Otrov zvan zavist pretvorite u svog u životnog pokretača

Zavist je jedan od najžešćih emocionalnih otrova. Znamo reći da nekoga "izjeda zavist" ili da će "puknuti od zavisti" jer zaista zavist je takva da izjeda i uništava – i prema van i prema unutra. Mada se smatra jednim od sedam smrtnih grijeha, zavidnoj osobi nema pomoći od moraliziranja. Etiketirati nešto lošim, grešnim ili poremećenim ne dovodi do razrješenja, već samo do dubljeg potiskivanja. Epicentar zavisti je osjećaj inferiornosti. To je jad zbog odvojenosti od onog kakvi bismo željeli biti i onog kakvi jesmo. Iz tog jada izvore razoran osjećaj kojem je cilj uništenje osobe koja ima "ono što ja nemam" ili uništenje "onog što ta osoba ima". Zavist može biti uobičajena i benigna (npr. tinejdžer zavidi prijatelju na novom mobitelu), može biti nešto ozbiljnija, ali i dalje svakodnevno prihvatljiva (npr. djevojka zavidi prijateljici na sretnoj vezi), a može biti i sasvim patološka (npr. pedofil djetetu zavidi na nevinosti). 

Gdje se pojavljuje zavist?

Zavist se pojavljuje u puno nijansi. Svi se povremeno nađemo u situaciji u kojoj se osjećamo razočaranima zato što se netko blizak (zbog zavisti) nije u stanju veseliti našem uspjehu ili sreći. Ili, obrnuto, ostajemo zatečeni vlastitom nemogućnošću sudjelovanja u zadovoljstvu drugih. Takva nemogućnost divljenja, zahvalnosti i suosjećanja (često nesvjesno) stvara sve gore mišljenje o samome sebi. Što u sebi nosimo više potisnute zavisti, to smo manje u stanju primiti pažnju i ljubav, jer se duboko u semi smatramo lošima i strahujemo da to nećemo moći uzvratiti. 

U medijima se zavist najčešće veže uz ljepotu, novac, moć, uspjeh i slavu, ali vrlo česta je i zavist na plemenitost, unutarnji mir, kreativnost, sreću, odnosno životnost. Britanska psihoanalitičarka Melanie Klein ističe smirenost kao jednu od osobina na kojoj ljudi jedni drugima znaju izuzetno zavidjeti. Tu su zatim dobrota i nevinost (koja je sama po sebi odsutnost zavisti). Osvrnemo li se malo oko sebe, možemo pronaći mnoštvo primjera u svojoj svakodnevnici. 

Recimo, starica koja zavidi mladima pa zato pljuje po "današnjoj mladeži", mladić koji zavidi djevojci na "plemenitosti" pa čini sve da je pokvari, frustrirani kolega koji zavidi na unutarnjem miru i zato ne prestaje provocirati. Nerijetko su i velike životne odluke kao što je kupnja nekretnine, otvaranje firme ili pravljenje djeteta pokrenute zavišću jer se najbolja osveta onima kojima zavidimo čini prestići ih kako bismo u njima izazvali zavist. Postavljajući sebe na mjesto drugoga, želimo ga, metaforički rečeno, pojesti poput figurice u šahu. Ne znamo da u toj režiji paralelno izjedamo i sami sebe – zavišću. 

Zavist je sastavni dio čovjekovog života 

Zavist je najsramotnija emocija i od nje se najviše branimo. Paradoksalno je upravo to što je ona neizbježan dio života – u reklamama su savršena tijela koja budeći zavist prodaju najnoviju kremu protiv celulita; trač magazini žive na uzdizanju idola koji se potom ocrnjuje i omalovažava. Kada se ljudi okrenu duhovnosti, često misle da su se samim svojim "obratom" riješili zavisti. Međutim, najčešće se događa da je samo povežu s nekim drugim vrijednostima. Više nema natjecanja tko ima bolji auto, već tko je bolji kršćanin ili tko bolje i duže meditira. 

Zavist i manipulacija zavišću su neki od temeljnih pokretača ljudskog ponašanja. Budući da zavist, uzme li maha, rezultira razaranjem nekog ili nečeg lijepo, plemenitog ili dobrog "iz čiste zlobe", nije čudo da se povezuje sa samim zlom. Međutim, zavist je prije svega društveni fenomen i promatramo li je kao emociju koja je sastavni dio čovjekovog života (a ne kao praiskonski grijeh), možemo sagledati i moguće načine njezinog razrješavanja. 

Kako bismo u što manjoj mjeri bili žrtve, bilo vlastite, bilo tuđe zavisti, prije svega, važno je moći prepoznati i razumjeti. U najblažem i najpozitivnijem smislu, osjećaj zavisti može nas bocnuti da se pomaknemo s mjesta, da učinimo nešto i dodamo svom životu neku novu kvalitetu: naprimjer, ako smo tromi, da počnemo vježbati, ili  - ako smo bez novca da počnemo zarađivati. Ova svakodnevna, obična zavist, kada je osviještena, nije tako razorna i bolna. Mirenje s vlastitim osjećajem inferiornosti s vremenom može dovesti do suosjećanja, prihvaćanja i ljubavi prema sebi, što se zatim u obliku divljenja i zahvalnosti, može odraziti i prema van. 

Nakon uspješnice "Unutarnji kompas", Tomica Šćavina, popularna psihologinja i autorica, u "Koordinatama sreće", u izdanju Planetopije, nastavlja razotkrivati život u njegovim najzanimljivijim aspektima i iscrtavati niti vodilje za sve one spremne za istraživanje prostranstava unutarnjeg svemira. Ističe da su i sva "loša" stanja i emocije sastavni dio života te da gotovo uvijek u sebi kriju neprocjenjivo blago.

Eseji i priče od kojih su sazdane "Koordinate sreće" čitateljima pružaju alate za detekciju životnih zapleta, a interaktivna pitanja i pozivi na promišljanje utiru put osobnom rastu i slobodi.