Bundesligaš u kojem riječ vode Hrvati: 7 nas je i zvijezde smo

Njemačka. Europska i svjetska gospodarska perjanica, multikulturalna zemlja u kojoj je prošle godine živio rekordan broj stranaca, njih 11 milijuna. S naglaskom na prijavljeno strano državljanstvo. Među njima i 400 tisuća Hrvata. Tako barem kažu službene statistike.

Pokretanje videa...

00:31

Video: ThSV Eisenach

Solidan dio te brojke, ako se zadržimo isključivo na sportskim prilikama, otpada na rukometnog drugoligaša Eisenach. Gotovo polovicu momčadi tog kluba čine - Hrvati. Njih 7!

- Tu su još 2 Slovenca, Izraelac, Slovak i 10 Nijemaca - kratko nam je nacionalno izvješće dao Marko Račić.

Mladi Zagrepčanin (21) jedan je iz brojne hrvatske kolonije trenutno nastanjene u srcu Njemačke, u pokrajini Tiringiji. Za njemačke prilike samo gradiću s 40-ak tisuća stanovnika.

- Kristian Volar, Ante Tokić, Ivan Šnajder, Denis Karić i ja stigli smo ove sezone, a ovdje su već bili Andrej Obranović i Duje Miljak koji je kapetan. Tokić već ima bitnu ulogu, pokazao je kvalitetu na desnom krilu, stopostotan je, jednostavno ne promašuje. Šnajder igra prednjeg u obrani, Karić je golman i obožava braniti na domaćim utakmicama kada ga nose navijači. Volar se, nažalost, ozlijedio odmah u prvoj službenoj utakmici, a trebao je imati važnu rolu kao srednji vanjski.

Nema klanova

Postoji i razlog zbog kojeg ih je toliko s "ovih" prostora. Od prošle sezone Eisenach vodi Sead Hasanefendić i vratio ga je u drugu ligu. I ima svoju viziju koja uključuje upravo Hrvate.

- To je njegova inicijativa jer je jednom je i sam rekao da ima povjerenja u naše igrače, zna naš stil. Usporedio bih to s Flensburgom u kojem igraju Skandinavci. Međutim, nitko nije privilegiran, mi smo njemačka momčad.

Ni ne namjeravamo uopće pobijati tu činjenicu, ali zanima nas koji je "službeni" jezik u svlačionici? Njemački ili možda trener s vama i Slovencima razgovara "ponaški"?

- Cilj je da se što prije počne pričati samo njemački jer ne želimo stvarati nikakve klanove. Karić i ja jedini znamo jezik, pa možemo komunicirati s ostatkom momčadi. Ostali koji ne znaju, idu na tečaj. Sjest će to na svoje kroz nekoliko mjeseci.

Marko, pivot "lijepih" dimenzija (208 cm, 125 kg), rođen je u Beču, gdje je živio do 17. godine, odatle i perfektno znanje njemačkog. Ima i još jedna zanimljivost u njegovoj sportskoj priči, ali malo strpljenja molimo.

- Navijači u početku nisu to znali pa su mi prilazili na engleskom. Iznenadili su se kada su, zapravo, vidjeli da savršeno pričam njemački, tako da ne bi ni primijetili da sam stranac.

Stranac koji je imao nekoliko ozbiljno stresnih (tje)dana po dolasku u novi klub.

- Bio sam s juniorskom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu na kojem smo osvojili srebro i priključio sam se gotovo mjesec dana kasnije. Mislio sam da će biti teža prilagodba jer imao sam tek dan-dva za rješavanje papirologije i ostalih stvari oko smještaja, ali svi su me primili super. Odmah sam dobio šansu na Sparkassen kupu i dobru minutažu.

Igrao vaterpolo

Eisenach je, također, bio dobar i stabilan prvoligaš na prijelazu iz prošlog tisućljeća u ovo, sedam godina zaredom igrao je Bundesligu, posljednji put u sezoni 2015./2016. Pretprošle sezone strmoglavio se i do treće lige, a na putu povratka u elitu rukometaši su i dalje zvijezde broj jedan u gradu. Ili?

- Pa, možemo to reći, ha-ha.

- Grad živi za rukomet, ovdje nema košarke ni nogometa, barem ne na visokoj razini. Ljudi nas pozdravljaju na ulicama, žele popričati s nama. Dvorana je praktički uvijek puna iako je malo starija i to nije kazališna publika. Ima savršenu podlogu, tu su ogromni LED ekrani na kojima se predstavljaju igrači, igra sa svjetlima, ma stvarno na visokoj razini. Inače, ovdje ima dosta toga i za vidjeti, Bach se rodio ovdje, tu je i dvorac Wartburg gdje je Martin Luther preveo Novi zavjet na njemački, osnovana je i Socijaldemokratska stranka rada... Stvarno se puno stvari dogodilo za tako mali grad. Morat ću uzeti jedan slobodan dan i sve to obići.

Sad ona zanimljivost koju smo obećali. Marko je, naime, nekadašnji - vaterpolist.

- Trenirao sam vaterpolo od osme do 15. godine. S 13 sam igrao za austrijsku U-17 reprezentaciju. Naravno, to nije na visokoj razini. Odradio sam i nekoliko treninga s Medveščakom, no rukomet mi se sviđao, u školi sam uvijek imao najjači šut i profesor mi je uvijek branio da igra, jer bih nekog ozlijedio, pa je otac rekao: "Sad ću te upisati na rukomet pa ćeš igrati normalno". Je li mi žao što sam otišao u rukomet? I je i nije. Rukomet je dinamičniji, dok u vaterpolu, primjerice, ima tek nekoliko klubova koji su u stanju plaćati redovito i solidno. Zato je poznato, barem je bilo, da su vaterpolisti uglavnom visoko obrazovani jer malo tko može živjeti samo od vaterpola.

Na pamet nam pada jedan, također, rođeni Bečanin sličnih godina koji je, pak, ostao u vaterpolu. Mladostaš i povremeni hrvatski reprezentativac Matias Biljaka. Je li možda Marko igrao s njim u mladosti?

- S Matiasom - dobili smo protupitanje očito iznenadivši pitanjem.

- Da, igrali smo kao klinci u različitim klubovima i, npr., Matiasov bi pobijedio s 15-12, on bi zabio 11 golova, a ja 12. To je uvijek bilo ja protiv njega. Ono što je zanimljivo, a dogodilo se to prvi put u povijesti, jedna je naša utakmica prekinuta jer smo se potukli. Već pet minuta kasnije zajedno smo se igrali. Kasnije sam došao u njegov klub. I dan-danas smo u kontaktu.

Ovdje su sve ekipe jako dobre, ne može se unaprijed reći da će prva dobiti zadnju. Toga nema. Svaka je utakmica na nož, stvarno su svi podjednaki, dok je u Hrvatskoj, također, dosta utakmica neizvjesno, ali ipak se zna kako će završiti kada prvi igra protiv zadnjeg. Puno se analizira ovdje, svakog protivničkog igrača posebno analiziramo, posvećuje se tome dosta pažnje. Kada se kaže druga njemačka liga, zvuči nešto lošije, ali jako je dobra liga za razvoj.

Izbornik Dominiković i pomoćnik Đanković odlično su nas pripremili, od početka je bio fokus na obranu. Nismo imali nikakve prepotentne ciljeve i sve je krenulo od Kosova i malo po malo došli smo do finala sa svim pobjedama. Bilo bi ljepše da smo prvu utakmicu izgubili, a zadnju dobili. Nije alibi, ali nismo imali ni 20 sati između polufinala i finala, kasno smo stigli u hotel, pa večerali tek poslije ponoći. Francuzi su odigrali dobru utakmicu, Martinovića nije išlo... Međutim, ponosan sam na ekipu, nije bilo nikakvo odvajanja po grupicama, čak su i u hotelu primijetili naše zajedništvo, konobaru su rekli da smo mi bili jedini koji su zajedno dolazili o odlazili, uvijek pozdravljali

Plusevi su mi visina i koordinacija, dok moram doraditi još neke tehničke stvari, obrambene kretnje. Tu mi Miljak pomaže kao specijalist za obranu. Nedostaju mi neke stvari koje se uče na početku i to se vidi da sam ih preskočio, no sve su manje i manje vidljive. 

Iskreno i nemam nekog uzora. Nastojim od svakog uzeti ponešto. Nisam taj tip koji mora imati nekog idola, ali, kažem, gledam i učim od onih najboljih.

Težak odabir, ha-ha. Nisam još na razini da igram za njih, ali sviđa mi se njemački stil, s čvrstom obranom, puno kontakta. Mislim da je njemačka liga nešto čemu treba stremiti.

Pokretanje videa...

00:13

Video: ThSV Eisenach