Moja žena i ja ljeti smo daleko od djece, svak svojim putem...

Već sljedeći vikend Tonči Huljić (56) s Petrom Grašom, Ninom Badrić, Andreom Andrassy i Jacquesom Houdekom sjeda u vrući stolac iz kojeg s ostalim članovima žirija natjecateljima druge sezone showa RTL-a 'Zvijezde' daje prolaz u sljedeći krug showa. Ili ne.

TRAŽIO JE GODINU I POL Huljić za suprugu Vjekoslavu: 'Odmah sam znao da je ona ta'

Jeste li slabi na suze? Kad netko zaplače jer ste ga izbacili?

To nije jednostavno. Ima i suza, a ima i traumatičnih iskustava. Došla su u show tri, četiri para, bračni, životni partneri. Dečko ispadne i plače, govori: ‘Molim vas, neka ona ide dalje’. Ima tih ljudskih trenutaka, nije jednostavno nekog ne pustiti dalje. Srećom, postoje pravila i emocije moraš staviti po strani, držati se tih pravila. Ljudi završe i na sudu, naprave nešto loše, moraju u zatvor. Kad vidiš pozadinu, ljudski bi ga pustio, ali zakon je zakon.

Kako natjecatelji reagiraju kad vas vide? Uplaše li se autoriteta, strogog izgleda?

Rodio sam se s licem s kakvim sam se rodio. Svi znaju kakav je moj imidž, ali ljudi me danas ipak doživljavaju puno mekše. Znaju da sam u prirodi zafrkant i baš to sam htio pokazati u showu. Ne znam što je natjecateljima u glavi, ali bježe drugim članovima žirija za mentorstvo. Meni je to super, ali opet ih na kraju imam najviše. Oni koji žele napraviti iskorak u poslu gledaju u mene jer u ovoj početnoj fazi karijere više ti može pomoći skladatelj, producent nego pjevač koji će ti već sutra biti suparnik. Kako god, od svakog člana žirija imaju puno toga naučiti.

Cilj showa je naći zvijezdu? Mislite li doista da netko od 60 godina može tek krenuti u estradu? I uspjeti, postati zvijezda?

O, da. Još malo pa ću i ja imati 60 pa se želim pozicionirati u drugom svjetlu. Usudim se planirati. Zašto ne bih uspio? Ali show od njega neće napraviti zvijezdu, mi tražimo nekoga tko ima potencijal da poslije showa postane zvijezda.

Što vam je važno kod natjecatelja? Što treba imati da kod vas prođe dalje?

Emocija. Ako je nema, ako nema toga nekog fijuka, nisu mi zanimljivi. Zamislite da danas dođe neki mladi Arsen Dedić i pjeva. A još nije otkrio da je i autor. Takvih ljudi ima u showu, pjevaju i neke svoje pjesme. Ako mu vjerujem, ne zanima me pjeva li kao Pavarotti ili ne. Važno mi je ono što emitira kroz pjevanje. Da se pojavi novi Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Bajaga... trebamo li ih pustiti u drugi krug ili ne? Treba li takvim ljudima uskratiti priliku nauštrb nečijeg dobroga glasa? Ljudi su to koji se ne smatraju vrhunskim pjevačima, a nitko bolje od njih ne može iznijeti svoje pjesme. Zato gledam cijeli paket. Bilo je situacija da su se svi digli sa stolca, a ja ostao dolje. Jer po onome što pjeva, ne želim ustati.

Zašto?

Jer pjeva super, ali je to hladno. Puno je pjevača u Hrvatskoj koji su odlični. I? Ništa. Ili im se ne pogodi pjesma ili su prehladni da dopru do publike. S druge strane, ima pjevača koji imaju fantastične karijere, a vjerojatno ne bi ušli u drugi krug da se prijave i da, naravno, ne znamo tko su. Ta takozvana izbacivanja nisu jednostavna jer je drugi krug rad s nama u posebnim uvjetima. U zadnjoj emisiji koju smo snimali mogli smo ih izbacivati na ‘eci peci pec’ koliko su bili dobri. Bude i situacija kad muku mučiš tko je zaslužio ići dalje.

Što vas je nakon “X Factora” privuklo da opet sjednete u stolac člana žirija?

Odgovaraju mi ljudi koji sjede sa mnom u žiriju. I to što su snimanja podijeljena u tri etape. Dinamičan sam, nije mi lako sjediti po deset sati u stolcu. Bilo je dogovoreno da predselekcija bude vrlo žestoka i da unutra ne bude previše ljudi. U ‘X Factoru’ je bilo više od 300 ljudi koje je trebalo filtrirati i to dugo traje. Volim svoj životni komfor i nije mi se lako odreći ga se i ići snimati, sjediti u studiju po deset sati. Nismo, naravno, izloženi teškim uvjetima rada, ali ipak to teško prihvaćam. Snimanja su bila relaksirajuća. S ekipom iz žirija imam o čemu pričati i izvan studija. Surađivali smo svi dosad, u jako dobrim odnosima smo. Dogovorili smo se da kontekst ‘Zvijezda’ bude međusobna zafrkancija u žiriju. Jer ljudi u Hrvatskoj gledaju što se u sličnim showovima radi u Srbiji, gledaju i ‘Grand show’, tamošnje članove žirija, koji se i potuku jedan drugome svašta izgovore, bacaju stolice. Tamo su u prvom planu članovi žirija, ne natjecatelji. Ovdje smo našli fini balans našega međusobnog podbadanja pa je to obećavalo ugodno provedeno vrijeme i dobar proizvod.

'OSTARJET ĆEMO MLADI' Vjekoslava Huljić: Moj Tonči i ja zaljubili smo se na prvi pogled

Kako se vaši kod kuće nose s tolikim izbivanjima?

Mi svi izbivamo, svi smo stalno na putu. Hane godišnje nema šest mjeseci, na turneji je s Maksimom Mrvicom. Sad ide u Koreju, poslije u Estoniju pa u Kinu za Badnjak. A neophodna mi je sada za ovo što sad radim. Pokazala se fantastičnim orkestratorom i potvrdila onu da ne možeš biti pisac ako nisi pjesnik. Možeš, ali osrednji, radiš kao i svaki drugi. Vrhunski tekstopisac mora biti pjesnik. To je bio Momčilo Popadić, to su Vjekoslava, Jakša Fiamengo, Marina Tucaković... Moraš imati žicu pjesništva u sebi. I njega treba kaliti da postane tekstopisac. Pisanje tekstova je zanat, a pisanje pjesama umjetnost, kad se to spoji, ima priču sa smislom. U Haninim orkestracijama na moje pjesme vidi se da je autor. Moraš biti autor da bi bio odličan aranžer, orkestrator, baš kao što moraš biti pjesnik da budeš vrhunski tekstopisac. Zato me njezina izbivanja smetaju.

Pa nije valjda samo zbog posla?

Naviknuli smo da smo odsutni. Ivan je otišao na regatu, pa ide u München, pa će neko vrijeme biti u Zagrebu. Jako smo rasuti, ali navikli smo na to i ne znam kako bismo funkcionirali da smo odjednom svi skupa. Super nam je tad ta zafrkancija koju imamo između sebe, cijeli odnos koji gradimo na toj zafrkanciji..., ali takve su prigode rijetke. I ljeti smo svak’ na svojoj strani, Vjekoslava i ja na jednoj, oni na drugoj. Rijetko se viđamo, volio bih da je češće. Volimo se i skladna smo obitelj.

Tradicionalna ste obitelj, iznimno uspješna u svijetu estrade. Tradicionalizam i svi estradni poroci, kako je to spojivo?

Ne živimo niti razmišljamo na način ‘mi smo dio estrade, hajde sada da poludimo’. Normalni smo, obični, možda i dosadni ljudi koji imaju aktivne živote. Ionako nas u javnosti ima više nego što to želimo. Nigdje se ne pojavljujemo, ne želimo se producirati jer je neprirodno da smo ja kao autor, a ona kao tekstopisac toliko gurnuti u prvi plan. Stalno imamo problem skriti se, gurnuti izvođače u prvi plan. Pravi uspjeh postigli bismo tek onda kad bismo se uspjeli skriti, kad bi nas pobijedio izvođač.

U poslu ste autoritativni. Kakvi ste kod kuće? Vladaju li i tamo red, rad i disciplina ili ste suprotnost, blagi i topli?

Prije sam blag, samo djelujem strogo i autoritativno. Tako me vide oni koji me ne poznaju.

Kako se nosite s tračevima o sebi? Svađate li se često?

Nisam se puno svađao. Samo kad bi prešli svaku mjeru. Javna sam osoba i pomirio sam se s time. Ali baza iz koje dolazim je čvrsta. Kad bi pretjerali, tužio bih ili nazvao vlasnika medija koji to radi. Rekao bih: ‘Zaustavimo to ili inače moramo drukčije’. Od 1995. do 2000. su bila ta vremena. Trebala bi biti miroljubiva egzistencija jer kako mi živimo od medija, tako i oni žive od nas. Kad je netko toliko eksponiran, čeprka se jer se razmišlja da je gledateljima ili čitateljima njegov život i rad jako zanimljiv. Većinom sam imao i imam dobre odnose sa strukturama. Politiku ne volim. Zapravo živim normalan život. Mislim da sam skroman, da smo svi doma čak i pretjerano skromni te da bi većina drugih na mome mjestu zloupotrebljavala taj status koji imam. A dan-danas ljudi zapravo ne znaju što sam sve napravio. Gledaju preko nekih pjesmica koje su bile ekscesne u toj zafrkanciji, ali ne znaju moj opus.

Vaše su pjesme pune ekstremnih emocija. Kako gledate na to da ih ljudi vole slušati, kritika ismijati, a glazbenici kopirati?

Često se i kritika i publika hvata ekstrema. Moje su izlete doživljavali kao instant, brzi uspjeh. Počevši od Magazina, povratka Zlatka Pejakovića u velikom stilu, kad smo harali s ‘Nesretnik sam od rođenja’, revitalizacijom karijere Doris Dragović, stvaranjem novih karijera, do Jelene Rozge koja je u gotovo nemogućim uvjetima postala to što jest. Ja sam Dalmatinac, Mediteranac i moje pjesme idu ili u potpuno veselje ili u tugu. Često mijenjam i stilove jer se dogodi cijeli niz loših kopija koje zagade teren, stil, profil. Smetaju i sebi, ne pridonose ništa, poruše ono što je stvarano. Onda opet stvaram neki novi pravac. Dosadilo bi mi da sam principijelan, da stalno tjeram isti stil.

TOTALNI JOOMBOOS:  Najveći Youtube spektakl u Europi!

21.10. Arena Zagreb postaje središte Youtube scene! Dovodimo najjačeg svjetskog youtubera KSI-a i više od 50 najpopularnijih regionalnih Youtube zvijezda.

Kupi karte na totalni.joomboos.hr prije nego što poraste cijena!