Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Brest is the best: Zlatni zubi, stari Trabanti i cure k'o grafiti

None Foto: 24sata/Privatni album

U Brestu, gradu na bjeoruskoj granici s Poljskom, PPD Zagreb se bori za naslov pobjednika SEHA lige, a mi sa strane shvaćamo da nije više ni diktatura ono što je nekad bila...

Puno je teže razbiti predrasudu nego atom.

Tako je, jednom davno, govorio jedan čupavi tip puno pametniji od nas običnih smrtnika. Tako je govorio Albert Einstein. I sjetio sam ga se ovih dana, iz jedne od ladica u mozgu ispala je ta rečenica. Pogađate, nisam uspio razbiti atom - barem još nisam - sjetio sam ga se zbog predrasuda. S kojima sam došao u Bjelorusiju, prijestolnicu posljednje europske diktature, u Brest, grad na granici s Poljskom koji je ovog vikenda domaćin Final Foura rukometne SEHA lige.

Predrasude je, dakle, teško razbiti, ali Bjelorusija je to uspjela. Brest je, točnije, to uspio. I to u rekordnom roku. Kad dolaziš u zemlju koju doživljavaš kao tamnu stranu željezne zavjese, sivi, tmurni komunistički ostatak ostataka, prvo dobiješ potvrdu. Ulaziš u neki čudni aviončić, čudne zelene boje, čudnoga zvuka, skučenog prostora. Pa pogledaš lijevo i vidiš jednog Arpada Šterbika kako nema dovoljno mjesta ni za normalno sjediti, kamoli ispružiti noge. Ni Igor Vori, dva reda iza, nije prošao puno bolje. Bjeloruski avioni očito nisu konstruirani za dvometraše.

Pa onda dođeš na aerodrom koji je - prazan. Nigdje nikoga, niti jednog jedinog aviona osim ovoga s kojim si doletio iz Zagreba. I sve to izgleda pomalo sablasno, pogotovo kad zakoračiš u pomalo zapuštenu aerodromsku zgradu, kad te dugo i predugo kontroliraju namrgođeni carinici u uniformama tamnomaslinastih nijansi, kad shvatiš da je tvoj let doslovno jedini koji je u planu tog dana, odnosno tih dana.

- Malo tko ovdje dolazi. Aerodrom je uglavnom zatvoren, ne koristi se za redovne linije, otvara se uglavnom samo kad negdje putuju rukometaši Meškova i hokejaši Bresta - objašnjavaju nam domaćini.

Foto: 24sata/Privatni album A onda kreneš s aerodroma prema gradu i - šokiraš se. I razbiješ predrasude poput atoma. Einsteinovski lako. Ceste uređene, široke, prostrane, ali s jednom posebnošću. Ovdje, u Bjelorusiji, na autocestama imaju - pješačke prijelaze! I stroga ograničenja. Nikome, naime, ni ne pada napamet voziti brže od 120 km/h. Takvo je ograničenje i to se strogo poštuje. Manjim dijelom zbog pješaka na putu, većim zbog načina na koji prijestupnike "riješava" režim generala Lukašenka, po zanimanju predsjednika države. Ili, ako ćemo do kraja realno, "direktora svemira" u Bjelorusiji.

Foto: 24sata/Privatni album Foto: 24sata/Privatni album Foto: 24sata/Privatni album Iako, ta gruba riječ "diktatura" puno lošije zvuči nego što izgleda na licu mjesta. Brest je grad čiju je lokaciju najlakše objasniti frazetinom "bogu iza nogu", ali ništa ovdje ne djeluje tako. Zgrade uz cestu izgledaju kao iz slikovnica, poslagane uredno jedna do druge, ono što mi zovemo urbanistički plan u Brestu je dobilo novo značenje. I može se prevesti kao - Legoland. Sve je u istim bojama, svaka zgrada na točno propisanoj udaljenosti jedna od druge, a fasade najčišće koje ste u životu vidjeli. Kao da su ih osvježili dan prije našeg dolaska, kao da nitko tu ne živi, da je sve samo ušminkana kulisa za goste iz svijeta. Grafiti? Toga ovdje nema. Tražili smo, pokušavali pronaći nešto tipa "Bog je stvorio čovjeka, a Brest rukomet", ali ništa od toga. Jednostavno nema. Možda je netko i pokušao nešto takvo izvesti, pa su mu Lukašenkovi dečki pristojno objasnili da to baš i nije najpametniji potez...

A opet, nemaš tu osjećaj da ljudi žive u strahu. Vjerojatnije je da su samo naučili živjeti po pravilima. U gradu koji je do 1945. bio poljski, pa nakon Drugog svjetskog rata pripao SSSR-u, danas vlada red koji je doveo do toga da ne može pronaći ni papirić na podu, a kamoli nekakvu hrpu smeća ili nečega sličnog. Nema, doduše, više ni Poljaka, ali to je već neka druga priča, ratna i poslijeratna... Nijemci su tijekom rata Bjelorusiju doslovno pregazili, ostavili iza sebe samo krš, lom i ruševine, a takva je bila sudbina i Bresta. Malo je zato ovdje građevina koje svjedoče o povijesti grada, kompletna arhitektura je novijeg datuma.

Foto: 24sata/Privatni album Foto: 24sata/Privatni album Kad smo već kod stvari kojih u Bresta nema, nema ni terasa u kafićima, Bjelorusi očito nemaju hrvatski način shvaćanja slobodnog vremena, kavica na suncu ovdje nije prva opcija. Osim društvu s Balkana koje dođe pa "iskopa" valjda jedinu terasicu u centru grada i okupira je već u prvim satima boravka u ovom neobičnom gradu.

Između ostaloga, gradu u kojem te zaustavi čovjek od nekih 70, neupitni ljubitelj votke, pa krene spominjati Klička, Majdan... Koliko sam uspio razumijeti, govorio je da nešto u stilu "razbio bih tu budalu"... A dotad se "razbija" samo od votke. Grad je ovo u kojem nasred ulice prodaju nekakve bizarne lutke, koje izgledaju kao da bi djeci kojima ih roditelji eventualno kupe mogle ostati trajne traume. Grad je to u kojem na semaforu stoji najnoviji BMW odmah pokraj Trabanta iz tisuću osamsto i neke... Moderan je to grad svojom vizurom, malo je ostataka socijalizma, ali ipak ih ima. Recimo, zlatni zubi ovdje su i dalje u modi. Barem ako se pita gospođu u godinama kod koje smo ih, onako usput, izbrojili četiri ili pet. Ima se, može se...

I solidno ljudi ovdje žive. Prosječna plaća je, kažu nam, oko 400 dolara. Nije previše, pogotovo kad se zna da obična čokolada - živopisnog naziva "Komunjarka" - stoji oko 15 kuna. Kava je, iznenađujuće, skuplja od piva. Jedan euro za pola litre točene, 1,5 euro za mali espresso... Cijene su nešto niže u Hrvatskoj, iz te perspektive 400 dolara mjesečno nije baš bogatstvo, ali režije ovdje ne prelaze ukupno 25 dolara, hrana je relativno povoljna, a ni restorani nisu baš prazni.

Zbog svega toga lakše je razumijeti, recimo, Ljubu Vukića, koji je ovdje već petu godinu. Ili Ivana Pešića, koji za Meškov igra već četvrtu sezonu.

- Znate, on vam u Bjelorusiji zarađuje više nego oba Zagrebova golmana zajedno - objasnili su nam u PPD Zagrebu zašto ne vjeruju da mogu dovesti Pešića kad Stevanović na ljeto ode u Schaffhausen.

Foto: 24sata/Privatni album Foto: 24sata/Privatni album U takvim uvjetima, kad lova redovno sjeda na račun, ovdje je lijepo živjeti. Unatoč diktaturi, unatoč predrasudama koje mnogi imaju kad se spomene Bjelorusija, odnosno "tamo neki grad na poljskoj granici".

I, da ne zaboravimo, još je jedna ustaljena predrasuda razbijena. Ona koja kažu da su Bjeloruskinje izuzetno lijepe. Iskreno, ne znam odakle mi to, ali više tako ne mislim. Lijepih, doista atraktivnih i zanosnih, dosad smo vidjeli jednako koliko i grafita na zidovima. I puno, puno manje nego onih sa zlatnim zubima.

Komentari (2)
  • alo pametnjakovici daj mi recite u kojim drzavama ne vlada diktatura??? ja znam 3-4drzave od 200ak drzava na svijetu... to sto vi ne razmisljate glavom i sto ne znate znacenje rijeci diktatura i demokracija to je vec drugi problem, ali bar nemojte se pravit pametni oko nekih stvari

    7. 4. 2017,   14:58