Mnogo je i onih koji nas već godinama pokušavaju uvjeriti da je samo malim, frustriranim i iskompleksiranom nacijama stalo do ovog natjecanja...
TREBAMO TUGOVATI
Eurosong nebitan? Varate se! Ništa nije bitno kao taj festival
Počesto se čini (a povremeno i javno prigovara) da se Eurosong u Hrvatskoj prati odveć opsesivno, da se komentira prekomjerno, da se previše pažnje pridaje tom natjecanju za koje će mnogi reći da je to festival loših pjesama, kiča, nešto bizarno ili groteskno, gotovo karikaturalno. No, nacija je poraz dječaka sa zlatnim krilima doživjela tragično, petak je osvanuo taman i tužan kao da su nam snovi o finalu na Svjetskom nogometnom prvenstvu, recimo, uništeni još u grupnoj fazi.
Nije to slučajno i nije to besmisleno niti nerazumno. Eurosong je mnogo, mnogo više od pukog glazbenog festivala. To je, prije svega, najgledaniji i najdugovječniji televizijski format na svijetu, to je posljednji netaknuti i autentični artefakt linearne televizije, mjesto na kojem desetljećima europske zemlje demonstriraju svoje kulturne, političke, ekonomske i diplomatske potencijale.
Mnogo je i onih koji nas već godinama pokušavaju uvjeriti da je samo malim, frustriranim i iskompleksiranom nacijama stalo do ovog natjecanja, da samo marginalne države i beznačajni narodi, poput našeg, traže potvrdu svog identiteta na Eurosongu. I to je posve netočno. Zbog Eurosonga se švedski ambasador morao ispričavati Norveškoj, na eurovizijskoj se sceni protestiralo protiv španjolskih i portugalskih diktatora Franca i Salazara. Finci, Norvežani, Portugalci i Šveđani su zbog namještaljki bojkotirali Eurosong, arapski je svijet često prenosio Eurosong, ali bi prekidali signal kad bi na scenu stupali Izraelci… Slično su činili i Turci, više puta zbog Izraelaca, a jednom i zbog golog Vlade Kalembera. Naš je pjevač snimio video-spot s Izoldom Barudžijom, goli su se mazili u bazenu na Svetom Stefanu, ali Turci te prizore nikad nisu vidjeli.
Istina, zapadni Europljani su se često trudili stvoriti privid da im je Eurosong nebitna, usputna priredba, na kojoj mogu dominirati i pobjeđivati kad god požele. Posebno su u tome znali biti glasni Irci, pa je Irish Times jednom objavio da ‘trud oko pobjede na Euroviziji sada ugrožava novu, nonšalantnu sliku koju imamo o sebi kao naciji’. Kakav blef!
Irci su najdominatniji na Eurosongu, bili su nevjerojatni serijski pobjednici od ’92. do 1994. i često im je Eurosong bio izvor nacionalnog ponosa. Nijemci su, pak, tako frustrirani svojim lošim rezultatima na Eurosongu da su se u Bildu zapitali zašto zapadnoeuropske zemlje plaćaju najviše za natjecanje u kome gotovo da više nemaju šansu za pobjedu, a BBC-jev DJ Paul Gambaccini požalio se da za britanske predstavnike nitko ne glasa nakon invazije na Irak: 'Možda je to čudan razlog da se okonča rat, ali ako želite pobjedu na Euroviziji pošaljite momke kućama'.
Sir Michael Terence Wogan, najpoznatiji eurovizijski komentator s BBC-ija, zagovornik je svojevrsnog eurovizijskog Brexita, pa je skovan i termin ‘Eurovisionscepticism’. Wogan je zato rekao da ga iskreno žaloste političke manipulacije u glasanju, i da se ‘na Euroviziji više ne radi o pjesmama’. Sada je bojkot Eurovizije u Izraelu zatražio Brian Eno. Glazbenik i producent čiji je pečat trajno utisnut u najljepša djela Davida Bowieja, Talking Headsa, U2 ili Coldplaya, još je u veljači poručio: 'Eurovizija ne smije biti održana u Izraelu, ta će država koristiti umjetnost kao propagandu, da skrene pažnju sa svoga nemoralnog i nezakonitog ponašanja!'
Istina je, od ozbiljnih analiza eurovizijskog fenomena, posve je sigurno mnogo šira i duža lista uvredljivih opisa tog natjecanja. Čuveni francuski ministar kulture i socijalist Jack Lang je 1982. nazvao Euroviziju ‘spomenikom budalaštini’. Ironije li, nešto kasnije je u Norveškoj ministricom kulture, dakle Langovom kolegicom, postala upravo norveška predstavnica Åse Kleveland, koja je svoju zemlju predstavljala u Luksemburgu. Za Jugoslaviju je dva puta pjevao Vice Vukov, 1965. i 1963. godine.
Ovaj pjevač i intelektualac čudesnoga glasa morao je napustiti zemlju pod optužbama da je šovinist i nacionalist, školovao se na Sorboni, vratio se u Hrvatsku 1989. i kasnije postao saborski zastupnik. Na Eurosongu su pjevali parlamentarci i ministri, a veličali su ga i pape. Papa Pio XII (1939-1958.) je u lipnju 1954. godine, pozdravljajući tada tek začetu ideju festivala europske pjesme, rekao da u u Eurosongu prepoznaje potencijal za ‘jedinstvo nacija’, suzbijanje predrasuda i barijera među njima, dok je isti festival francuska ekstremna ljevica opisivala kao 'novo oružje psihološkog rata koje služi ujedinjenju Europe'.
O Eurosongu su rađene i predstave, švicarski konceptualni umjetnik Massimo Furlan je u Grand Théâtre de Luxembourg rekonstruirao Eurosong iz 1973. godine, kada je Švicarsku predstavljao Patrick Juvet (Je vais me marier, Marie), a Jugoslaviju Zdravko Čolić (Gori vatra), Eurosong ima poseban status u queer subkulturama, nizozemski drag queensi 'Chicks with Dicks' organiziraju kabaretski program Eurosong Travestival, ondje od 2003. godine sudjeluju natjecatelji iz fantomskih država Wonderland i Wastland… Uz Švicarca Furlana, još je jedan konceptualni umjetnik posvećen Eurosongu. Braco Dimitrijević je tako izjavio: 'Tko nije bio u vojsci ne poznaje svoju zemlju, a tko ne gleda Euroviziju ne poznaje Europu'.
Turci su se morali povući s natjecanja jer su im, zbog sudjelovanja Izraela, arapske zemlje zaprijetile zatvaranjem naftovoda, festival su 1975. godine bojkotirali Grci zbog turske intervencije na sjeveru Cipra, 1974. u Portugalu je emitiranje eurovizijske pjesme E depois do adeus (Paulo de Carvalho) na državnom radiju označilo signal za mobilizaciju trupa koje su svrgnule diktaturu u 'karanfil revoluciji', Norvežani u Haag 1980. šalju pjesmu o Laponiji (Sverre Kjelsberg & Mattis Hætta, Sámiid Ædnan) u kojoj se protestira protiv izgradnje elektrane, Španjolska je 1982. (u vrijeme britansko-argentinskog rata oko Falklandskih otoka) poslala pjesmu u ritmu argentinskog tanga (Lucía, Él)...
Pravi su politički stejtmenti bile pjesme koje su se mogle čuti na zagrebačkom Eurosongu 1990. godine, neposrednog nakon pada Berlinskog zida: Norvežanin je pjevao upravo o Brandenburškim vratima (Ketil Stokkan, Brandenburger Tor); Nijemci su slavili novu slobodu (Chris Kempers & Daniel Kovac, Frei zu leben); Austrijanka (Simone) je pjevala o rušenju zidova (Keine Mauern mehr), dok je zagrebački festival ostao trajno obilježen malom europskom himnom Tota Cutugna Insieme (Unite Unite Europe). O Europi, rasnom skladu, slobodi i ljubavi u svijetu pjevali su u Zagrebu i Izraelci, Švicarci, Britanci, Francuzi, Irci, Finci… Belgijanac Philippe Lafontaine je pokušao čak i s jeftinim trikom o multikulturnim ljubavnim vezama, pa je pjevao Macédomienne (Moja Makedonka). I Eurosong u Kijevu 2005. bio je silno politički obilježen, zemlja je godinu dana ranije, u vrijeme Ruslanine (Wild Dances) pobjede u Istanbulu (2004.) i Narančaste revolucije bila nošena valom entuzijazma prema Europskoj uniji, u vrijeme Eurosonga ukinut je vizni režim za građane EU, a u Kijevu su zemlju domaćina predstavljali GreenJolly, ‘veterani’ Narančaste revolucije s pjesmom Razom nas bahato (nas ne podolaty) koja je bila i ‘neslužbena himna’ čitavog pokreta protiv oligarha i proruskih političkih silnika.
Dvije godine kasnije Rusi su žestoko reagirali i uputili službeni protest Ukrajini,kada je u Helsinkiju cirkusant Andrij Danilko nastupa kao karikaturalni drag gueen Verka Serdučka, pa u svojoj pjesmi Dancing Lasha Tumbai na sceni mrmljao ‘Russia Goodbye’. Zbog konflikta u Nagorno-Karabahu, kao i neopreznih izjava azerbajdžanskog predsjednika o Armeniji, ova zemlja se povukla s Eurosonga 2012. u Bakuu
Eurosong je, dakle, najmasovnije praćeni međunarodni medijski događaj, teoretičari u disertacijama o festivalu tvrde da je on 'rijedak izvor transkontinentalnog kolektivnog medijskoj sjećanja', u akademskom diskursu Eurosong se povezuje s pitanjem konstrukcije europskog identiteta, geopolitičko-kulturne hegemonije, s rasnim i rodnim pitanjima, brendiranjem novih država, orijentalizmom i post-kolonijalnim studijama, (post)hladnoratovskim podjelama u Europi.
Stoga svi oni koji zbog Rokova poraza skrivaju svoj bijes ili tugu ne bi trebali osjećati stid, oni koji se boje da će zbog ljubavi i strasti prema Eurosongu i njegovoj magiji biti stigmatizirani ili izvrgnuti kakvom ruglu imaju mnogo, mnogo argumenata da otklone svoje strahove i dokažu kako Eurosong s pravom u njihove živote unosi jake emocije i poruke.
POGLEDAJTE VIDEO:
VIDEO
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
