Žrtva silovanja: 'Držao me je na nišanu i silovao uzastopno'

Rat na Kosovu dolazi kao posljednji u nizu ratova započetim raspadom SFRJ. Slobodan Milošević je 1989. održao govor na Gazimestanu prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke i poručio kosovskim Srbima: 'Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.' Deset godina kasnije rat na Kosovu bio je posljednji rat u koji je bila uključena Srbija i kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se često spominje da je 'Na Kosovu sve započelo, na Kosovu je sve i završilo'.

Treći feljton govori o NATO-voj intervenciji na Srbiju i žrtvama rata na Kosovu 1998. i 1999.

NATO-va zračna kampanja na Srbiju potrajala je od 24. ožujka do 11. lipnja, a u njoj je sudjelovalo više od tisuću zrakoplova, uglavnom iz talijanskih baza i s nosača aviona stacioniranih u Jadranu. Za više od deset tjedana sukoba NATO je zrakoplovi imali su više od 38.000 borbenih naleta

Zračni udari na SR Jugoslaviju nisu imali za cilj rušenje režima Slobodana Miloševića, već sprječavanje daljnjeg etničkog čišćenja Albanaca na Kosovu.

Zbog toga se operacija i ne može promatrati kao rat već samo kao sukob s ograničenim ciljem. Tri strateška cilja SAD-a i NATO-a iznio je tadašnji predsjednik Bill Clinton:

1. dokazati ozbiljnost NATO-ova protivljenja agresiji i njegovu podršku miru,

2. odvraćanje predsjednika Miloševića od nastavka i jačanja napada na bespomoćne civile, namećući mu cijenu za te napade,

3. onesposobiti i značajno umanjiti srpske vojne kapacitete, kako Srbija više ne bi mogla voditi rat na Kosovu

Zapadnim državnicima, a pogotovo predsjedniku Clintonu, dosadilo je slušati obećanja koja se ne ispunjavaju ili se grubo krše. Milošević je svojim postupcima izazvao želju Amerikanaca za kažnjavanjem. Clinton nije bio spreman oprostiti ili zaboraviti što je srpski lider radio na Balkanu te je zaoštravanje na Kosovu i srpsko odbijanje potpisivanja sporazuma urodilo vojnom akcijom NATO-a.

Nakon bombardiranja 1999. Kosovo dolazi pod upravu Ujedinjenih naroda, a preostali Srbi su se organizirali u enklave koje su bile pod zaštitom KFOR-a.

Kažnjavanje Miloševićeva režima

Naime, Kumanovski sporazum potpisan je 9. lipnja 1999. godine između međunarodnih snaga sigurnosti (KFOR-a), vlade SR Jugoslavije i vlade Republike Srbije, a označio je kraj  NATO bombardiranja tadašnje Savezne republike Jugoslavije. Slobodan Milošević pristao je povući sve svoje vojne i policijske snage sa Kosova i prepustiti pokrajinu snagama Ujedinjenih nacija.

Prema sporazumu SRJ je trebala povući svoje vojne i policijske snage s područja Kosova u roku od 11 dana. Potom bi se uspostavila sigurnosna zona od administrativne granice s Kosovom unutar teritorija Republike Srbije, a KFOR bi sudjelovao u demilitarizaciji i transformaciji OVK-a

- NATO-va zračna operacija izazvala je brojne polemike o njezinoj legitimnosti i lavinu pitanja o vrijednostima međunarodnog javnog prava, njegovih odredbi i prava djelovanja jačega. Po prvi put u povijesti je uporabljena sile protiv suverene države bez prethodnog odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, a sve kako bi se zaustavili zločini protiv čovječnosti unutar te države.

Svjestan svih tih prigovora, američki predsjednik Clinton ipak je smatrao da su humanitarni i politički razlozi dostatni za uporabu vojne sile. Odobrenje UN-a nije tražio jer je znao da bi Rusija i Kina bile protiv. Nije imao čak niti podršku Kongresa, a Senat je s vrlo tijesnom većinom dao suglasnost za „ograničenu akciju“. Iako je Clintonova ekipa doživljavala Kosovo kao visoko postavljeni američki interes, ono se nije moglo svrstati u kategoriju vitalnih američkih interesa. Zbog toga je rat bio vođen ograničenim sredstvima koja su pokazala kako se ovdje najprije radi o kažnjavanju Miloševićeva režima i želji da ga se ruši, ali i da se, s druge strane, ne želi da to bude neki sukob u kojem će ginuti američki vojnici - navodi prof. Radovan Vukadinović u svom znanstvenom članku 'Američka politika i stvaranje kosovske države'.

Napad na Srbiju osudili Rusi i Grci

Jedina članica Saveza koja je bila protiv akcije i koja je uporno podržavala Srbiju bila je Grčka. Ona je osudila žestinu napada i NATO-vu politiku te je tražila sve mogućnosti za prekid zračne kampanje. Velike demonstracije u grčkim gradovima pokazale su stupanj zajedništva Grčke i Srbije, a grčka politika je s velikim zadovoljstvom dočekala kraj vojnih napada na Srbiju.

NATO-ova operacija izazvala je i oštar ruski prosvjed te je dočekana kao otvoreni udarac američko-ruskim odnosima. Parlament je odmah zatražio prekid ruskih isporuka nafte i plina Zapadu, prekid svih veza Rusije s NATO-om, isporuku najmodernije vojne tehnologije SR Jugoslaviji, a delegacija koja je otputovala u Beograd vratila se s prijedlogom o ulasku Srbije u savez Bjelorusije i Rusije.

Iako su neke mjere koje je vojska predlagala (zamrzavanja odnosa s NATO-om) bile i primijenjene, predsjednička ekipa smatrala je da si Rusija ne može dopustiti radikalno i slobodno djelovanje već da je potrebno ići na mjere koje neće previše iritirati SAD i Zapad. Ruska diplomacija morala se čak nekoliko puta ograđivati od vojnih stavova. Profesionalni aparat u vanjskim poslovima bio je itekako svjestan položaja Rusije, njezinih stvarnih mogućnosti djelovanja i razvijanja odnosa sa Zapadom.

Najmlađa žrtva imala je godinu dana

Prema podacima Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice (UNHCR), već 1998. godine (prije NATO-ova bombardiranja) s Kosova je bilo protjerano oko 350.000, a do 13. lipnja 1999. približno 1,5 milijuna stanovnika, uglavnom Albanaca.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo od 1998. do 2000. godine, na Kosovu i Metohiji nastradalo je ili se vodi kao nestalo 13.421 osoba.  Najmlađa žrtva sukoba na Kosovu je jednogodišnji Rom Nađmedin Krasnići, koji je nastradao u obiteljskoj kući u Obiliću 1999. godine.
Od ukupnog broja žrtava, 10.533 su Albanci, 2.238 Srbi, 126 je nastradalih Roma i 100 Bošnjaka.

Žrtve silovanja za vrijeme Kosovskog rata tek su nedavno prekinule šutnju. Procjene govore da je na tisuće ljudi, većinom žena, ali i muškaraca, tijekom rata na Kosovu bilo izloženo seksualnom nasilju. Većina njih dugo se nije usuđivalagovoriti o tome. Nakon godina šutnje o svojim patnjama otvoreno je 278 ženskih i dvije muške žrtve razgovaralo sa suradnicama savjetovališta Medica Gjakova, koje se nalazi u Đakovici na Kosovu. To je savjetovalište otvorilo udruženje Medica mondiale, koje je danas razgranato po Kosovu i cijelom svijetu. 

Imala je 16 godina kad ju je silovao policajac

Prva žena na Kosovu koja je javno progovorila o silovanju koje je preživjela tijekom rata je Vasfije Krasniqi Goodman (36) koja je danas supruga i majka dvoje djece te s obitelji živi u američkom Teksasu. Njoj je bilo 16 godina kad ju je silovao jedan srbijanski policjac zajedno s jednim civilom. Odveli su je iz njene roditeljske kuće na sjeveru Kosova 14. travnja 1998. Priželjkivala je smrt, za koju je tada mislila da je jedini izlaz. 

 - Policajac silovatelj mi je rekao: 'Ne, ostavit ćemo te na životu jer će to za tebe biti veća patnja' - kazala je Vasfije Krasniqi u intervjuu za kosovsku televiziju RTK. 

Ona je nedavno svjedočila i pred Komitetom za vanjske poslove američkog Kongresa.

- Sjećam se svega. Držao me na nišanu i zlostavljao i silovao uzastopno. Moji mučitelji nisu osuđeni za svoje zločine. Dvadeset tisuća žena i muškaraca su ratne žrtve seksualnog nasilja na Kosovu. Svi oni žele pravdu. Zbog toga, pozivam predstavnike američkog Kongresa da se osvrnu na nekažnjene ratne zločine i prekršena ljudska prava počinjena na Kosovu time što će poduzeti hitne mjere kako bi žrtve mogle pronaći pravdu - kazala je Vasfije Krasniqi Goodman.