Ratnici s estrade: Borili su se na prvoj crti kao dragovoljci

Bio sam apsolvent na Ekonomskom fakultetu, a istodobno sam odlazio uporno na prijamne ispite na Akademiji dramskih umjetnosti jer sam želio postati glumac, prisjeća se Milivoj Beader (53).

Povod da kao dragovoljac otiđe na frontu bio je govor tadašnjeg generala JNA Ratka Mladića na televiziji 1991. godine. Prijetio je “da će u Drnišu i ptice da pevaju srpski”.

- Ta me je izjava toliko naljutila da sam istog trena odjurio u Šibenik i javio se s još nekolicinom kolega u Studentsku četu u okviru 113. šibenske brigade. Drniš nikad nije bio srpski grad, tamo je živjelo srpsko stanovništvo, uostalom i moj je otac bio Srbin, ali je s majkom i ostalim Drnišanima završio u izbjeglištvu u hotelu Medena u Trogiru. Bio sam uvjeren da ćemo ih ubrzo vratiti kućama - kaže Beader koji je na fronti proveo devet mjeseci.

- Rasporedili su nas kraj Pakova Sela da branimo prilaz Šibeniku. Bila nas je šačica, 50-ak naoružanih puškama i s tri minobacača, a u njihovoj vojarni je bilo i mladićevaca i šešeljevaca i arkanovaca i domaćih s teškom artiljerijom. Ja sam vukao jedan minobacač jer sam rekao da sam naučio s tim rukovati kad sam bio u JNA - smije se Beader te kaže da su tri puta zaustavljali prodor prema Šibeniku i odglumili da ih ima na stotine.

- Kad smo vidjeli da je pao Vukovar, odlučili smo da se ne mičemo s položaja dokle god smo živi - rekao je Beader, koji je skinuo uniformu 1992. u svibnju.

Tone granata na šačicu studenata

- Tuđman je donio odluku da se studenti vrate na fakultete i nismo više bili potrebni. Vratio sam se u Zagreb pun trauma od proživljenog straha jer su na nas sipali tone granata. Povratak u normalni život išao je sporo. Spasilo me je to što sam te godine uspio upisati Akademiju. To me je psihički vratilo u svakodnevicu - kaže glumac ZKM-a koji je siguran da više nikad ne bi išao ni u kakav rat iako je ponosan na taj dio svojega života.

Njegov kolega, Šibenčanin Leon Lučev imao je jedva 19 kad je počeo rat. Nakon mature pridružio se, kao i Beader, 113. šibenskoj brigadi. Iako se tad nisu poznavali, ratni put im se spojio na položaju iznad slapova Krke, na Nos Kaliku. Lučev nikad nije želio pričati o svojem ratnom putu, ali se oglasio preko društvene mreže u veljači ove godine, kad je stao u obranu HAVC-a. Tad je napisao:

- I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Onoga što je vrijedno, što prepoznajem kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu. Branitelj sam bio u sklopu 113. šibenske brigade, 4 bataljuna. Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić, protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, Miljevcima, Pakovu Selu, Ključu, Nos Kaliku... Zajebano ratište, puno poznanika mi je poginulo i nekoliko prijatelja. Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji... I tako godinu dana, pa Hercegovina. Iz rata sam izašao ‘92. kao 60% ratni vojni invalid.

Kao ni Beader, nikad nije tražio niti dobio nikakve privilegije iako su mu nudili stan od 92 četvorna metra u Šibeniku. Obranu domovine smatrao je svojom dužnošću, a kad je skinuo uniformu, okrenuo se studiju. Najprije je upisao Prometni fakultet, a 1993. uspio je upisati Akademiju.

I njihov stariji kolega Žarko Potočnjak (71) u ratu je proveo 14 mjeseci.

- Mene su po povratku u Zagreb spasili tadašnji ravnatelj Gavelle Ivica Kunej i Zlatko Vitez. Upregnuli su me predstavama, morao sam kreirati uloge, ali tako sam potisnuo crne misli - kaže glumac koji je bio pripadnik 106. osječke brigade u protuzračnoj obrani.

- Nakon što sam neko vrijeme proveo s Tigrovima, zbog akcija koje su bile prekrvave i preteške za 45-godišnjaka, zamolio sam da me prebace na neki lakši borbeni položaj. Poslali su me pukovniku Čebiću u Osijek, koji me svrstao u protuzračnu obranu 106. brigade - prisjetio se Potočnjak, kojemu je najveća želja bila da sruši barem jedan zrakoplov JNA. Iako se, kako je rekao, mnogo puta nauživao straha, sjeća se kad su se s Krička brda morali hitno povući iz diverzantske akcije i spasiti ranjenog suborca:

Sven Lasta borio se sa 67 godina

- Rekao sam da to nema smisla jer ćemo svi poginuti, a on je bio tako teško ranjen da je bio na samrti. Nosio sam ga na nosilima 11 kilometara i stalno govorio da ga bacimo u grmlje. Dvije godine kasnije prepoznao me je ispred banke na Trgu bana Jelačića. Pozvao me je na piće. U razgovoru sam mu se požalio da nemam jamca za kuću. Odvukao me je u banku da bi mi potpisao jamstvo - prisjetio se Potočnjak.

Veteran među borcima bio je i danas pokojni glumac Sven Lasta. Otišao je u rat kad mu je bilo 67 godina, a godinu dana ranije preživio je dva infarkta. U ratu je dobio nadimak Deda. Najprije je bio u Sunji, a onda je 1992. otišao u Posavinu. Na tom terenu od rasprskavajuće granate poginula su dva njegova prijatelja a i on je ranjen u leđa. Ukupno je proveo na ratištu 14 mjeseci, pa kratko proveo u Uredu predsjednika na Odjelu za odlikovanja, a onda se umirovio.

Branko Smiljanić (61), publici poznat po ulozi majora Markovića u TV seriji “Ratkajevi”, ratovao je u 111. brigadi na ličkom bojištu. Godinama se bavio streljaštvom pa se u travnju 1991. prijavio za dragovoljca u riječku policiju. U rat je otišao 1. rujna 1991. i od običnog vojnika uskoro postao zapovjednikom vojne policije u Brinju. O borbenim zadacima ne voli govoriti, a rado se prisjeća kako je u tih 12 mjeseci bio zadužen za sigurnost kardinala Kuharića i tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića tijekom njihovih posjeta ratištu.

- Mesić je 2005., kao predsjednik Republike, doveo unuka na premijeru u Zagrebačko kazalište lutaka, u kojem danas radim. Nakon predstave družio se s ansamblom, a mene je pitao odakle se znamo. Rekao sam samo: ‘Brinje, zima 1991.’. Odmah me se sjetio i pitao što, zaboga, policajac radi u kazalištu. Odgovorio sam mu da sam ja glumac koji je u ratu glumio policajca – kaže Smiljanić smijući se.