U Hrvatskoj se pokušava izgraditi lokalni identitet, a sve kuće i zgrade izgledaju isto

Posebnost Hrvatske je u tome što u samo nekoliko sati putovanja automobilom možete vidjeti raznolikost gotovo cijele Europe, od pejzaža preko klime pa do kulturne raznolikosti. Jedna od atrakcija Hrvatske su i njeni gradovi koji su bogati povijesnim nasljeđem, ali i šarmom. U posljednje se vrijeme u njima itekako gradi, planira i obnavlja.

Alen Žunić, nekad najbolji student zagrebačke arhitekture koji je pohađao i slavni Harvard, naš je današnji sugovornik. Naš gost danas predaje na katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a svoj doprinos daje i u projektiranju prostora u svim dijelovima svijeta. Pametna revitalizacija brojnih javnih prostora naša je glavna tema razgovora.

Vrlo ste aktivni, već sada imate impozantno međunarodno iskustvo u struci. Između ostalog ste studirali i arhitekturu na Harvardu pa da za početak krenemo s jednim teškim pitanjem. Koji su glavni problemi hrvatske arhitekture zadnjih godina?

Žunić: Prvi i osnovni problem te ujedno onaj koji me osobno najviše muči jest raskol urbanizma i arhitekture. Imamo planere koji se bave velikim mjerilima na kartama gradova ili regija i nikada u tom planiranju ne dođu do pojedinačnih zgrada. Nemaju viziju kako će rješenje izgledati u budućnosti. S druge strane, imamo arhitekte koji projektiraju pojedinačne zgrade baveći se jednom parcelom i često ne vide cjelinu prostora oko sebe. Mislim da bi u budućnosti napredak označilo spajanje i povezivanje tih dvaju potpuno suprotnih polova unutar naše struke.

Drugi je problem taj što nemamo senzibiliteta za našu relativno recentnu baštinu i tu konkretno mislim na arhitekturu druge polovice 20. stoljeća. Nju se nerijetko ostavlja da propada “jer nije spomenik”. Tako danas imamo ruševine građevina koje su inače svjetski primjeri sjajne arhitekture svoga vremena. Primjerice, hotelski kompleks Haludovo arhitekta Borisa Magaša u Malinskoj na Krku. Ili dječje odmaralište i lječilište u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića.

Treći problem je možda malo više osobni i nešto što primjećujem, premda nisam siguran u kolikoj mjeri arhitekti na njega mogu utjecati. Riječ je o pojavi takozvanog “neomediteranskog” stila. To su kuće koje viđate po hrvatskoj obali i otocima. Sve izgledaju isto. A istovremeno se pozivaju na tradiciju i očuvanje identiteta. Koriste se balustrade, lažni lukovi na pročeljima, dvostrešni krovovi s kupom kanalicom. Iako se pokušava izgraditi lokalni identitet, sve kuće i zgrade izgledaju identično, bez obzira nalaze li se u Poreču, Puli, Rovinju, Splitu, Zadru ili na krajnjem jugu u Dubrovniku.

Radili ste urbanističko-arhitektonske projekcije za grad Pazin, Novalju, nedavno i za otok Cres... u kolikoj mjeri lokalne vlasti imaju sluha za takve progresivne promjene?

Žunić: Mi smo možda imali sreće što smo naišli na dobre sugovornike koje smo od početka više vidjeli kao partnere, nego samo kao investitore. Partnere koji onda s nama u svom gradu žele napraviti upravo ono što je najbolje za taj prostor, a ne ono “što se mora”. Drugim riječima, na takvim projektima nismo ovisili o stihijskom širenju ili o svakodnevnim potrebama već smo stvarali vizije za budućnost.

Možda je to ono na što sam najponosniji – da kvalitetnom suradnjom uspijevamo osmisliti nove svjetove za velik broj ljudi, umjesto samo pojedinačnih građevina. Gradovi koje ste spomenuli i s kojima smo surađivali su bili spremni izaći izvan četverogodišnjih i petogodišnjih “izbornih ciklusa” i fokusirati se na dugoročni učinak.

Što bi sve trebao sadržavati jedan pametni grad? Postoje li univerzalni elementi primjenjivi na sve?

Žunić: Nažalost, pametni gradovi se obično svode na tehnološke aspekte. Na senzore, optimizaciju, redukciju potrošnje energije. To svakako treba uključiti u svaki pametni grad, ali ti elementi bi trebali biti prateći segment ili dodatak urbanističko-arhitektonskim rješenjima, a ne fokus razvoja budućih gradova.

Mi smo baš nedavno za grad Rijeku radili stambeno naselje koje ima i aspekte pametnoga grada. Unutar cjelokupnog projekta ponudili smo rješenje kako pametno smjestiti stanovanje u prostor i oplemeniti ga dodatnim sadržajima ne bi li se cijelo naselje kvalitetnije razvijalo. Zatim i kako učinkovitije reorganizirati javni prostor, što prometno, a što za bolju upotrebu javnih površina.

Dobili smo odgovoran zadatak da projektiramo posljednju riječku zelenu površinu uz obalu mora, koja još nije izgrađena, premda je načeta neplanskom izgradnjom. Odlučili smo se za koncept “urbane šume” gdje se sva izgradnja komprimira na male površine, a ostalo je prepušteno vegetaciji i prirodi koja ondje već postoji. Umjesto pitanja gdje graditi, mi smo se pitali gdje apstinirati od arhitekture što se kod arhitekata rijetko pojavljuje kao gesta u projektu.

Puno objekata u Hrvatskoj je zaštićeno i zbog toga uglavnom arhitektonski nepromijenjeno. Kako pristupati takvim građevinama – kako ih modernizirati bez straha od modernog?

Žunić: Problem zaštite i kreativne revitalizacije najčešće nastaje zbog straha od novoga. Odnosno, paralizira se cijela jedna zona jer se postupa po principu “čuvanja zbog čuvanja”. Naravno, treba

biti oprezan i znati što točno štitimo. Ako se radi o spomeniku najviše vrijednosti, onda štitimo sve i ide se u restauraciju, nema improvizacije i nekih novih dodataka.

Povijesna arhitektura je glavni mamac za turiste u Lijepoj Našoj. Ipak, pojedini turistički gradovi su zapušteni i prepušteni brzoj turističkoj zaradi. Možemo li dati primjer bilo kojega svjetskoga grada koji je također bio rob turizma, a da se promišljeno uspio revitalizirati i aktivirati, a samim time i lokalcima i turistima ponuditi dodanu vrijednost?

Žunić: Ne moramo ići daleko u svijet jer i kod nas postoji sjajan primjer – Rovinj. On je trenutačno naš najbolje arhitektonski usklađen i urbanistički idealizirano riješen grad. U njemu se ogleda jasna vizija koga se želi dovesti u grad, izbjegavaju se masovni turizam i uništavanje grada gomilanjem posjetitelja te preopterećenjem infrastrukture. Dodana vrijednost Rovinja kao grada dobiva se jasnim stavom o kulturi vlastitog prostora. Od najmanjeg detalja sve do cjelovite slike grada. Također se zna kakvom se tipu arhitekture stremi i koji bi arhitekti to mogli najbolje ponuditi zbog čega Rovinj doista i bira one najbolje. Pri tome odlično čuvaju i povijesnu jezgru.

Model suradnje grada i privatnih investitora ili javno-privatno partnerstvo je nešto što bi itekako moglo koristiti i ostalim hrvatskim gradovima. Pokazalo se na primjeru Rovinja da investitori koji ondje ulažu u velike projekte mogu doprinijeti i boljitku cijeloga grada. Čine to, primjerice, uređenjem javnih prostora, šetnica, pa čak i plaže ili rive te na taj način sukreiraju život cijeloga grada.

Pogledajte cijelu emisiju i pretplatite se na naš YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.