Intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, Dubravka Vrgoč, kaže da je nacionalni teatar nekad nije nimalo zanimao, a danas je na čelu najjače kazališne kuće
INTENDANTICA ZAGREBAČKOG HNK:
Predstavu ćemo izvesti gdje se čuvaju kostimi, u skladištu...
Tri iznimno atraktivne predstave s novim trendovima u europskom i svjetskom kazalištu očekuju nas na 17. festivalu svjetskog kazališta, najavljuje Dubravka Vrgoč, osnivačica Festivala i intendantica zagrebačkog HNK.
Prva je projekt “Nachlass”, Rimini Protokolla, specifične grupe umjetnika čije su predstave dokumentarističke i na određeni način interaktivne, čak i s prostorom u kojem se izvode. Njihovom predstavom otvaraju novi, stari prostor.
- Prvi put ćemo izvesti predstavu u našem skladištu u Adžijinoj ulici. Tamo se čuvaju kostimi, dijelovi scenografije većine bivših predstava HNK, dakle riječ je o prostoru sjećanja. Instalaciju ćemo smjestiti u našu slikarnicu, gledatelji će prvi put ući u prostore skladišta, a biti će suočeni s osam priča koje na različite načine pričaju o smrti. Svjedočanstva o smrti kroz društvena sjećanja u prostoru u kojem su pohranjena neka druga, ali isto tako važna sjećanja svakako je prilika za izuzetan kazališni događaj - kaže Vrgoč.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:22
Na Festivalu će se prikazati “Lomeći valove”, predstava luksemburškog kazališta Les Théâtres De La Ville De Luxembourg. Napravljena je po kultnom filmu, koristi različite teatarske forme i ulazi u dijalog sa samim filmom. Treća poslastica za kazalištarce svakako je “Neprijatelj naroda”, glasovitog njemačkog redatelja Thomasa Ostermeiera i berlinske Schaubühne, a predstava istražuje ekološke, političke i društvene fenomene ovoga vremena.
- U 17 godina Festival je u Zagreb doveo gotovo sva velika imena europskog i svjetskog teatra. Zagrebačka publika u tom periodu vidjela je plejadu redatelja, skupina, glumaca…, a hrvatski kazališni umjetnici mogli su se usporediti i pozicionirati u prostoru suvremenog europskog teatra. Festival je svakako odredio i sliku današnjeg hrvatskog teatra.
- Nastao je nakon ratnih 90-ih, u specifičnom vremenu, kad smo bili izolirani od ostatka svijeta. U tih desetak godina rijetko je neki europski teatar dolazio kod nas, a ni mi nismo nigdje gostovali. U tom vakuumu moglo se svjedočiti o iznimno velikoj krizi hrvatskog teatra. Vrteći se u krug, nismo se mogli ni usporediti s drugim niti pozicionirati na karti europskog teatra. Ivici Buljanu i meni činilo se da je važno Zagrebu pokazati što se na svjetskim pozornicama događa, krenuti u korak s europskim i svjetskim teatrom. Bila je to naša prvotna ideja - premostiti vrijeme od 80-ih, kad smo, što se teatra tiče, bili u korak s Europom, do 2000., kad smo bili na marginama europskog teatra - rekla je Vrgoč i najavila kako će Festival izgledati 2020.
- Nećemo ga, kao uvijek, održati u rujnu, nego u prvih šest mjeseci 2020., u vrijeme kad Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Osmislit ćemo specifičan program za predsjedanje Hrvatske i svaki ćemo mjesec predstaviti nekog europskog redatelja, odnosno jedno europsko kazalište. Paralelno ćemo ići i na gostovanja, jer smatram da međunarodne akcije uvijek moraju ići u dva smjera - ako mi predstavljamo europski teatar kod nas, onda se i mi moramo predstaviti Europi i svijetu. Tako ćemo gostovati u Budimpešti, Bruxellesu, Gdanjsku, Sankt Peterburgu, Berlinu, Lisabonu, Estoniji... Iznimno ambiciozan program - kaže intendantica.
Njezina biografija uistinu je impresivna. Od novinarke, kazališne kritičarke, urednice kulture, do intendantice najuglednijeg kazališta, zagrebačkog HNK. Ljubav, strast prema kazalištu još kao djevojčici joj je usadio otac, koji je povremeno glumio u amaterskim predstavama. Kao srednjoškolka bila je u ZKM-u u skupini Zvjezdane Ladike, a kao studentica dramaturgije i komparativne književnosti u Studentskom listu i Poletu pisala je kazališne kritike. Imala je Fulbrightovu stipendiju za proučavanje američkog teatra i američke kulture. Kao novinarka je u Vjesniku radila više od 15 godina, pisala za američke i europske kulturne časopise i novine. U deset godina vođenja ZKM-a, s brojnim koprodukcijama i gostovanjima, velikim projektima, pozicionirala je to kazalište u svijetu. Sad je to, kaže, zatvorena knjiga.
- Jako volim taj teatar, ljude s kojima sam radila. Ne samo glumce, nego i administraciju, tehniku... Ali nekako je moja praksa da kad odem iz nekog posla, posvetim se drugom i ne gledam unazad. Kao u vezi kad odeš, pa uđeš u drugu. Veselim se svim uspjesima ZKM-a, neki njihovi glumci sad su tu s nama, mislim da je to realan, prirodan put - govori Vrgoč.
U to vrijeme bila je nominirana za predsjednicu Europske kazališne konvencije, u tri moguća mandata bila je predsjednica i tako pomogla europskom teatru. Logičan slijed je bio dolazak u nacionalnu kuću. No kad joj se počne nabrajati što je sve učinila za teatar, kaže:
- Ne vjerujem u sve to, čini mi se da nisam ja sve to napravila. Studirala sam dramaturgiju, a najmanje sam se njome bavila. No baš mi je dramaturgija pomogla da neke stvari posložim i osobno i profesionalno. Kad sad pogledam unazad, mislim da se sve događalo baš onako kako je trebalo. Umjetnički krugovi itekako pamte njezine kritike, nerijetko su je viđali u kazališnom kafiću Gavelle, uvijek u razgovorima i analizama s glumcima ili redateljima. Da joj je netko tih 90-ih rekao da će se koje desetljeće kasnije “nastaniti” u zagrebačkom HNK, ne bi mu vjerovala.
- Ma kakvi. U početku me zanimalo eksperimentalno kazalište, ono koje je pomicalo granice, istraživalo mogućnosti kazališnog jezika. Nacionalno me kazalište tad nije zanimalo, samo suvremeni teatar koji unutar forme može ponuditi nešto novo. I kad sam se približila ideji da bih mogla doći ovdje, zanimalo me što nam zapravo takvo kazalište, nastalo u vremenu prosvjetiteljstva, može reći danas u vrijeme sveopće globalizacije. Zanimalo me je li to okoštala, anakrona forma koja se ostvaruje u izgledu lijepe zgrade i privlači turiste ili ta forma, odnosno model teatra može biti i danas kao i nekad prvi od prvih - govori.
Iznimno važnim smatra dokazati da je kazališna umjetnost, baš poput zdravstva ili obrazovanja, potrebna društvu. Možda, kaže, kazalište nema terapeutsku ulogu, ali svakako pomaže. Gledateljima nude predstave koje odgovaraju njihovu senzibilitetu, često odgovaraju na njihova pitanja, pogađaju njihove probleme, ali zadovoljavaju i želju za zabavom, potiču na razmišljanje, ponekad imaju psihoterapeutske učinke... Dakle, sve ono što se od teatra i očekuje. Zato se ne treba čuditi redovima ispred blagajne HNK jer publika se u kazalište može dovesti isključivo programom.
– Možda se čini da će ovakvi modeli kazališta zauvijek opstati. No nije tako. U Europi je mnogo teatara koji su se ukinuli, neke od velikih talijanskih opera su bile zaključane. Nacionalna kazališta su se vremenom transformirala, ova forma da su pod jednim krovom Drama, Balet i Opera također gotovo više ne postoji. Ništa nije zauvijek. Moramo se sami svojim sadržajima izboriti da teatar opstane – kaže.
Takav uspjeh podrazumijeva golemu posvećenost, odricanja, pa ne čudi što svaki dan pomisli “da mi je raditi nešto drugo”.
– Veliki su pritisci i neprestano se moraš dokazivati. Nije lako, a jedan od razloga je i taj što sam žena. Koliko god se činilo da u društvu u kojem živimo jesmo ravnopravni, ipak nismo. Radim u instituciji s 502 zaposlenika, gdje me neki od njih tretiraju kao neravnopravnog partnera u tim muško-ženskim razgovorima i poslovima. Deklarativno je sve u redu, no kad posao krene, sve postaje puno teže. U novinarstvu nikad nisam osjetila tu razliku, no u teatru mi se ponekad čini da u pojedinim trenucima dvostruko trebam dokazivati da mogu. A tu je i problem uspjeha, kod nas je on prilično nepopularan. Stalno te preispituju, kritiziraju, stalno imaš neprijatelje na putu za koje zapravo ne želiš da su ti neprijatelji. Svaki dan je izazov. Odgojena sam tako da se za sve trebam izboriti, za sve se dokazati, da se rezultati postižu isključivo radom, nikako drukčije. Zato i pomislim svaki dan ‘da imam drugi posao, da imam vremena otići u kino, da nisam putem zbog posla pogubila toliko prijatelja, da je bilo drugačije možda bi bilo bolje’. Ali ljubav prema kazalištu je jača - priča Vrgoč.
Kao intendantica, šefica je trojici ravnatelja - Ivici Buljanu, ravnatelju Drame. Marcellu Mottadelliju, ravnatelju Opere i Leonardu Jakovini, ravnatelju Baleta. Prebrodili su iznimno teške periode, jer u početku teatar nije bio sređen pa je trebalo iznimno puno angažmana i truda kako bi u teatar vratili publiku. Pamti i razna potiranja unutar kazališta, koja su redom uspjeli preživjeti.
– Imamo umjetničku viziju i cilj, partnere u Europi koji su nas prepoznali i publiku, sve predispozicije da radimo dobar teatar. Uvijek ima napetih situacija, svađa, ali sve je kao u odnosu dvoje ljudi koji se vole. Da se ne vole, ne bi bili skupa. Tako i nas četvero, da se ne volimo, razišli bismo se - kaže.
Proteklu sezonu zagrebačkog HNK ocjenjuje sjajnom, 95 posto popunjenosti prema statističkim izvještajima rekord je HNK i rijetko viđena brojka u rasporedima europskih kazališta. Ostvarili su cilj - Drama, Balet i Opera bili su jednako posjećeni. U novoj sezoni izdvaja dramsku ekskluzivu “Antigonu” autora Slavoja Žižeka, planetarno poznatog filozofa.
- Dramu smo naručili 2014., činila mu se savršenim izazovom. Napisao je svoje viđenje slavne grčke tragedije te će svjetska praizvedba prve Žižekove drame biti 20. rujna. U Drami još najavljujemo ‘Idiota’, ‘Kafku na žalu’ i predstavu ‘Zbogom Berlin’, koja će povezati dva kultna filma, ‘Cabaret’ i ‘Nebo nad Berlinom’. Tu je i dramska poslastica ‘Tri sestre’ u režiji Bobe Jelčića, koju smo započeli prošle sezone. Riječ je o tzv. kazališnom laboratoriju koji je pokrenuo HNK upravo iz potrebe da pokažemo kako možemo biti prvi, bolji, drugačiji unutar konteksta nacionalnog kazališta i istraživati nove kazališne forme, kazališni jezik koji će možda pripadati budućnosti - priča.
Jelčić je, dodaje, “Tri sestre” radio u Ladu, u dislociranom prostoru s glumcima i publikom. Bile su to otvorene probe gdje je publika interaktivno sudjelovala u nastajanju predstave. Rado ističe dvije velike opere koje dulje nisu izvođene u zagrebačkom HNK: Donizettijevu “Luciju di Lammermoor”, koju režira jedan od najvećih talijanskih živućih redatelja Pier Luigi Pizzi, te Puccinijevu “Madame Butterfly”, koprodukciju s kazalištem iz Verone te s talijanskim timom.
Imaju i dvije koprodukcije - Offenbachov “Fantasio” s pariškom Operom Comique i “Smrt u Veneciji” s Toneelgroep Amsterdam.Uz premijernu izvedbu baletne božićne bajke “Orašar”, u programu baletnih premijera Leo Mujić, nakon sjajne “Gospode Glembajevih”, koreografira “Ponos i predrasude” po djelu Jane Austen.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:31
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
