili snažnijem influensu na domaću političku scenu povratnika iz iseljeništva! Batarelo i Bartulica, Stier, don Damir Stojić i Željko Glasnović, ljudi koji su došli iz Australije, Kanade, Argentine i Missourija, u Hrvatskoj danas promoviraju i posve novu desničarsku ideju, rigidnu i konzervativnu, donedavno gotovo nezamislivu u nas. Njihov utjecaj je jak, pa o njima, čak i kad se neki čine kao posvemašnji lunatici, mora voditi računa i sam premijer. No na scenu - bar sudeći po koricama jedne fascinantne knjige - stupa još jedno ime iz dijaspore. On je silno talentiran, kreativan i nadahnut, zna najmračnije tajne svih hrvatskih političara, ali gotovo sigurno ne pripada crnom ideološkom spektru. Pa ipak, možda ga šalju iste službe, možda je u funkciji istog udara na okoštalu poziciju i opoziciju, na postavljanje novih paradigmi u domaćim centrima moći? Ime mu je Ante Wice Picarello...  U njegovoj knjizi - zapanjujućem spoju fakcije i fikcije, fake i fuck newsa - u češkoj se maniri prikazuje hrvatska politička scena, a političarima se udjeljuju i public relation savjeti o tome kako političkom aferom sakriti seksualnu ili pak kako seksualnom aferom sakriti zamračivanje narodnih para ili kakvu drugu svinjariju kojoj su oni tako nepopravljivo skloni. 24sata u ekskluzivnom feljtonu u pet nastavaka donosi Picarellov uvid u bespuća putene zbiljnosti.

Poglavlje 10. KAD JEDNOM KAŽEŠ DA, VIŠE NE MOŽEŠ REĆI NE

Ne znam jesam li ovu stvar dobro ili loše odradio. Iz današnje perspektive, rekao bih da sam bio prilično dobar. Sreća je bila i u tom da Petar Veliki nije bio pretjerano medijski eksponiran tip. Jer tragovi su ostali, ne bi trebalo angažirati Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, niti bi trebalo neko Duboko grlo, da ih otkrije i poveže. 1 Inače, prema mom iskustvu – kad god u javnost dospiju neke indiskrecije, afere, svinjarije, to vam najčešće ne rade neprijatelji, nego „prijatelji“. Malo kad neki hadezeovac dostavlja materijale o nekom esdepeovcu. Esdepeovac malo kad dostavlja dokumente o hadezeovcima. Ne, to vam uvijek rade kolege iz stranke. Svoji napadaju svoje. I to je objašnjivo. Oni se međusobno bolje poznaju, znaju savršeno gdje je tko ranjiv, a gotovo uvijek, oni su konkurenti jedan drugome. I tako ruše protivnike.  Tako je i u firmama, velikim poduzećima, posvuda. Neprijatelj je uvijek vaš bližnji. Zmija koju držite na  u njedrima. Rijetkost je i da će vam novinari dulje vrijeme čeprkati po poslovima ili ljubavnim aferama. Nema za to novaca. Da vam nešto nađu morali bi raditi na vašem slučaju mjesec, dva, otputovati na sto mjesta, jesti, piti, spavati po hotelima – a koja redakcija ima za to novaca.  Nije to kao nekad.  I ima još nešto: ako vam neke novine i istraže temu, ona je sat vremena nakon kioska na portalima. Dakle, plaćate svog novinara a štof prije no što ga naplatite, dajete konkurenciji. Tako da vam internetizacija svijeta, ako želite nešto muljati i sakrivati, ide na ruku. Ili, ako znate da će nešto biti objavljeno, plasirate neku drugu priču na svom blogu, ili nekom od prijateljskih portala, i onaj koji prvi nametne tumačenje, preko naslova i opreme teksta, taj je nametnuo vašu priču. Osim ako ona nije skroz luzerska, dakako. Tada ipak ima nade. Kako? Pa zovete ljude poput mene…
Iskrcao sam poluprobuđenu i prilično pijanu Ivu, predao je cimerici Maji, koja me nije ni pogledala i otišao bez riječi.
Ujutro sam došao na posao, na kojem me praktički nije bilo danima. Odmah sam ušao u šefovu kancelariju. Nisam ni kucao. Bio sam spižđen, spreman na otkaz i  još spremniji na fajt. Nisam se mislio sustezati da mu kažem  sve što ga ide. Po glavi su mi se motale idiotske ideje tipa "jesam li se zato školovao",  „što am gubio vrijeme na sve one knjige“ i tako dalje i tomu slično, ne shvaćajući  na vrijeme da se uglavnom rijetko školuješ za ono što ćeš stvarno raditi.  No, nikad ne shvatiš baš sve na vrijeme:  sve ono što si skupio tijekom školovanja možeš iskoristiti za ma koji posao koji radiš, to je iskustvo mojih ozbiljnijih godina i posla kojim se bavim.

Dreamstime SEKS VODIČ ZA POLITIČARE, 1. DIO Oči ka u varena zeca: Šarao je sa strane, ali nije vidio kameru
Znao sam, recimo, profesora politologije koji je završio Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Kanio je, vrag će ga znati, biti politolog, novinar, profesor, što već. No život ga je odveo na skroz drugu stranu. Neko vrijeme nakon diplomiranja, zaposlio se u  - Udbi. Točnije, Službi državne sigurnosti republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova (SDS SUP SRH – tako se to, nećete vjerovati, zvalo). I koji je bio jedan od prvih poslova kolje je dobio? Ironijom sudbine, ili voljom nekog šefa, dobio je zadatak pratiti iste te profesore kod kojih je jučer diplomirao. Dali su mu zadatak da ih prati na Korčuli, gdje su imali svoju ljetnu školu, u stvari  neku kombinaciju odmarališta za elitne dokone marksiste, koji u pauzama kupanja, seksanja i izjedanja bijele ribe, snatre kako popraviti ovaj svijet.  Ovaj je  jadničak otišao tamo, i onda se šćućurio iza nekog zidića, umirući od straha – što ako profesori naiđu, ugledaju ga i upitaju: a što vi, kolega, tu radite? Eto, dakle, za taj posao nije mu trebao Fakultet političkih znanosti odnosno, mogao ga je obavljati s bilo kojom školom. Zajeban je scenarist taj život, kažem vam ja. 
Kako god bilo, šef se iznenadio što mu ulazim bez kucanja, ali nije ništa rekao. Ukratko sam podnio izvještaj, naglasio onih 100 eura koje sam dao recepcioneru. Jebi ga, moja plaća je bila mizerna i bilo je pravo čudo da sam uopće imao tih 100 eura, koje sam držao u novčaniku pretpostavljajući da će mi možda trebati za ovakvu situaciju. A htio sam mu reći da me golorukog poslao na revolveraški dvoboj. Nisam imao ni keš za potplaćivanje, ni iskustvo, ni znanje, ni kontakte. Riječju - ništa.
- Misliš da je mala ok? Da neće raditi sranja, upitao me šef.
Samo sam kimnuo glavom. Onda me tražio da mu cijelu priču ponovim. Ispričao sam mu sve, ponovo, najdetaljnije što sam mogao, ponovo naglasivši tih 100 eura. Popizdio je.
- Jebalo te sto eura. Da te jebalo.  Shvatio sam, pička ti materina. Koji si ti kreten, ja ti dajem zlatni rudnik a ti me jebeš sa sto eura. Cijela ta vaša generacija...
Tu je slijedilo dobrih 20 minuta o tome kakva je naša generacija, iako nisam bio pripadnik te generacije o kojoj govori. Ustvari, osjećao sam se da ne pripadam nijednoj generaciji, ali koga to zanima, da sam se htio baviti takvim stvarima bio bih stručni suradnik na kakvom institutu.
Otrpio sam tiradu.
- A koji si kurac brisao poruke? Mogle su nam dobro doći..., rekao je.
Tu sam na trenutak zastao. Koji kurac? Je li normalan? Što je mislio, da ću mu donijeti materijal za ucjenjivanje? Ili si je umislio da je bog pa da može ucjenjivati Petra Velikog. Jesam obavio prljavi posao da netko ostane čist, ali se pritom ni ja nisam, barem ne pretjerano, uprljao. Nisam moralist, niti svetac. Praktičan sam tip. I znam da sitne ribe, a prema Petru Velikom šef je bio sitna riba a ja tek plankton, ne igraju takve igre. Ne znam da li od svih tih gužvanja po autu, praćenja, neprospavanih noći ili cijele te igre, nisam imao živaca da progutam to govno.
- Koji je vama kurac? Vi ste me zamijenili sa nekim drugim, nekim iz vaše generacije, šupaka, političkih poltrona, vezista bez znanja, sitnih svodnika, neznalica i nasilnika. Nosite se u tri pičke jebene materine, izletjelo mi je tonom koji se čuo bar dva ureda dalje.
Ponavljam, nisam ni moralist ni hrabar čovjek. Jednostavno mi je pukao film. Jedva da sam primijetio rastvorena usta i šok velikog šefa dok sam se okretao na peti otvorio vrata kancelarije i zalupio ih svom snagom.
 Šteta. Iako sam pretpostavljao da je moj otkaz ovim zapečaćen, svejedno sam se tom službenom Škodom odveo doma, svalio se u krevet i spavao dobrih 15 sati. Čak mi ni činjenica da sam ponovo nezaposlen i bez perspektive nije pretjerano uzrujala. Zaspao sam čim sam dotakao krevet.
Probudio sam se usred noći. Usta su mi bila suha. Bio sam posve bezvoljan. Uključio sam mobitel koji je zablinkao porukama koje me obavještavaju o propuštenim pozivima. Sva tri broja koja su me zvala bili su nepoznati. Samo mi je četvrti bio u mutnom sjećanju, iako se nikako nisam mogao sjetiti čiji je.
Popio sam dvije tablete za smirenje i spavao do podneva.
Dugo sam nakon kave vagao da li da nazovem sve te brojeve. Odlučio sam se za onaj koji je bio poznat iako se nisam mogao sjetiti čiji je.
Okrenuo sam prvo njega. Dok je mobitel zvonio, sjetio sam se čiji je.
Bio je to broj Petra Velikog. 
Nagonski sam htio prekinuti poziv, no nisam bio dovoljno brz.
- Na sastanku sam. I ne mogu dugo. Hvala. Bit će sve u redu.
Bio je to glas Petra Velikog.
Sad ću ubrzati. Ostali brojevi bili su od Ive (ne biste vjerovali ali nisam imao čak ni broj njenog mobitela), šefov privatni mobitel, a treći broj ću sačuvati za kraj.
Sa Ivom sam pričao najdulje. Opet ni o čemu bitnome, knjige, filmovi, tračevi o drugim ljudima, ali ne zluradi, već duhoviti i zabavni. Nad cijelim razgovorom, koji je ličio na sve one naše priče na tulumima i druženjima, visjela je sjena. Ja sam šutio kao pička, Iva je bila ta koja je na kraju rekla.
- Hvala ti. Napravila bih glupost i sebi njemu. Ali ne trebaš paziti na mene. Nisam više naivna curica i znam da ova priča neće imati happy end. Ali i ja se imam pravo zabaviti? Zar nemam? Kada ću ako neću sada. A i puno je bolji od Igora, rekla je.
- Nisam ni pazio na tebe. Dobro, možda malo jesam. Pazio sam na druge, odgovorio sam joj, s nekom dozom patetike u glasu, kao da je to što sam radio bilo nešto što je spasilo čovječanstvo od nuklearnog rata, a ne tek pokušaj da jedna obična ljubavna avantura ne postane brakorazvodni postupak.
- Hoćeš to i dalje raditi?, pitala me.
- Vjerojatno ne. Ne znam.
- Ako mene pitaš, dobar si u tome. Ali što ja znam. U svakom slučaju bio si dobar, a koliko je to dobro ne znam. Možda si dobar u stvarima koje nisu dobre, govorila je.
Time se završio razgovor. Stvarno sam možda dobar samo u stvarima koje nisu dobre. Ili nemaju predznak dobro-loše. Možda svijet nije par i nepar. Možda postoji zona sivog. Ili možda čineći loše stvari možeš učiniti nešto dobro. Sigurno je da se većina loših stvari napravi sa dobrim namjerama. Zato sam uzvratio šefu na poziv.
- Uplatio sam ti jebenih sto eura. I dobio si povišicu. I sve drugo, vrati se na posao, rekao je. Važno je napomenuti da je rečenicu počeo bahato i arogantno, a završio… pa, podjednako bahato i arogantno za neupućenog slušatelja, ali meni je bilo jasno da je kraj bio gotovo pa molba. 
Očito, Petar Veliki nije zvao samo mene.
Sklopio sam slušalicu ne odgovorivši mu. Neka se još malo prži u neizvjesnosti. Dobro će mu doći stres i nerviranje, možda skine koji kilogram.
I na kraju sam se odlučio za posljednji poziv na nepoznat broj. Bio je to onaj tip kojem sam preporučio Ivu za hostesu. Tip dve-tri stepenice ispod šefa i barem deset iznad mene. 
Bio je zbunjen i povrijeđen. Čulo mu se u glasu.
- Čuj, daj da se dogovorimo. Ti si mi sada šef. Kako ćemo raditi, govorio je.
Dodao je i niz organizacijskih stvari koje radi, ali nisam ga slušao.
- Stani. Sve će biti kao do sada. Ovo ti je samo nominalno. Kužiš? Niti ću ti se petljati posao, niti ću ti stvarati probleme. Radi kao i do sada. Ne mora se čak ni znati da sam ti formalno šef. Boli me kurac.
S druge strane bila je zbunjujuća šutnja sa sto upitnika. Možda me to natjeralo da se malo poigram, nikad nije loše stvoriti mit o sebi.
- Jebi ga stari, gledaj to ovako: imam jebene veze i šef je to morao napraviti. Kužiš? Ja sam ti uhljeb. Klasični hrvatski uhljeb.
Bilo mi je jasno što će mi biti posao u budućnosti. Ili barem dio posla. Bilo mi je jasno i da kada jednom kažeš da, teško ćeš ikada više reći ne. Iako, to ne koje možeš reći je najveća moć koju imaš, zato to ne treba čuvati i iskoristiti onda kad je najvažnije. Jer ga uglavnom možeš reći samo jednom.
PRAVILO 10

Uvijek pazi tko ti čuva leđa.
Ili još bolje, čuvaj si ih sam.
Jer nikada ne znaš da li će ti onaj koji ti čuva leđa u njih zabiti nož.
A najčešće je tako. Onaj koji ti je čuvao leđa je isti koji ti je u njih zabio nož. I to nije ništa osobno, samo posao, ništa više.

11. UFURAVANJE
Rekao sam već da ne moraju sve ljubavne afere imati nesretan kraj. Dapače, jako puno ih ima sretan kraj. Barem za jednu ili dvije osobe. No u trokutu je uvijek jedna strana neparna: tri je neparan broj, i jedna strana uvijek izvisi. Isto je i sa četverokutima, peterokutima, šesterokutima. A vjerujete mi, s tim geometrijskim tijelima sam se susretao u svom poslu…
 Ivina afera završila je sretno za sve. Koliko znam, ona i Petar Veliki još su se neko vrijeme viđali. Diskretno. A onda je to završilo. Ne znam na čiju inicijativu. Bilo je bez drame. Uskoro je Iva dobila stipendiju za Sorbonnu preko neke zaklade. Siguran sam da je jedan od najvećih sponzora te zaklade bila banka Petra Velikoga, ali to nisam provjeravao.
Petar Veliki je i dalje u sretnom braku. Iva živi u Monacu. Udala se Francuza kojeg je upoznala na Sorboni. Upoznao sam tipa kad sam po nekom poslu bio u Monacu, pa sam posjetio Ivu i moram reći da je stvarno cool. Obrazovan, elegantan i duhovit. Čak i želi pričati na engleskom, što je za Francuze prava rijetkost. Tip je psihijatar, a koliko sam skužio iz priče, potječe od neke duge plemićke loze, s čim se prilično sprdao i ironizirao, prilično sofisticirano, pa nisam uspio ni shvatiti. Imao je samo dvije vidljive mane. Ogromnu francusku kljuku, koja mu je, doduše, davala neki šarm, i pretjeranu strast da u nedogled brblja. Jebi ga. Nitko nije savršen.
Vratimo se na mene. Stvari se nisu odvijale munjevitom brzinom. Nije da sam odmah dobio pedeset slučajeva koje bih trebao rješavati. Srećom. Iskoristio sam to vrijeme da se kao priljepak zalijepim za tipa koji je organizirao evente i kojemu sam, formalno,  bio šef, te da upoznam sve i svakoga. Stvarno sam bio ljigi-ljigi, ulizivao se, zvao na kave, radio usluge, jer sam znao da će mi, ako ikada više budem morao raditi nešto slično kao sa Ivom i Petrom Velikim, netko od njih trebati. U stvari trebat će mi svi. Točnije, nisam mogao znati tko će mi kada zatrebati. Zato sam trebao imati čim širi krug ljudi na svom radaru.

SEKS VODIČ ZA POLITIČARE, 2. DIO Lik je stigao na jahtu, a ona ga je po guzi morala tući perajama
Začudila me lakoća kojom sam ostvario sve te kontakte. Nije da sam neki introventiran tip, ali daleko od toga da sam zvijezda, da lako ulazim u razgovore i stvaram prijateljstva. Doduše, ovo i nisu bila prijateljstva, već površni poslovni kontakti.
Srećom da sam to napravio, jer za sljedeći slučaj trebalo mi je upravo to. Širok broj kontakata.
Afera je, u stvari, bila bezvezna. Potpuno bezvezna, pa se uopće čudim da ju je i trebalo rješavati. Ne bunim se, to mi je dalo određeni renome.
Uglavnom radi se o ovome. Poznati biznismen koji je bio poznat najviše po kratkom braku sa jednom od zvijezda, viđen je na cugi u poznatom zagrebačkom hotelu sa zgodnom crnkom  koja je također bila neki celebrity. Nitko nije točno znao zašto je celeb, ali eto, bila je. Takva su vremena. Možeš biti celeb ni za što ili možda baš zato što te vide u hotelu sa poznatim biznismenom koji je bio sa još poznatijom zvijezdom. 
Negdje sam svojedobno pročitao grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”? Kod nas je masa komedijata takva. Znam dobro većinu ljudi koji se predstavljaju kao celebi.  Neki među njima su skoro kruha gladni. Jedan živi u suterenu. Dovoljno je da se dva tri puta pojavite u medijima – dobro, morate biti mladi i zgodni – i već ste slavni.  Mnogi se dogovaraju za „paparazzo“ fotke u kojima su, kao, uhvaćeni. Pamtite li tko je bio celeb u Zagrebu 2005? Sjećate li se Veline, Kasandre, ovog, onog?
Kao što vidite, kod nas nije teško postati celeb. Samo se treba malo potruditi. U redu, nije nebitno i da dobro izgledaš ili da bar imaš kakav takav talent u nečemu. Ne treba biti velik. Uostalom, pogledajte te naše pjevače, pjevačice i razne zvjezdice, nije baš da im talent curi iz ušiju. Većina je to malo talenta što ima dobro iskoristila.
Uglavnom, problem je bio u tome što on, taj mogul, iz nekog razloga, nije htio da se zna da je viđen s njom. A ona je opet, iz nekog razloga upravo to htjela. Njen razlog je vrlo jednostavan, ako su ga vidjeli s njim njen "ugled" raste. Možda su postajali i neki zamršeniji razlozi u njenoj glavi, to ću vam kasnije reći. No, njegov razlog mi nije bio jasan, više-manje je bio slobodan čovjek i mogao je ševiti koga hoće, a kamoli ne biti na cugi sa nekom ljepoticom.
Stvar je bila u tome da su se tamo pojavili i novinari. Nikad nisam doznao je li slučajno ili ih je netko zvao. Točnije, tko ih je zvao, neki znatiželjni čitatelj koji je vidio, netko iz hotela koji je to vidio kao dobru priliku za dobru reklamu, ljubomorna konkurentica ili sama protagonistica te zgode.
Uglavnom, preko treće osobe dobio sam poziv ako to mogu srediti da ne izađe. Kako je ta treća osoba znala za mene -  pojma nemam. Nisam ni pitao, u ovom gradu i ovoj zemlji sve se zna ako si na pravim mjestima. Tehnika je bila sljedeća: ja sam zvao Peru, Pero je zvao Marka, Marko je zvao Sašu, a Saša je uvjerio novinare i urednike da je čitava stvar bez veze. Nije ih bilo teško uvjeriti, jer nikakve tu priče nije bilo, bar ne sočne. A rečena celebica bila je toliko nisko na listi zanimljivih i još pritom neviđeno iritantna, da su sa radošću prihvatili da o njoj ne moraju pisati.
Ovo sam stvarno elegantno riješio jer svako od ljudi koji su intervenirali nije bio direktno povezan među sobom. Ništa nije vodilo do mene, a ni do njega. I što je najvažnije, do nje. Što je idealna situacija za rješavanje ovakvih slučajeva. Točke su toliko međusobno razdvojene da ih je nemoguće spojiti. Naravno, svatko je svakom obećao protuuslugu kada bude trebalo. To je bila valuta. Da li je to ikada naplaćeno, nemam pojma, do mene nikada nije došao zahtjev za protuuslugom. Što je opet benefit toga kada su točke nespojive.
Velim stvar je bila beznačajna. Bar mi se tako činilo na prvu loptu. Poslije sam doznao tračeve koji bi mogli biti istiniti, pa je možda to bio razlog zašto se cijela benigna cuga zataškavala. Postojao je strah da se zna više.
Navodno ju je kresnuo to isto večer u nekoj sporednoj prostoriji rečenog hotela, ostavi za metle ili tako nešto. Stojećki i na brzaka. Što i nije neka fora, tip je bio, velim slobodan, a ženska nije bila neki trofej, ali daleko od toga da ju bar pola muške populacije ne bi rado kresnulo da može. Ego je, vjerujte mi, kod bogatih i moćnih sve. Toj ženskoj je navodno službeni ljubavnik bio jedan drugi poznati tip, ne doduše moćan, ali poznat i bogat. Neću reći da je bio sportaš, ali možda je bio baš to. I velim vam -  ego je sve. Biznismenu jebaču ego nije dopuštao da dijeli ljubavnice, pa makar i za jednu brzinsku ševu u ostavi za metle. Ako je do nje uopće došlo.
Stvar sam sredio brzo i efikasno.
Bila je jednostavna, jer nije bilo puno tragova za sakriti, a uvjeti su bili kontrolirani. Uostalom, nitko nije znao što se stvarno desilo osim te nesretne cuge. Ni ja ne znam što se stvarno desilo. Ni ne zanima me. Nakon što je posao gotov, ništa me ne zanima. Ne pada mi na pamet tražiti istinu. Tračevi jednostavno sami dođu do mene i to je to. Dobro ih je znati, ali to su samo tračevi, ništa ne znače.
Kažem, nije se imalo što tu posebno raditi.
Ali lako je sa biznismenima. Teže je s političarima i celebrityjima. Pogotovo političarima. Srećom, kod nas se rijetko gleda tko koga ševi u svoje privatno vrijeme, osim ako to radi za državni novac. Tu bih imao dosta primjedbi. Jer uvijek netko plati račun, pa makar i uslugom. Ali ajde. I političarke i političari su samo ljudi, zašto oni ne bi mogli imati ljubavne afere, a pekari i automehaničari mogu. Vjerujte mi postotak je isti. Odnosno veći kod ovih drugih.
Evo imalo smo tu primjera za koje su svi znali a nitko nije znao. Kao i kod svih drugih ljudi to nije završilo aferama već samo pomirenjem ili razvodom. Poznati ministar iz konzervativne stranke, normalno, bivši član Saveza komunista, liječnik  – čuli ste za njega – ševio je gdje je stigao. Motao je onu svoju pomoćnicu a navodno i sve koje su mu bile nadohvat ruke a nisu se previše nećkale. Navodno je na pitanje nekog prijatelja kakve žene najviše voli, rekao:  „one koje se oćkaju.“ To znači, one koje se ne odupiru previše. Nije njemu bilo stalo do velikih strategija posrednog prilaženja. Bio je izravan, napadan i brz. Uletio bi, vidio ide li ili ne ide, i obavio posao ako ide, a ako ne, digao ruke bez puno ljutnje. Takav je čovjek bio, na prvi pogled, bez osjećaja, a na drugi pogled – sigurno bez osjećaja. Eno ga, i danas je u sretnom braku. Žena mu je cijelo vrijeme ispunjavala križaljke. 
Pa onda čuveni lav hrvatske politike – taracao je 'di je stigao. Njegova legendarna tajnica, hladna, zlatokosa kučka, dugo mu je vremena bila ljubavnica a da to nitko nije znao – oni su cijelo vrijeme bili na „vi“. Sa mnogima je on bio na „vi“ ali to je bilo samo izvana. Kad su jednom beogradski tabloidi objavili vijest da je on gej, ta mu je zlatokosa odmah drugi dan otišla na aids test. Svima koji su za to saznali bilo je jasno o čemu se radi i zašto ju je uhvatila panika. Tu je onda i vrhunski pravni stručnjak, čudotvorac, koji je bio u jednom mirnom braku a za to vrijeme uzduž i poprijeko ljubovao sa drugom ženom, što su svi znali. I on je, naravno, smjeran, pobožan, katolik, konzervativac. U biti, kad pogledaš naše konzervativce, jasno ti je da bi na onoj drugoj strani morao naći more razvrata jer su oni po definiciji slobodoumniji  ali to baš i nije tako. Jednostavno - ove nitko ne može nadmašiti. No, oni često mijenjaju pozicije. U ponedjeljak se probude kao socijaldemokrati, u utorak su već liberali, u srijedu kalvinisti, u četvrtak drže ruku na srcu.  Ili, da krenemo s desna na lijevo: u ponedjeljak su ljuti desničari, na ljutu ranu ljuta trava, mrze komuniste, pedere i manjince, u utorak fali glas u Saboru, aha, više ne mrzimo LGBT, u srijedu fali drugi, to je prilika za naglu emancipaciju prema manjinama, u četvrtak smo već za veliku koaliciju, ma što, i komunisti su ljudi… I jedino što je isto tim tipovima od ponedjeljka do petka jest to da se kasno dižu iz kreveta, ono, kad pukne to s Lotrščaka. Jer, pazite, lako im je mijenjati uvjerenja, ali nije lako svakoga dana rano se dizati – što bi morali da su u nekoj čestitoj profesiji. SEKS VODIČ ZA POLITIČARE, 3. DIO Ulovili su ga spuštenih gaća s njenom kolegicom s fakulteta!
 A tu je, naravno, i naš legendarni, svemogući lokalni političar, koji je i ljevičar, i desničar, i konzervativac, i graditelj, i razoritelj – i jebač.  Taj se zaljubio u poznatu novinarku, ljepoticu, koja ga je u biti samo koristila. On je imao razvaljen nos od kokaina, sve joj je omogućavao, ali ona gaje otkantavala pa je on, zbog osjećaja srama, plasirao po medijima informaciju – da mu je ona ljubavnica. A nije bila. No on je smatrao da bi to za njegovu reputaciju bilo izvrsno, da ljudi to misle. I on je šarao, i dok je bio mlađi i sad, ali nije bio kao ministar koji je na poraze ostajao ravnodušan – on ih je teško trpio, i uvijek se nastojao pokazati kao pobjednik. Ah, što ćete, takav je, pa  znate ga dobro. Čovjek od kaljenog čelika, eto, to je on.
Nisam sudjelovao u ovim pričama. Ili možda jesam. Nevažno. Nitko nije ulovljen spuštenih gaća. A to je jedino bitno.
 Vjerojatno se, u stvari, te priče nikada nisu ni dogodile. Vjerojatno je riječ samo o tračevima, zlim jezicima koji žele ocrniti sve što je sveto. A svaki je političar svetac. To bar znamo. 
Sve dok se ne otkrije suprotno.

PRAVILO 11
Ako stvar zataškavaš pobrini se da ne postoji izravna veza između tebe i onoga kod kojeg stvar treba zataškati.
Ne zataškavaj stvari direktno nego preko posrednika, osim možeš stvar zataškati direktno bez rizika. Ali vjeruj mi, što imaš više posrednika, to je teže doći do tebe. Idealno bi bilo da nikada izravno i ne kažeš što točno zataškavaš. To je staro mafijaško pravilo - imaj čim više posrednika i nikad izravno ne izdaj naređenja. Ako se stvar vrati kao bumerang, a često se vrati, neće se vratiti do tebe.
A ako si nešto zataškavao, to znači da si kriv. I potpuno je nebitno jesi li kriv ili nisi. Ako si zataškavao u svačijim očima ćeš biti kriv. Svi će reći gdje ima dima ima i vatre.

Foto: Pexels

Poglavlje 12. ŠUMA JE UVIJEK NAJBOLJE MJESTO ZA SAKRITI DRVO


Neću vam sada prepričavati sve što sam radio dok sam se penjao po ljestvici ljudi koji sređuju stvari. Mogu samo reći da na toj ljestvici nisam sam, i sigurno nisam prvi. Ali jesam tu negdje. Osim mene, tim se poslom bave razni poluamateri. Vjerojatno za neke od njih znate, to su neki polumenadžeri, polucelebi,  posvuduše koje misle da upornim gnjavljenjem mogu nešto riješiti. Uglavnom ništa ne riješe, ili riješe samo privremeno. Neka im. Svatko ima pravo zaraditi za svoj kruh. Neke od njih znate, čuli ste za njih, vole se slikati, vole biti mudraci koji nešto komentiraju, a ustvari su nitko i ništa. Paraziti koji se hrane tijelom domaćina. Dobro, tu ni ja nisam bolji. I ja sam na neki način parazit, ali puno korisniji.
Mene teško da poznajete. Možda ste me vidjeli na nekoj fotki sa nekog događaja, ali duboko u pozadini. Lice mi je mutno ili, ako je oštro, neprepoznatljivo. Čim me vidite, ne poznate me. Odnekud sam vam nepoznat. Ja sam Nitko, Gospodin Anonimni. Nisam ni spomenut u potpisu pod fotografiju a kamoli pod tekstom. Ne žudim za takvom slavom. Ona je, uostalom štetna. Ja bih za sebe rekao da sam poluprofesionalac. Postoje i oni koji su pravi profesionalci. Ljudi koji stvarno sređuju stvari. Vjerujem da postoje, jer definitivno su mnogo stvari sređene diskretno i učinkovito, bez da išta o tome znam. Tko su ti tipovi -  pojma nemam. I bolje da ne znam. Jer ako tako bez tragova sređuju stvari, onda ih je bolje i ne znati. Možda sam s nekima od njih i surađivao, možda su me neki od njih i preporučili ili iskoristili, ali vjerujte mi da ništa o tome ne znam. I što je još važnije, ne želim znati. Neke je stvari najbolje ne znati. Jer kada ih ne znaš onda o njima ne možeš niti pričati. Pogotovo ne svjedočiti. Recimo na sudu. Velim, moja niša su sitni prijestupi. Male aferice. Sitnice koje su možda neugodne. Ponekad, zbog raznih političkih trenutaka (a kod nas je često neki politički trenutak) čak i važne, ali u generalnom poretku stvari to su sitne neugodnosti koje ne bi ništa bitno promijenili ni da iscure. Dobra je to niša. Malo prljava, ali ne pretjerano opasna. Velike poslove, za koje ni ne želim znati koji su, prepuštam velikim dečkima. Kad se veliki tuku, mali pod stol, moje je pravilo. Vidio sam desetke slavnih trupala, i tisuće manje slavnih živih ljudi u ovoj našoj močvari. Anonimnost štiti. 
No, otišao sam predaleko. Vratimo se na samu bit priče. Jedna od mojih omiljenih metoda sprečavanja da se nešto dozna jest širenje tračeva. Razvio sam je tijekom godina i vrlo je učinkovita.  Rekao bih čak, ako mi ne zamjerate malo samodopadnosti, da mi je to najbolja metoda. Klijenti se s time često ne slažu, ali tko ih jebe. Ionako su me, što je također mudro, angažirali preko nekog od posrednika. Vi se sad pitate: Zašto bi čovjek koji treba spriječiti tračeve i koji bi trebao spriječiti da se tračevi potvrde kao istina ili djelomična istina, širio tračeve? Upravo zato! Jer ako je sve moguće -  onda je istodobno sve i nemoguće. Vrlo je jednostavno i savršeno. Ako proširiš dovoljan broj međusobno suprotstavljenih ili različitih tračeva, ako ih posiješ pravu šumu, onda teško da će itko nabasati na onaj koji je istinit. Proći će pored njega kao i pored ostalog drveća u šumi. Jednostavno je. Posiješ toliko lažnih tragova, lažnih priča, čitavu gomiletinu. Tko god se uhvati bilo koje od tih lažnih priča dok ju odmota doći će do zaključka da je lažna. I zaključit će da ako je ta priča lažna, onda su i druge priče lažne. 
To ti također omogućuje da uspješno demantiraš i onu pravu priču, ako netko slučajno na nju nabasa. Kažeš:
- To se samo priča, kao što se pričalo i ovo, i ono, i peto i šesto i sedmo. Pa ako se sve što se pričalo pokazalo neistinitim, zašto bi onda ovo što vi pitate bilo istinito. Ajte molim vas, bavite se pametnijim poslom. Za dobrim konjem se diže prašina, pa to znate. I tako dalje, i tako bliže.
Ne pali u sto posto slučajeva, ali u većini pali.
Tu je i dodatni benefit. Ako su ljudi čuli sve te fantastične tračeve o nekome, koji su se pokazali potpuno neistinitima, zašto bi vjerovali tom istinitom traču, koji je u suštini bezvezan. Kužite me. Zašto bi netko širio (istiniti) trač da netko ima ljubavnicu, kad postoji 78 lažnih (i lako demantirajućih tračeva) o orgijama, vojskama ljubavnica, jahtama, helikopterima i ne znam čemu sve ne. Pa valjda je ljepše pričati o tim sočnim glasinama, a ne ovoj bezveznoj da jebe neku susjedu Maru koja je nitko, ili da Mara koja je netko jebe nekog Peru koji je nitko.
Važno je i pametno proširiti trač, primijetite kod te stvari uvijek je nečiji prijatelj taj koji je to vidio, čuo, snimio... Kad dođeš do tog prijatelja, nije on, nego njegov prijatelj. I tako u nedogled. Prije ili poslije odustaneš.
Evo vam nekih primjera. Neke sam sređivao tom metodom, a neke nisam. Hoću reći, ne pada mi na pamet da vam kažem koji su istiniti, a koji nisu. Pretpostavite da su svi lažni.
Jedna visoka politička faca bio je, recimo, predmet trača prema kojemu ševi poznatu pjevačicu. Odnosno, pjevačica baš i nije bila tako jako poznata, svi ste katkad čuli neki njen stih – pjevala je u ženskom bendu – ali niste joj znali ime. Obično bi se reklo, ma to ti je ona crnokosa, plavooka, visoka, znaš je… Moj prijatelj ih je vidio, no onda, kad sam ga malo ispitao pokazalo se da nije on nego neki drugi i tako bez kraja. Pričalo se neko vrijeme čak i da je trudna, pa su po redakcijama dolazile informacije da je Gospodin Visoki dobio vanbračno dijete. Neko je izmislio da je začeo vanbračno dijete na bračnom putovanju, jer mu se to učinilo zgodno – a on je svoje bračno putovanje davno obavio. Novinari su postavljali čeke pred rodilištima, plaćali sestre i babice da im dojave ako mladunac  od Visokog dođe na svijet. No, mladunac nje došao – jer Visoki uopće nije bio s pjevačicom. On je za to vrijeme mirno ljubovao sa kćeri gradonačelnika jednog našeg otoka. Izvrsna strategija – ako mene pitate. Visoki je, povrh svega, imao jednu traumu. Njegova zakonita žena, koja je i danas njegova žena, bila je prva žena u njegovom životu. On se uvijek više držao knjige nego žena, i kasnije ga je ta činjenica, moram reći pomalo neslavna u svjetlu naših patrijarhalnih vrijednosti, dosta kopkala. On je htio biti alfa mužjak, lider, men („meni treba čovjek, meni treba men, ko od stijene da je odvaljen…“ a kako da bude alfa mužjak kad je prvi put ševio sa 20 i to vlastitu zakonitu ženu? Zato je on to pustio u javnost. Svi znate visoku dužnosnicu stranke desnog centra, poznatu po  riđoj  kosi i  učiteljskoj spiki.  Ono, ne osobito zgodna ali prilično izazovna žena, za fetišiste učiteljskih fizionomija. Ima takvih ljudi – to jest, takvih fetišizama. Neki vole profesorice, neki balerine, mnogi vole uniforme. E sad, ta, s učiteljskom facom i didaktičkim nastupom, koja je u javnosti kotirala kao drugo ime za obiteljske vrijednosti i te spike, spetljala se sa jednim od vodećih bankara ove zemlje i s njim se seksala sve u šesnaest. Ljudi moji, koji je to triler bio! Njih dvoje kotirali su u javnosti kao dvije neovisne figure, na različitim političkim pozicijama čak, katkad i kao figure koje su se međusobno trebale kontrolirati -   a zapravo su to bile figure veneris, ako razumijete što hoću reći. 
Postoje, naravno, i klasične priče u kojima ne mora biti seksa. Sjećate se teških „sukoba“ hrvatskih i slovenskih ribarica u Savudrijskoj vali, koju Slovenci i poneki nekvalitetan Hrvat zovu Piranskim zaljevom? Što da vam kažem - to su Sanader i Janša dogovarali pred izbore. Logika je vrlo jednostavna. Dirneš u nacionalno pitanje, naročito u pitanje granica, i ljudi ti podivljaju. Odmah u njima proradi nacionalni ponos: slali bi Petra Krešimira, ratovali, pregazili Alpe, Drinu… A onda, tako senzibiliziran – ja bih rekla prepariran - lijepo izađeš na biralište. Kasnije ovi dobiju većinu, to jest vlast, pa se mač vraća u toke a oni u fotelje. I sa Srbima se ponekad dogovaraju. To su naime idealni neprijatelji  - i za mač u toke, i iz toka, i za dogovore, ispod stola i iznad stola…
Tko će u ovoj šumi pronaći drvo. Nitko živ. Eto to je metoda.
Odličan mi je i drugi slučaj, kojega često prepričavam. Dakle, na jednom gostovanju nogometne reprezentacije sve pozvane goste Saveza, a bilo je tu svega, od političara do gospodarstvenika, jedan je moćnik častio djevojkama. Neki su uzeli, neki nisu, jedan političar u usponu, tako je išla glasina, tražio je dvije, ali u gomiletini tračeva koji su nakon tog događaja prošireni i raspredani nitko nije mogao razmrsiti klupko tko je koga gdje i kada. Tako da je na kraju sve  postalo toliko šareno da nitko više nije znao što je istina.
Ovdje je stvar bila lako dokaziva, da se netko potrudio. Ali tko bi se trudio jasno dokazati nešto ako nema metu koju gađa. Uostalom, u toj zemlji i nije pretjerano mudro raspitivati se za takve stvari. No, velim, da je netko nešto htio dokazati mogao je. Nikom se nije dalo jer je jednostavno bilo previše informacija da bi itko povjerovao da je ijedna od njih istinita.
Ako se nešto i pojavi, izbombardiraj sa sto lažnih tragova i tračeva po forumima, komentarima i sličnim stvarima koje ti moderna tehnologija omogućava. Ipak, najbolje je proširiti to usmeno, taj trač, od usta do usta je, i dalje, na najvišoj cijeni. Meni uspijeva da ih proširim dovoljno da zamutim svaku priču. Pardon. Ne baš svaku. Ako postoje materijalni dokazi i svjedoci, onda je to teže ili nemoguće. No, i to se da riješiti...

PRAVILO 12
Prava informacija se uvijek najbolje skriva u gomili lažnih. To je jasno pravilo, od šume se ne vidi drvo.
Ako znaš da je priča procurila ili će procuriti, proširi gomiletinu drugih, sočnijih priča, koje su potpuno nedokazive i lažne. Tko god krene rasmrsavati neku od lažnih priča, zaključit će da su i sve ostale lažne. Tako će prava priča ostati u sjeni svih onih lažnih, zaštićena i neprobojna.
Svakako nikada ne komentiraj nijedno od tih priča. No comment ili još bolje, samo odmahni rukom.

U subotu posljednji eksplozivni nastavak feljtona na 24sata.hr. A na svim kioscima potražite integralnu verziju bestsellera Ante Wice Picarella "Seks vodič: Za političare i one koji to žele biti"  za samo 19,90 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari (53)
  • Zasto dobivam blok kada napisem je*ao a vi clanak takav pisete..sram vas bio!

    8. 2. 2019,   08:45
  • Partizančine su najviše okrvarili Hrvatsku!

    8. 2. 2019,   07:26
  • Ja ne čitam ova sranja a i pre dugo je..... uletim u članak pogledati ove erotske fotke i ajmo dalje

    8. 2. 2019,   08:34