Leonardo da Vinci: Dugovi ga pratili u vrijeme najveće slave

Leonardo Da Vinci. Pa postoji li zvučnije i holivudskije ime od toga? Možemo zamisliti filmske plakate s njegovim likom, u glavi nam se stvara slika pozornice s koje bliješte velika slova dok on na mikseti vrti svoj novi hit. Može on oboje. I pjevati i glumiti. Čovjek je stvarno bio svestran. A i taj imidž koji je njegovao lagano se vraća u modu. E, što bi bilo kad bi bilo. A bilo bi to da bi ovaj gospodin dominirao i današnjim, modernim, vremenom, ako ne bi bio i ispred njega. Na 500. godišnjicu njegove smrti pariški Louvre okupio je Da Vincijeva djela u impozantnu izložbu za koju se karte rezerviraju tjednima unaprijed. Sljedećih dana donosimo serijal tekstova o životu, tajnama i impozantnim otkrićima ovog renesansnoga genija.

Kad bi se nečega prihvatio, Leonardo da Vinci temeljito je studirao sve dimenzije posla. Vasari je ostavio svjedočanstvo o čudesnoj snazi Leonardova slikarskog, ali i intelektualnoga genija. Neki mu je čovjek, pripovijeda Vasari, donio na oslikavanje stari štit koji je preko njegova oca naručio neki seljak.

"Kad je Leonardo jednog dana uzeo taj štit u ruke i vidio da je iskrivljen, loše izrađen i grub, on ga prvo ispravi na vatri, a zatim da jednom strugaru, koji ga je onako grubog i nezgrapnog istesao i uglačao. Pošto ga je namazao gipsom i podesio na svoj način, Leonardo poče razmišljati što bi se moglo naslikati što bi zaplašilo napadača vlasnika ovog štita i izazvalo isti utisak kao nekad glava Meduze. Zbog toga je Leonardo dovukao u svoju sobu, u koju je samo on ulazio, guštere, zelembaće, zrikavce, zmije, leptire, skakavce, slijepe miševe i druge čudne vrste sličnih životinja. Iz tog različito spojenog mnoštva stvorio je jedno strašno i užasno čudovište, čiji je dah bio otrovan i ispunjavao zrak vatrom.

TAJNE RENESANSNOGA GENIJA Leonardu Da Vinciju su 1476. sudili zbog seksa s trojicom...

Naslikao ga je kako izlazi iz mračnog i razbijenog kamena, pušući otrov iz otvorenih čeljusti, plamen iz očiju, a dim iz nosa, te ga je izradio tako izvanredno da je izgledao zaista stravično i užasno. Leonardo se jako mučio dok je radio ovo djelo, jer je kužni smrad mrtvih životinja bio strašan, ali ga je on podnosio zbog velike ljubavi koju je gajio prema umjetnosti. Kad je završio ovo djelo koje više nisu tražili ni seljak ni otac, Leonardo reče ocu da je štit gotov i da može poslati po njega. Jedno jutro Piero da Vinci pođe u sobu uzeti štit. Kad je zakucao na vrata, Leonardo mu otvori i reče da malo pričeka. Vrativši se u sobu, postavi štit na svjetlo i na noge, podesi prozor tako da zasjenjuje svjetlošću, a zatim pusti oca da uđe. Ne očekujući tako nešto, ovaj se na prvi pogled naglo strese i ne misleći da je to štit, a još manje da je ono što vidi naslikano.

On prestravljen uzmače, ali ga Leonardo zadrža govoreći: ‘Ovo djelo je postiglo cilj zbog koga je rađeno. Uzmite ga, dakle, i odnesite, jer sam ovakav ishod i očekivao’. Štit se ocu tako silno dopao da ga je jako hvalio. Toliko mu se svidio da ga je odlučio zadržati. Tajno je kupio kod trgovca drugi štit na kojemu je bilo naslikano srce probijeno strijelom i poklonio ga seljaku, koji mu je ostao zahvalan cijelog života. Kasnije je tajno prodao onaj Leonardov štit nekim trgovcima u Firenci za sto dukata. Taj štit je ubrzo dospio u ruke vojvode od Milana, koji ga je kupio od spomenutih trgovaca za tri stotine dukata.”

Danas bi štit vrijedio milijune eura, ali Leonardu to nije pomoglo. Za razliku od najvećeg rivala, Michelangela Buonarrotija, koji je bio bogataš čija bi imovina danas vrijedila oko 350 milijuna kuna, Leonardo je jedva spajao kraj s krajem. Njegove slike danas u pravilu vrijede više od stotinu milijuna dolara, ali od toga nije imao nikakve koristi. Kako je bio perfekcionist, mnoga djela nije završio, pa je često zapadao u dugove. No Leonardo je bio skroman kršćanin.

Dok je slikao “Posljednju večeru”, napisao je: “Vino je dobro, ali voda je poželjna za stolom. Male sobe ili stanovi usmjeravaju um na pravi put, a u velikima zaluta. Želite li novca u izobilju, na kraju u njemu nećete uživati”. Također je napisao: “Tko želi postati bogat za dan, objesit će se za godinu dana”. Kako je nastalo Leonardovo najveće djelo, jedno od najvećih u povijesti uopće? “Leonardo je naslikao portret Ginevre Ameriga de Benchija - izvanrednu stvar, da bi se potom prihvatio portretiranja supruge Francesca Giochondija, Mona Lise, no premda je radio četiri godine, nije ga uspio završiti. Ovo se djelo danas nalazi kod francuskog kralja Francoisa u Fontainbleau. Onaj tko želi vidjeti u kojoj mjeri umetnost može podražavati prirodu, lako će to razumjeti na ovoj slici.

Ovdje su izrađene i najmanje pojedinosti koje se mogu naslikati samo velikom vještinom. Oči imaju sjaj i vlažnost živih bića, a okružene su crvenkasto-modrom bojom i trepavicama, što se može izvesti samo krajnjom tananošću. I obrve su izrađene slično, i kao da dlake rastu iz mesa, negdje gušće, a negdje rjeđe, raspoređene prema porama kože, tako da izgledaju da ne može biti prirodnije. Nos s onim lijepim ružičastim i nježnim otvorima izgleda kao u živog čovjeka. Malo otvorena usta, koja se svojim krajevima i crvenilom spajaju s bojom lica, ostavljaju utisak istinitog mesa i krvi, a ne boje. U udubljenju na vratu pažljivi promatrač će primijetiti kucanje žile kucavice. I zaista se može reći da je ova slika naslikana tako da će pred njom zadrhtati i uzmaći svaki odvažniji umjetnik ili bilo tko drugi. Leonardo je pribjegao i ovom načinu rada.

Kako je Mona Lisa bila vrlo lijepa, on ju je tijekom slikanja okruživao raznim sviračima, pjevačima i lakrdijašima koji su je uveseljavali da bi se izbjegao onaj melankolični izraz, obično neizbježan na portretima. Na Leonardovoj slici je osmijeh toliko ugodan - da izgleda prije božanski nego ljudski, i zbog toga je portret ove žene smatran izvanrednom tvorevinom, jer ona ni u životu nije izgledala drukčije. Zahvaljujući savršenstvu djela ovog božanstvenog umjetnika, toliko je porasla njegova slava da su svi oni koji su nalazili uživanja u umjetnosti, štoviše cijeli grad, htjeli da im on ostavi neku uspomenu na sebe. Govorilo se o tome da mu se povjeri neko značajno i veliko djelo kojim bi ukrasili grad”, piše Vasari. Leonardova je slava bila silna, znatno veća od novca - Da Vinci nije znao kapitalizirati svoj genij.

“Priroda mu je bila toliko naklonjena da bi, kud god inače okrenuo svoje misli, um, srce, pokazivao toliko božanstvenosti u svojim djelima, da mu nitko drugi nikad nije bio ravan u davanju živosti, ljepote, dobrote, ljupkosti i nježnosti. Jasno je da je zbog ovakvog shvaćanja umjetnosti Leonardo započinjao mnoge stvari ne završivši nijednu, jer mu se činilo da njegova ruka nikad neće moći postići savršenstvo umjetnosti u djelima kako je on zamislio. Tim više što je njegova mašta stvarala tanane i izvanredne teškoće koje rukama, iako tako spretnim, nikad nije bilo moguće izraditi. Originalnost njegovih ideja gonila ga je da izučava filozofiju prirodnih pojava, da istražuje svojstva biljaka, da stalno promatra kretanja nebeskih tijela, putanju Mjeseca i Sunca”, piše Vasari.

Ostao je upamćen ne samo kao gigant, nego i kao dobar čovjek čija je plemenitost bila ravna njegovim talentima. Bio je tako osjećajan da nije htio jesti meso niti išta što sadrži krv, nije htio nanijeti patnju ni jednom živom biću, a kad bi u gradu naletio na kakav kavez s pticama, kupio bi ih, a onda pustio da odlete. On je, zacijelo, bio jedan od najplemenitijih ljudi koji su ikad hodali po ovoj zemlji.

“Bio je vrlo topao čovjek, ugodan u razgovoru, te je privlačio srca ljudi. I mada nije imao, može se reći, gotovo ničega, a radio je malo, on je ipak uvijek držao poslugu, konje u kojima je uživao više nego u drugim životinjama, koje je njegovao s mnogo ljubavi i pažnje. Tu ljubav je ispoljavao i kad je, često šetajući pored mjesta gdje su se prodavale ptice koje je svojom rukom vadio iz kaveza, plativši ih po cijeni koju je trgovac tražio, puštao da odlete, vraćajući im tako izgubljenu slobodu. Bio je tako velikodušan da je hranio sve svoje prijatelje, bogate ili siromašne. Firenca je njegovim rođenjem primila vrlo velik dar, a njegovom smrću pretrpjela nesaglediv gubitak”, reći će Vasari, koji ga je poznavao i volio.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

13:40

Video: 24sata/pixsell